Od Štulhofera, preko Jurin do Valenta: Tko smije ‘destigmatizirati’ pedofiliju?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 31 Ožujak 2026 17:02
Dok se javnost zgraža nad slučajem pjesnika Milka Valenta, kojemu je dodijeljen pa potom oduzet Goranov vijenac nakon što su u fokus došle njegove izjave o pedofiliji i sporni stihovi, paralelno se otvara pitanje dvostrukih kriterija. Valent nije prvi koji ‘destigmatizira’ pedofiliju. Sličan pristup ima Tanja Jurin, klinička psihologinja i jedna od autorica budućeg programa ‘zdravstvenog’ odgoja za zagrebačke školarce.
Ipak, Jurin nije naišla na kritiku šire javnosti, izuzev konzervativnih krugova. Dapače.
Valentu je nagrada oduzeta zbog izjava u intrevjuu iz 2022. godine u koprivničkom književnom časopisu Artikulacije.
”Korumpirani znanstvenici i liječnici, baš kao i neobrazovani svjetski puk, osuđuju javno u medijima pedofiliju kao bolest, vjerojatno da ne bi izgubili posao. Jadno, tužno, ružno”.
Nastavio je potom kritizirati kažnjavanje osoba koje distribuiraju ili posjeduju dječju pornografiju i to riječima da se takva djela “kažnjavaju čak kaznom zatvora”. Naveo je, između ostalog, da “u prirodi ljudi, dakle sisavaca, osobito starijih, postoji žudnja spolno općiti s mlađima”, te da je riječ o nečemu “odavno poznatom u teoriji i praksi diljem svijeta”. Izjavio je i da je pedofilija “prirodna seksualna orijentacija.”
Valentove izjave posve su u skladu s ”progresivnim” pogledom na spolnost
Ove Valentove izjave posve su u skladu s ”progresivnim” pogledom na spolnost, a upravo je po novoj definiciji pedofilije u MKB-11 klasifikaciji bolesti, koja u Hrvatskoj još nije zaživjela jer nije prevedena i uvedena u CEZIH, pedofilija nije patologija sve dok osoba ne djeluje.
Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-5) Američke psihijatrijske udruge, također je na tom tragu. O tome piše dr. Goran Arbanas, koji je uz pokojnog. dr. Vladu Jukića, suurednik hrvatskog izdanja.
”DSM-5 je uveo novost u pogledu parafiličnih poremećaja s obzirom na to da razlikuje parafiliju (koja se ne smatra patologijom, poremećajem) i parafilični poremećaj (koji je patologija, poremećaj). Da bismo parafiliju mogli smatrati parafiličnim poremećajem, mora postojati patnja osobe koja ju ima ili patnja žrtve (partnera koji nije pristao na takvu aktivnost). Ova podjela prihvaćena je i u MKB-11.”
Destigmatizacija pedofilije kao sklonosti već se godinama provlači kroz priručnike, klasifikacije i kliničku praksu, ali i kroz javni i medijski prostor.
Tanja Jurin, doc. dr. sc., profesorica, specijalistica kliničke psihologije a Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i članica Povjerenstva za izradu tzv. zdravstvenog odgoja za zagrebačke škole ne spada među one koje Valent naziva ”korumpiranim znanstvenicima i liječnicima, baš kao i neobrazovani svjetski puk, koji osuđuju javno u medijima pedofiliju kao bolest”.
Lani, kada je tema o uvođenju ‘zdravstvenog odgoja’ s naglaskom na dio koji će se odnositi na spolnost bila aktualna, u javnosti se proširio video u kojem Jurin govori o destigmatizaciji parafilijskih sklonosti.
”Tim osobama moramo reći ok je, to vas privlači, o tome fantazirate, nikome ne štetite, nemojte osjećati sram, krivnju…”
”Pedofilija spada u parafilijske poremećaje. To je, privlače djeca osobu u seksualnom smislu. Međutim, u DSM-u 5 pokušali su na neki način, malo bih rekla, destigmatizirati parafilijski poremećaj pa su rekli postoje ljudi koji imaju parafilijske tendencije ili sklonosti i onda postoje ljudi koji imaju parafilijski poremećaj. Želi se reći, zapravo ide se ka tome da što manje stigmatiziramo seksualnost, ma kako neobična bila. U tom dijelu oni su rekli da postoji i pedofilije, pedofilijska orijentacija su je nazvali. I naravno da je cijela javnost graknula: ‘da smo sada homoseksualnu dopustili, a sad ćemo pedofilsku dopustiti, ne može!’. Nije to u tom smislu, nego osoba može imati stalne misli, fantazije o tome, a da nikada u životu ne dođe u kontakt stvarno sa svojom parafilijom.
Ne kažem sad pedofilijom jer je to parafilija. Da nikad to ne ostvari. Ona zapravo, gledano iz perspektive dijagnoza, njoj pripada mjesto u parafilijskim smetnjama. Ali, ako osoba nema problem zbog toga, osoba ne pati radi toga, drugima ne nanosi nikakvu patnju, onda to ne smijemo stigmatizirati. Tim osobama moramo reći ok je, to vas privlači, o tome fantazirate, nikome ne štetite, sebi ne štetite, nemojte se time opterećivati, nemojte osjećati sram, krivnju ili bilo kako, kao, imate loše samopouzdanje radi toga. Tako je bilo, tako je zapravo s pedofilijom, rekla je Jurin.
Djeca su seksualna bića
Osim toga, Jurin u svojim javnim nastupima govori i o dječjoj seksualnosti, pri čemu iznosi niz konkretnih tvrdnji i preporuka za roditelje. Navodi kako djeca masturbiraju već u najranijoj dobi te da takvo ponašanje ne treba sputavati.
”Neka djeca to rade da se umiruju, neka zato što imaju užasnu tjeskobu i to je način da reguliraju svoje emocije, i to radimo u životu. Masturbiramo iz različitih razloga”, kaže Jurin.
”Neko trlja nogice, netko ima prst u ustima, a neko masturbira. To je naše tijelo i toga se ne bi trebalo sramiti. Od toga ne bi trebalo raditi problem. Tada bismo svi sretni i zadovoljni.”
Roditeljima savjetuje i konkretan način reakcije: ”Roditelji kad vide dijete kako se dodiruje po spolnom organu trebaju ga pitati – kako ti je to, jel ti ugodno… i poticati ga da nastavi jer ‘to rade i mama i tata i tvoj brat’…”.
Učiteljima da ne prekidaju djecu ukoliko vide da se samozadovoljavaju u razredu.
Jurin također tvrdi da ne postoji opasnost od hiperseksualnosti ili ovisnosti kod djece u tom kontekstu, te navodi primjere iz školskog okruženja gdje takvo ponašanje opisuje kao ”normalno dječje ponašanje”
U svojim istupima dotiče se i pornografije, koju opisuje kao uobičajeno ponašanje:
”Gledanje pornografije je možda najčešće ljudsko ponašanje. To je kao otići na kavu”, kaže Jurin, uz tvrdnju da pornografija ne uzrokuje ovisnost niti narušava partnerske odnose.
Istodobno, Jurin sudjeluje u javnim raspravama i edukacijama te je povezana s programima seksualne i zdravstvene edukacije, uključujući i aktivnosti u zagrebačkim vrtićima i školama, gdje je govorila o seksualnom razvoju djece od najranije, pa i prenatalne dobi.
Kinseyjeva škola
To sve ne čudi ako znamo da Jurin pripada tzv. Kinseyjevoj školi.
Naime, Jurin u svojim pristupom seksualnoj edukaciji i zagovaranju teze da su djeca seksualna bića od najranije dobi, povezana je s radom seksologa Aleksandra Štulhofera s kojim je i surađivala. Kao i Jurin danas, Štulhofer je bio jedan od autora spornog kurikuluma spolnog odgoja 2012. u vrijeme SDP-ove vlade.
Bio je i stipendist Kinsey Instituta, institucije koju je osnovao Alfred Kinsey, jedan od ključnih kreatora moderne seksologije te oca rodne teorije, a 2024. dobio je i njihovu nagradu.
Kinseyjeva teza da su djeca seksualna bića od najranije dobi, kasnije je imala utjecaj na pojedine pristupe ”seksualnoj edukaciji”. Upravo se ta ideja često navodi kao poveznica između njegova rada i suvremenih modela koji naglašavaju rani početak seksualnog razvoja što i Jurin ističe u svojim javnim istupima.
Kinsey je bio biolog, entomolog, zoolog te ”seksolog i najvažniji istraživač seksualnosti 20. stoljeća”, kako se to najčešće navodi. Predvodnik seksualne revolucije u Americi je krajem 40-ih i početkom 50-ih godina 20. stoljeća izdao knjige koje sadrže podatke prikupljene vrlo kontroverznim istraživanjima nad djecom.
U svojoj knjizi objavio je tablicu u kojoj se navodi kako je, primjerice, dječak od četiri godine doživio 26 orgazama unutar 24 sata. Kao dokaz za ”orgazme’ Kinsey navodi da dijete plače, vrišti, doživljava konvulzije, odguruje zlostavljača, ponekad pada i u nesvijest.
Dr. Judith Reisman u knjizi ”Seksualna sabotaža” pojašnjava da je Kinseyjev glavni cilj bio legitimirati promiskuitet svih mogućih vrsta, tako da on postane raširena i neograničena pojava.
O Kinseyu Narod.hr detaljno je više puta posao, a sve detalje o njegovom životi i radu pročitajte u ovom članku: ”Kako je Alfred Kinsey postao arhitekt kulture smrti?”
Ekipa iz Paidike
Štulhofer je pak sudjelovao u međunarodnim istraživanjima i surađivao s nizom autora u području seksualnosti, uključujući i Thea Sandforta, bivšeg člana uredničkog vijeća pedofilskog časopisa Paidika: The Journal of Paedophilia.
Sandfortov kolega iz Paidike, Gert Hekma, gostovao je 2013. u Zagrebu na Queer festivalu udruge Domino te je održao predavanje ”Počeci LGBT pokreta i seksualna revolucija”. Hekma je tom prilikom dao i opširan intervju LGBT aktivistu i novinaru Gordanu Duhačeku za tportal pod naslovom: ”Homoseksualnost i pedofilija su povijesni suputnici”.
”Moje je mišljenje da su mladi seksualna bića te da sve ranije postaju svjesni seksa zbog sveopće seksualizacije Zapada. Danas u Nizozemskoj i desetogodišnjaci znaju, ako su gej, izraziti to. Sviđa mi se taj princip samoodređenja. Ako im se sviđa imati seks s nekim svojih godina ili starijim (a mislim da mnogi preferiraju starije partnere), to im treba biti dozvoljeno. Uvjet je da znaju što čine i dobrovoljno pristaju na to. Zato trebaju dobiti dobro seksualno obrazovanje koje će ih pripremiti za seksualni život”, istaknuo je Hekma.
”Seks je većinom aktivnost koja donosi zadovoljstvo i koju djeca trebaju naučiti prakticirati na ugodan način”
”Moj stav prema seksualnom zakonodavstvu je takav da treba progoniti ljude koji zlostavljaju druge – kada se nanesu povrede ili se seks dogodi bez pristanka druge osobe. To možda nije jednostavno definirati ili dokazati na sudu, ali ako ljudi znaju što čine u seksualnom kontekstu, samima će im biti jasnije što znači pristanak, a što odbijanje. Seks je većinom aktivnost koja donosi zadovoljstvo i koju djeca trebaju naučiti prakticirati na ugodan način, umjesto da moraju godinama čekati da ga isprobaju.
Posebno sam zabrinut za queer klince koji iskorače iz ormara s deset godina, a onda moraju čekati još šest godina da bi im po zakonu bilo dozvoljeno ići vlastitim putem. U međuvremenu su isporučeni heteroseksualnim obiteljima, školama i drugim institucijama. Dobna granica za seks velika je prepreka LGBT emancipaciji.”
Vlatka Polšak Palatinuš/narod.hr
