Pobjeda metaforičkih Ustaša nad liberalima ili kako je grobar sam sebi iskopao grob
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 03 Ožujak 2026 13:07
Politički esej o Dariju Hrebaku mogao bi biti pisan kao putanja od Budišine avangarde do bjelovarsko-čazmanske provincije, s posebnim naglaskom na bizarnu kapitulaciju jednog političkog šarlatana koji će, kako stvari stoje, sam sebe u povijest upisati kao grobara liberalne ideje u Hrvata.
Znanje ili ambicija, vječno je pitanje, na kraju, nakon puno iskustva zaključuje se kako ni jedno ni drugo samo po sebi nije dovoljno. Znanje pobjeđuje dugoročno, ambicija kratkoročno, ambicija je gorivo, znanje je i motor i kormilo. Gospodin Hrebak shvaća kako se bez goriva stoji u mjestu, u redu, ali bi morao znati i kako bez kormila letiš u betonski zid, često i najvećom brzinom.
Principi i fotelje
U insceniranoj krizi metaforičke Ustaše ne samo da su preživjele, oni su čak i trijumfirali jer je njihov najveći protivnik bio upravo Dario Hrebak, čovjek koji je porazio i samog sebe i HSLS kao stranku odigravajući nekakav tridesetodnevni politički bleferaj u kome bi mogao izgubiti baš sve, a sebe dodatno zacementirati kao političkog šarlatana. Jasno, ako se ne povuče i skrušeno ispriča, što bi se moglo dogoditi obzirom na novi trend koji se nazire kroz paradigmu ‘nije ultimatum nego rješenje’, što ga scenski čini još smješnijim. Naime, iskusni Plenković priskrbio je dodatni žeton, što Hrebaka transferira na krajnje nezahvalnu poziciju, posljedično će biti natjeran da principe trži za saborske i fotelju bjelovarskog gradonačelnika, što će još teže preživjeti. No, krenimo redom.
Politički žetoni
U aktualnoj krizi vladajuće većine analitičari su suglasni kako bi g. Plenković više politički profitirao da je Hrebaka i HSLS odmah torpedirao iz koalicije, umjesto što trpi njihov tridesetodnevni ultimatum uz prijetnje izlaskom iz koalicije zbog nekakvog pjevanja spornih pjesama. Umjesto toga g. Plenković se odlučio za klasičan manevar, ne priznaje ultimatume, navodi kako ’30 dana ne postoji’. On se ne odriče g. Dabre, uz to još i ‘podebljava’ većinu uvodeći bivšu SDP-ovku, a sada nezavisnu Bošku Ban kao novu ruku, tjerajući tako Hrebaka na gutanje žabe, dok većina ostaje na okupu, uz minimalne kozmetičke promjene i ustupke.
Na bizaran, gotovo karikaturalan način, moglo bi se zaključiti kako su metaforičke Ustaše u ovoj epizodi pobijedile liberale, ali ne u smislu da je Hrvatska postala tolerantnija prema NDH nego se pragmatičnost g. Plenkovića pokazala lakše tolerantnom prema desnim šumovima nego prema gubitku stabilnosti većine zbog nekakvog principijelnog stava bjelovarskog liberalnog šarlatana.
Za sada g. Dabro ostaje, predsjednik Penava ga nije sankcionirao, dok ga premijer Plenković proglašava ‘nepresudnim’, i dalje je dio šire vladajuće orbite, njegovo pjevanje o Paveliću nije dovelo do nikakve ozbiljne sankcije unutar DP-a ili većine, sve u svemu zaključuje se kako je g. Plenković ipak konačni pobjednik, ne zato što voli ustaške budnice nego zato što mu je važnija matematička većina i mir s DP-om, koji drži desni blok, od kozmetičkog partnera koji ima par glasova i stalno prijeti nekakvim izlaskom.
Politički rizik HSLS-a
Aktualna kriza višestruko je riskantna za Daria Hrebaka. Ako HSLS bude izbačen, ili sam izađe iz koalicije, gubitak za tu stranku bio bi enorman. Ne samo u smislu saborskih mandata, ionako imaju tek dva zastupnika, nego prije svega u pozicijama moći i utjecaja nagomilanog tijekom deset godina suradnje s HDZ-om.
HSLS, posve neproporcionalno javnom rejtingu, trenutno kontrolira nekoliko važnih mjesta u ministarstvima, državnim i javnim tvrtkama, ako budu maknuti također će izgubiti tajnike u raznim resorima, što bi značilo gubitak pristupa resursima, lobiranju i svakodnevnom utjecaju na politike. To bi stranku ostavilo bez ‘hrane’ za članstvo i birače na lokalnoj razini, gdje HSLS još ima neka uporišta. Politički i financijski udarac bio bi žestok, bez koalicije HSLS bi se vratio u oporbu s rejtingom ispod jedan posto po nacionalnim anketama, to znači manje novca iz proračuna za stranku, manje medijske vidljivosti i teže preživljavanje do sljedećih izbora.
Hrebak bi ispao ‘najneuspješniji predsjednik u povijesti‘ jer bi stranka izgubila ono što je koliko toliko izgradila, kakvu takvu stabilnost i solidne benefite od vlasti. Umjesto da bude ‘liberalni korektor’ unutar većine izlaskom bi postao marginalni oporbenjak koji viče protiv ‘desničara’ ali bez ikakve realne moći i utjecaja. Osim toga, tu je i Hrebakov osobni rizik. Kao predsjednik bio bi optužen da je ‘proigrao’ stranku zbog principa, što u hrvatskoj politici rijetko donosi benefite i bodove, birači često preferiraju pragmatizam nad idealizmom. Također, ako HSLS oslabi on bi mogao izgubiti unutarstranačku podršku, a možda i biti zamijenjen. S druge strane, ako popusti i ostane, izgubit će kredibilitet kao ‘principijelni liberal’, što je opet na svoj način pogubno.
Selektivna glasnoća
Problem je selektivna glasnoća u pristupu g. Hrebaka. Naime, HSLS je doista službeno osudio komunizam još 1998. godine na osmom Saboru stranke, i to Deklaracijom kojom se osuđuju ‘sva tri totalitarizma’. Hrebak i društvo to često ponavljaju, ali u praksi je to uglavnom deklarativno, puno buke nizašto, dreka bez ikakvih realnih poteza. Osuda iz 1998. je tu, ali Hrebak u posljednjih 10-15 godina otkad je aktivan na čelu HSLS-a rijetko ili nikad nije bio glasno kritičan prema komunističkim simbolima, ulicama diktatora Broza Tita, petokraci i sl. na način na koji sada glasno osuđuje ‘ustašovanje’.
To je klasičan pokušaj političke podvale, deklarativno podjednako osuđuješ sve totalitarizme dok suštinski osuđuješ tek samo ‘nacizam’ jer se kroz njega zrcali metaforičko ustaštvo. Da apsurd bude veći, g. Hrebak u svome dvorištu ima jedno od najvećih stratišta Križnoga puta, šumu Lug pored Bjelovara, klaonicu Hrvata kojom je zapovijedao zloglasni šef OZNA-e Josip Manolić. Na pitanje što je učinio po tom pitanju farizejski odgovara tek kako je ‘naručio istraživanja terena’ pa će vidjeti dalje. U jednom je postu čak rekao kako se ne smije izjednačavati ZDS s petokrakom, jer ‘nisu svi totalitarizmi bili isti’, što je za svakoga, posebno za jednog liberala, ispod svih razina.
Povijest HSLS-a
Gospodin Hrebak bi morao znati kako je HSLS povijesno antikomunistička stranka, osnivači su bili proganjani u vrijeme Titove zločinačke Jugoslavije, zbog čega bi znatno više energije trebao uložiti u borbu protiv komunističkog nasljeđa. Umjesto toga stranka je, kojeg li paradoksa, za svoga predsjednika, Hrebakovog prethodnika, izabrala Darinka Kosora, člana saveza komunista i jednog od zadnjih glavešina socijalističke omladine Zagreba.
Licemjerno je i neliberalno Ustaše glasno osuđivati, jer to donosi bodove, a komunizam samo deklarativno jer bi HSLS to koštalo fotelja ili saveza. Liberali nikada principe ne trže, ne prilagođavaju preživljavanju, Hrebak je lutanjima umjesto principijelnosti od nekada jake stranke napravio regionalnu strančicu Bjelovara i Čazme, zbog čega ga mnogi na liberalnoj sceni već sada nazivaju grobarom liberalizma.
Bjelovar doista je uporište HSLS-a, Hrebak je od 2013. gradonačelnik i tu je apsolutno dominantan, osim toga solidne rezultate imaju i u Čazmi, njihova kandidatkinja Valentina Čanađija pobijedila je na izborima. Ali izvan Bjelovarsko-bilogorske županije – gotovo ništa.
Nemaju ozbiljnog uporišta u Zagrebu, Varaždinu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Šibeniku, Gospiću, Zadru itd. čak je dojam kako ih to suštinski i ne interesira. Stranka je postala ‘stranka jednog grada i jednog čovjeka’, pretvorivši se u pragmatičnog junior-partnera HDZ-u, umjesto da gradi samostalan liberalni identitet. Fokusirati se na lokalni menadžment u Bjelovaru je ok, ali na nacionalnoj razini se zrcali potkapacitiranost i nedostatak vizije za širi liberalizam.
Hrebak je HDZ dodatno gurnuo u ruke desnice
Zaključno, umjesto da ojača liberalnu scenu Hrebak je stranku ‘zakopao’ u koaliciju s HDZ-om, gdje liberalni principi blijede, nema nasljednika niti šire baze. Ako ode, ili izgubi Bjelovar, stranka bi vjerojatno nestala ili se svela na apsolutnu nulu. Znači li to biti grobar liberalizma ili samo realnost male stranke u HDZ-dominiranoj politici? Vjerojatno je oboje.
Bilo kako bilo, g. Hrebak previše godina obnaša dužnost predsjednika stranke da bi se, tražeći alibi, pozivao na bilo kojeg prethodnika. Ono što za sada ostaje gola istina jest činjenica kako je, na radost Dabre i društva, svojim postupanjem HDZ dodatno gurnuo u ruke desnice, teško je povjerovati kako mu je to bila stvarna namjera.
