Tko Hrvatima pokušava nametnuti antiamerikanizam?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 30 Ožujak 2026 11:57
Ta široka antiamerička koalicija u manje-više istim političkim oblicima – postmarksističkoj ljevici i desnim krugovima – funkcionira u Hrvatskoj. Toj „koaliciji“ treba dodati i prenemaganje političkog „centra“ koji, poput svojih bruxelleskih mentora, s ovim antiameričkim valom koketira, smatrajući kako ga može iskoristiti za vlastite ciljeve.
Histerija u procjenama i analizama lika i djela američkog predsjednika Donalda Trumpa traje doslovno od trenutka njegova pojavljivanja na političkoj sceni. Od samih početaka.
Na internetu je relativno nedavno kružio video koji pokazuje reakcije na kandidaturu Trumpa na izborima 2016. godine. Na njemu vidimo čitav niz osoba iz američkog javnog života – od novinara preko glumaca i glazbenika do političara – kako ismijavaju Trumpa i govore kako on nikada, ali niti u najluđim snovima, neće postati predsjednik Sjedinjenih Država. Poslije je taj video postao snažan adut u PR-ovskim kampanjama tada već izabranog predsjednika. „Podcjenjivali ste ga, evo gdje je sada“, bila je otprilike poruka njegova public relations tima. Osim ovoga, pomalo hollywoodskog poučka, taj video šalje još jednu, možda i važniju poruku. A ta je – establishment nikada nije mogao biti racionalan i promišljen u prosudbi Trumpa i njegove politike.
Nezadovoljstvo običnih ljudi
U stanovitom smislu – to je za očekivati. Donald Trump, i to je možda i njegova najvažnija politička vrlina – prevrnuo je stol s kojega su se globalne elite već desetljećima obilato „častile“, pri čemu ih nije bilo briga za građane koje, navodno, predstavljaju. Možda pomalo i kaotičan, možda i nepredvidljiv, ali Trump i njegova politička karijera jesu izraz nezadovoljstva običnih ljudi ponašanjem oligarhijskih elita i njihove samodopadnosti, kako s one strane Atlantskog oceana, tako i s ove. U tom smislu on jest politički original kakvog već dugo nije bilo na svjetskoj političkoj sceni.
Nije, dakle, nimalo slučajno što ga establishment ne može podnijeti i čini sve da ga diskreditira i eliminira (ne samo figurativno, o čemu svjedoči i pokušaj atentata na njega). Na početku, moda pljuvanja po Trumpu bila je posebice raširena među lijevoliberalnim krugovima. Ton svemu, naravno, davala je američka liberalna elita čiji su narativ potom prepisivali u središtima medijske i političke moći Staroga kontinenta slične političke provenijencije. Od ponovnog dolaska na vlast, čini se kako su se hajci na Trumpa priključili i oni s „desnog“ spektra političkog rasporeda moći i utjecaja. Jednostavno, nema toga tko ne misli da se ne može verbalno „olakšati“ po američkom predsjedniku, pri čemu razina kompetencije i upućenosti nije nikakav kriterij. Štoviše, kritiziranje Trumpa postala je neka vrsta „ulaznice“ u povlašteni klub distribucije medijskog prestiža.
Slično je i u Hrvatskoj. Rat u Ukrajini ima mnogobrojne negativne posljedice, a jedna od njih jesu i to što moramo trpjeti novopečene „geopolitičke analitičare“ koji svoj nedostatak znanja prikrivaju arogancijom i moralizatorskom agresivnošću. Naravno, uvijek usmjerenom prema Trumpu.
Taj trend dokazivanja moralne superiornosti nad američkim predsjednikom bio bi tek još jedno liječenje nečijih kompleksa u javnom prostoru, dakle u biti bezazlena stvar, kada u njegovoj pozadini ne bi imali jednu ozbiljniju pojavu. A to je antiamerikanizam koji je trenutačno u velikom naletu u Europi.
Transatlantik i marksizam
Transatlantski odnosi nakon Drugog svjetskog rata uvijek su imali u sebi određenu mjeru napetosti izazvane nervozom europskih prijestolnica realnom nadmoći Washingtona. Američki povjesničar Robert Kagan svojedobno je naglasio kako su današnja Europa i njezina stvarnost u većem dijelu rezultat američke vanjske politike u posljednjih sedamdesetak godina, uključujući i posljedice koncepta iz Bijele kuće koji su išli k njezinu slabljenju i koje on kritizira. Ipak, pozivajući na bliži odnos saveznika, Kagan podsjeća kako je ujedinjenje Europe imalo punu potporu Washingtona te kako su američke administracije tijekom nekoliko desetljeća forsirale ideju o jakom Starom kontinentu koji će biti protuteža „carstvu zla“ Rusije i tako olakšati geopolitički položaj SAD-a.
Ali, kako nam ide s tim procesom integriranja Europe?
On se s vremenom udaljavao od početnih korisnih ideala zajedničkog tržišta i carinske unije i sve više išao prema „centralizaciji“ Starog kontinenta i stvaranju „superdržave“. Drugim riječima, pragmatizam je zamijenjen ideologijom i to onom koju dobro prezentira misao Antonia Spinellija, talijanskog komunista koji je 1941. napisao manifest koji izlaže tezu o potrebi stvaranja jedinstvene europske države koja će izbrisati anakroni koncept nacionalnih suvereniteta i stvoriti novi politički subjekt koji će ukinuti klasnu i ine represije. Ta nova “superdržava” imat će jedinstvenu vojsku i ukinut će sve granice.
Taj marksistički koncept „emancipacije“ država od „retrogradnog“ suvereniteta već dulje vrijeme jest dijelom europskog establishmenta. Spinellijev manifest spomenut je u Izvješću o reformi EU iz 2023., a njega se danas smatra jednim od “očeva Unije“. Njegova marksistička vizija o „državi koja oslobađa“ ima danas svoje legitimno mjesto u političkoj filozofiji, ali i praksi EU.
Tko je radio biznis s Putinom?
Proces homogenizacije Europe obilježen je ideologijom i to je njegov glavni problem. Znani govor američkog potpredsjednika J.D. Vancea na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji dobro je to definirao. Vance je, jednostavno, stavio europskom establishmentu ogledalo pred lice i optužio ga da se, umjesto dobrobiti svojih građana bavi ideologijama poput klimatizma, gendera, wokea i multikulturalizma. Čovjek koji je vjerojatni budući vođa SAD-a rekao je istinu o političkom projektu koji sve više podsjeća na propalu utopiju, a ne na silu koja je trebala uspostaviti ravnotežu na Starom kontinentu. Prigovaralo mu se da „ne razumije naše vrijednosti“, što je podsjetilo na dobro poznatu aroganciju s kojom europske elite gledaju na američke, kako se kaže, „redneckse“ (usput rečeno, činjenica da taj ton preuzimaju i neki hrvatski intelektualci govori sve o dubini njihova provincijalizma).
Netrpeljivost Europe prema Trumpu i njegovim ljudima nije, međutim, samo estetsko-idejne prirode. Elite ga mrze i zato jer je jasno govorio o tome da je Europa sama sebi kriva zbog onoga čemu danas svjedočimo u Ukrajini.
Malo tko se danas sjeća kako je Trump u svojem govoru u Ujedinjenim narodima 2018. upozoravao Njemačku kako riskira svoju i europsku sigurnost radeći energetski biznis s Vladimirom Putinom. Dok je Trump objašnjavao ono što je bilo jasno svima kojima interes njemačkog gospodarstva nije najvažnija stvar na svijetu, a konkretno to da Berlin vodi politiku koja dodatno jača Rusiju, njemačko izaslanstvo smijalo mu se u lice.
Nakon svega, europska elita smatra da ima prava optuživati Trumpa za „prodaju Ukrajine“. Ona ista elita koja je i nakon agresije na Donbas kupovala naftu i plin od zločinca iz Kremlja, nadograđivala Sjeverni tok, davala kadrove za mjesta u nadzornim odborima Putinovih firmi (bivši njemački premijer Gerhard Schröder samo je jedan primjer) i punila ruski proračun novcima koji danas financiraju dronove i granate koji gađaju Ukrajinu.
U svemu tomu, činjenice nemaju nikakvo značenje i tu ponovno dolazimo do one iracionalnosti u tretiranju Donalda Trumpa i optužbama protiv njega. Niti je Bijela kuća prestala pomagati Ukrajini (štoviše, američki predsjednik je ozbiljno pojačao sankcije protiv Moskve), niti Trump želi maknuti SAD iz Europe i prekinuti transatlantsko partnerstvo. Ono što Trump želi, jednostavno, jest da Europa preuze svoj dio istinske odgovornosti za ono što se događa u njezinoj geopolitičkoj zoni.
Široka antiamerička koalicija
Jedna od najvažnijih odrednica ruske vanjske politike još tamo od kada su boljševici preuzeli vlast u toj državi bila je težnja ograničavanja ili potpune eliminacije utjecaja SAD u Europi. Ruski imperijalizam uvijek je procjenjivao, i to kako vidimo prilično točno, da će se s europskim središtima moći uvijek lako dogovoriti.
Rusija je od samih početaka Hladnog rata preko svojih komunističkih vazala u Zapadnoj Europi i njima bliskih intelektualnih središta jačala antiamerički sentiment. On je u tim ljevičarskim krugovima jak i do danas, što možemo vidjeti u Španjolskoj, Italiji, Francuskoj…
Posljednjih nekoliko desetljeća, međutim, Rusija jača svoj utjecaj i u konzervativnim krugovima. Država u kojoj 60% trudnoća završi ubijanjem djeteta, u kojoj se brakovi raspadaju u rekordnim postotcima, u kojoj su pojave poput alkoholizma, narkomanije i pornografije opće raširene, u kojoj je prakticiranje religije na najnižim mogućim razinama, u kojoj ubojstva i ostali teški zločini dio svakodnevice, prodala je priču o sebi kao o „konzervativnom bastionu“.
Istodobno, SAD, država u kojoj su vjerske i medijske slobode na razini neusporedivoj s ostatkom svijeta (uključujući i ostatak sekulariziranog Zapada) prikazana je kao izvorište posvemašnjeg zla. Stari komunistički mit o „dekadentnoj, gnjiloj Americi“, kako vidimo, i dalje živi, ali u nešto izmijenjenom obliku. Pritom se zaboravlja kako je većina „progresivnih“ ideja koje danas opterećuju zapadnu civilizaciju – nastala u Europi. Primjerice, Frankfurtska škola, čiji su mislioci udarili intelektualni okvir za marksizam za XXI. stoljeće nije, kako joj i samo ime kaže, rođena u nekom gradiću u Arkansasu (iako su njezini nositelji dugo vremena u SAD-u nalazili utočište).
Ta široka antiamerička koalicija u manje-više istim političkim oblicima – postmarksističkoj ljevici i desnim krugovima – funkcionira u Hrvatskoj. Toj „koaliciji“ treba dodati i prenemaganje političkog „centra“ koji, poput svojih bruxelleskih mentora, s ovim antiameričkim valom koketira, smatrajući kako ga može iskoristiti za vlastite ciljeve. Na opasnost toga koketiranja nedavno je upozorio i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, upozoravajući Europu da Sjevernoatlantski savez bez SAD-a jednostavno ne postoji.
Kada se sve to zbroji, imamo za rezultat javnost koja jedan bolesni, teokratski režim u Teheranu koji desetljećima muči i ubija svoje ljude, počinje osjećati bližim sebi i svojim interesima nego vođu slobodnog svijeta.
Tako je u većem dijelu Europe. Tako, nažalost, počinje bivati i u Hrvatskoj.
Piše: Goran Andrijanić
