U sjeni Titove ostavštine: otpor hrvatskoj pomirbi
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Travanj 2026 19:08
U nekim segmentima javnoga života u Hrvatskoj, riječ 'pomirenje' (pomirba) pokušava se istrgnuti iz svoga tisućljetnog okruženja i odvojiti od smisla koji prenosi, samo zbog toga da bi se promijenilo značenje jedne političke koncepcije koja je pridonijela obrani, oslobođenju i uspostavi samostalne hrvatske države.
Pomirba među Hrvatima povezana je s njihovim povijesnim stazama od vremena kad je sredinom devetoga stoljeća (godine 879.) stigla poruka pape Ivana VIII. upućena 'ljubljenom sinu Branimiru'. Papa mu javlja da je na oltaru sv. Petra za vrijeme svečane svete mise blagoslovio njega, njegov narod i njegovu zemlju Hrvatsku. Bilo je to prije tisuću, sto i četrdeset i sedam godina.
Neovisno o geopolitičkim prilikama, Hrvati više od tisuću godina u svom moralnom kodeksu čuvaju Isusove riječi: 'Ako prinosiš svoj dar k oltaru i tamo se sjetiš da netko od tvoje braće ima nešto protiv tebe, ostavi dar ispred oltara i otiđi, pomiri se s bratom svojim, a onda se vratite i zajedno prinesite dar k oltaru' (Matej 5, 23-24). I danas, okupljenima uz oltar, prije primanja sv. pričesti, svećenik kaže: „Pružite znak mira jedni drugima.“ Oni tada jedni drugima pružaju ruke i govore: „Mir s tobom“. „Mir s tobom i s duhom tvojim.“ Pomirenje, u religijskom smislu, uključuje u sebi približavanje i Stvoritelju i ljudskoj zajednici. Mir među ljudima zagovaraju i mnoge druge vjerske i civilne zajednice po cijelom svijetu, ali i ljudi koji svijet gledaju očima agnostika, suzdržanih pri izjašnjavanju o granicama duhovnoga i materijalnoga svijeta.
Zazivanje mirnoga rješenja
Dr. Franjo Tuđman je u ne tako dalekom vremenu, u doba velikih političkih napetosti, nakon propasti komunizma i Titove države, na početku svoga mandata na čelu Hrvatske, često ponavljao misao sadržanu u jednoj rečenicu: „Moramo riješiti jugoslavensku državnu krizu mirnim putem i izbjeći oružane sukobe po svaku cijenu.“ Na tu je Tuđmanovu rečenicu, više puta skretao pozornost javnosti i jedan od prvih ministara vanjskih poslova RH, dr. Davorin Rudolf. Ovdje je spominjemo zbog njegova važnoga zagovora 'mirnoga puta' i nužnost izbjegavanja rata, pri rješavanju jugoslavenske državne krize onoga vremena.
U svojoj tisućljetnoj vjeri i molitvama za mir među ljudima, Hrvati žive i danas. Kroz vrijeme su, a posebno u razdoblju komunističkoga totalitarizma, kao i mnogi drugi narodi, bili podijeljeni na one koji zagovaraju vrijednosti svoga nasljeđa i one koji su prihvatili 'revolucionarni' pogled na život, u kome nema mjesta vjeri u Boga, ni učenjima o miru i pomirbi, čovjekovu dostojanstvu i međusobnom poštovanju. Komunistički 'revolucionari', zagovarali su drukčiji moral. Svijet su htjeli 'promijeniti' nasiljem, oružanim sukobima i progonom neistomišljenika. Prema tomu su složili i svoj moralni kodeks. Sva tri totalitarizma: fašistički, nacistički i komunistički svojim su ideologijama isključivosti, uz različitosti prirođene svakom čovjeku, u ljudsku zajednicu unosila nove razloge za sukobljavanja. Isključivost je bila njihovo prvo polazište.
Kritičari: pomirba je 'totalitarna ideja'
U svijesti prokomunističkih i prosrpskih političkih aktivista u našoj zemlji, hrvatska pomirba 'mora' propasti jer je, kako pišu, i ona 'totalitarna'. „Na temelju Tuđmanove pomirbe se ne može graditi demokratsko društvo jer je ta ideja u svojoj srži totalitarna, utemeljena na nacionalnom zajedništvu kao ultimativnoj vrijednosti koja nadilazi sve druge, uključujući i univerzalne. (… ) Tuđmanova pomirba je propala. I to je dobro.“ (Portal Index, 9.5.2019.). Je li pomirba 'totalitarna' ili je ft'totalitarna' hrvatska volja za slobodom i mirom u vlastitoj državi, sa svim ljudima, neovisno o vjerskim orijentacijama, političkim uvjerenjima i nacionalnom podrijetlu. Na spomenutom portalu, od tada stalno, na uvodnoj stranici upućuju na taj tekst. Za njih je hrvatsko 'nacionalno zajedništvo' totalitarna ideja, a međusobna posvađenost - progresivna, revolucionarna i 'demokratska'. Prema tom 'učenju' Hrvati su, valjda, jedini narod koji drži do nacionalnoga zajedništva. Protivnici pomirbe ne objašnjavaju kako bi bez toga zajedništva postojao bilo koji narod, a ne samo Hrvati.
Tomu dodaju da je 'Tuđmanova pomirba' utemeljena kao 'ultimativna vrijednost koja nadilazi sve druge'. I to u vremenu kad je nenaoružanu Hrvatsku napala naoružana vojska, kako bi otela dio njezine zemlje. 'Nacionalno zajedništvo' doista je bilo dodatno razbuđeno i učvršćeno u vremenu oružane agresije druge 'nacionalne zajednice' kojoj se pridružila i tzv. JNA. Hrvati se bez toga zajedništva, ne bi mogli obraniti i osloboditi dijelove okupirane Hrvatske. I, konačno, živjeti u svojoj demokratskoj, višestranačkoj državi. Što stoji nasuprot zajedništvu, nakon ostvarene ratne i političke pobjede Hrvata? Zašto je 'indeksovcima' dobro to što je hrvatska pomirba, prema njihovu mišljenju, propala? Nedostaje li im 'bratstvo i jedinstvo' ili je to samo dozivanje velikosrpske države? A koliko bi, recimo, za njih, život u Hrvatskoj bio 'progresivniji' da su se na Thompsonovu koncertu u Zagrebu, umjesto pjevanja i klicanja slobodi, pola milijuna okupljenih ljudi, među sobom tukli i gazili!?
Demokracija i nacionalno zajedništvo
Index: „Demokraciji ne treba nacionalno zajedništvo, ponajmanje ustašoidno zajedništvo, nego joj trebaju žestoke polemike među građanima i borba protiv ustašluka. Hrvatska tek sada, kroz eskalirajući društveni sukob onih koji s jedne strane 8. svibnja 1945. vide kao oslobođenje, a s druge kao pad Zagreba, ima pravu priliku postati demokratska.“ (Index)
O vremenu koje je, početkom devedesetih prošloga stoljeća, bilo obilježeno ratom, u svojoj je knjizi 'Posljednji dani SFRJ' svjedočio i Borislav Jović, tada srpski član Predsjedništva Jugoslavije: „Srpski državni i politički vrh već je imao jugarazrađen plan o stvaranju nove države koja će obuhvatiti sva područja na kojima žive Srbi, i ona, dakle, u Hrvatskoj i ona u Bosni i Hercegovini …“ Taj je plan bio u podlozi srpskih osvajanja koja su započela 1991. I taj je plan upućivao Hrvate na put zajedništva. U Hrvatskoj je bio okupiran gotovo sav prostor (oko 30% zemlje) koji je prema osvajačkim namjerama, trebao pripasti 'Velikoj Srbiji'.
I danas se, dakle, desetljećima nakon oslobođenja Hrvatske, velikosrpstvo (prokomunističko jugoslavenstvo u našoj zemlji), na različite načine, otvoreno i prikriveno, oglašava i u važnijim javnim medijima i u političkom životu. U dnevnim novinama, dominira nerazumljiva politika 'ravnoteže' između formalnoga priznavanja hrvatstva i komunističkoga jugoslavenstva naslijeđenoga iz Titova vremena. Čini se kao da se neki ljudi ne uspijevaju osloboditi neistinite, nametane hipoteke kako hrvatstvo, u bilo kom obliku, može značiti samo - protusrpstvo. Hrvatstvo je odanost dobru, pravednosti, svojoj baštini, miru i svojoj domovinu, koju su odlučni braniti od svakoga napadača i uzurpatora, ma kako se zvao, a nikad ne udarati na tuđe, niti pokretati osvajačke pohode.
Komunizam i Memorandum SANU
Međutim, protuhrvatstvo je zadržalo samo jednu jedinu riječ za označavanje hrvatskoga patriotizma, nazivajući hrvatske domoljube - ustašama, koji su na javnoj sceni bili u vrijeme velikosrpskoga terora Karađorđevićeve kraljevine, a sukobili su se i s četničkim terorom u Drugom svjetskom ratu. Ustaški odgovor na četnička zlodjela ponekad je memprelazio granice dopustivoga. Staljinovi suborci, Titovi partizani, koji su kroz rat u svoje redove stalno primali četnike, a na koncu rata posebno, nakon savezničke pobjede 1945., nad poraženom ustaškom vojskom i hrvatskim civilima započeli su okrutnu osvetu. Antifašistima su, kasnije, prikazivani srpski partizani i četnici - Tito je u ratu govorio o velikom broju četnika koji su 'prešli' u partizane', a četnička pobuna protiv NDH često je prikazivana kao partizanski otpor.
Pod komunističkom vlašću (1945.-1990.) svaki glas hrvatstva proglašavan je ustaštvom. Sankcije, uz takve optužbe, najčešće su uključivale i tamnice. Slomom komunizma na sceni je ponovno bilo 'jugoslavensko pitanje' i ratni pokušaji velikosrpstva oružanom silom mijenjati 'zapadne granice'.
Novi pogled na prilike u SFRJ donio je Memorandum SANU (1986.), usvojen nekoliko godina prije srpske pobune u Hrvatskoj. Balvani su osvanuli po hrvatskim cestama (1990.) mjesecima prije nego što su Srbi navodno 'izbačeni' iz hrvatskoga Ustava (koji je usvojen u prosincu 1990.). U to je vrijeme Tuđman kao dojučerašnji 'kontrarevolucionarni' utamničenik, bio bez putovnice i bez prava javnoga nastupanja. Miloševićeva Srbija započela je provoditi 'antibirokratsku revoluciju'. Pripremali su osvajačke pohode kako bi 'ispravili zapadne srpske granice'.
I u ratnim vremenima (1990.-1995.), kad je bio okupiran dio Hrvatske, srpska je propaganda Hrvate uporno nazivala 'genocidnim ustašama'. To se nije odnosilo samo na Tuđmanove pristaše. Ipak, koncem 1991. Međunarodno arbitražno povjerenstvo, na čelu s R. Banditerom, a početkom 1992. i mjerodavne međunarodne institucije su odlučile proglasiti granice između republika u SFRJ 'zaštićenim međunarodnim pravom'. Tom odlukom završilo je vrijeme 'republičkih granica', kako su nazivane one uspostavljene pod vlašću komunista (Srbi su ih nazivali i 'administrativnim, avnojskim granicama'). Dakle, Hrvatima nije trebao rat da bi ostvarili svoje političke ciljeve. S druge strane, ni osvajači nisu računali na takav hrvatski otpor. Međunarodno je pravo bilo na hrvatskoj strani.
Vrijeme nakon Tuđmana
Nakon Tuđmanove smrti (1999.), projugoslavenske i prokomunističke snage u Hrvatskoj, ponovno su došle na vlast. Znatan napor, uz inozemnu prikrivanu pomoć, usmjeravali su prema diskreditaciji ostavštine dr. F. Tuđmana i njegove pobjedničke politike. Na udaru se našla i 'pomirba' kojoj su pripisivani - ustaški korijeni. To je, naime, bio najpouzdaniji izboriput kako bi se pridobila naklonost pristalica jugoslavenstva i dijelova međunarodne zajednice sklone takvu političkom rješenju na europskom jugoistoku. Hrvatsku pomirbu niti ne pokušavaju razumjeti i kao oblik zajedništva u otporu srpskoj agresiji. Danas se hrvatstvu pokušava prilijepiti luburićevština kao njegovu jedinu neprijepornu oznaku, iako je vrlo mali broj ljudi koji uopće znaju što bi to trebalo značiti, osim obilježavanja Hrvata neprolaznim ustaštvom.
A to znači da su i dalje metom, prikrivenom i neprikrivenom velikosrpstvu koje ne odustaje od ideje o 'svim Srbima u jednoj državi'. Zbog toga i nastanak Tuđmanove stranke stavljaju u ratno vrijeme, a ne u mirnodopski prijelaz iz totalitarnoga komunizma u demokratsko društvo. Tuđmanova stranka nije došla na vlast u ratu, nego zbrajanjem glasova na slobodnim izborima (1990.). Misao o hrvatskom pravu na vlastitu državu, nikad nije nestala, a nove okolnosti su upozoravale na opasnosti koje se kriju u ostavštini triju slomljenih totalitarizama: razjedinjenost, posvađenost i ne tako davni međusobni sukobi (1941.-1945.).
U takvim se okolnostima budila i oblikovala ideja o zazivanju međusobnoga pomirenja. Bilo je onih koji su ustrajavali na postavci da je Tuđmanova pomirba pozivala samo Hrvate, ali činjenice su to demantirale. Tuđman je pozivao na zajedništvo sve ljude koji Hrvatsku poštuju kao svoju domovinu. Ni na koji način nije bila usmjerena protiv bilo koje nacionalne zajednice, pa ni protiv Srba, koji nisu prihvaćali zov svojih sunarodnjaka u rat protiv hrvatske države. Ideja hrvatske pomirbe, dakle, nikad nije značila 'protusrpstvo' nego samo ujedinjenost u stvaranju slobodne demokratske hrvatske države. To dokazuju i Srbi koji su bili među hrvatskim braniteljima. Isto je bilo i s pripadnicima drugih manjinskih, nacionalnih zajednica. Velikosrpstvo se gotovo jedno stoljeće skrivalo iza jugoslavenstva kao, navodno, pouzdana puta u 'bolji život' 'južnih Slavena', pa njegovu ostavštinu, ne baš rijetko, u našoj zemlji susrećemo i danas.
Govor u Glini
Već su skoro dva stoljeća hrvatstvo i Hrvatska na udaru osvajačkih politika Srbije. Počelo je od obmana i krađa hrvatske narodne baštine Vuka S. Karadžića i Garašaninovih Načertania, otimanja i prijevara, u vremenima kad su se Srbi, nakon više stoljeća podčinjenosti, tek oslobodili osmanske vlasti, a zaustavljeno olujnim odgovorom 1995. Srbija je polagala „sveto pravo istoričesko“ na zapadno susjedstvo koje je u nedavnom ratu bilo označeno graničnom crtom Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Dakle, desetljećima nakon uspostave, osamostaljenja i oslobođenja hrvatske države u našoj se zemlji pojavljuju tekstovi u kojima se tumači kako je propala Tuđmanova pomirba i kako je 'dobro' što je propala. Eksplicite se, dakle, vučućiznosi, da je društveni koncept zavađenosti, nepomirljivosti, konflikta i sukoba bolji od života koji teži priznavanju vlastitih propusta i zaziva razumijevanje među ljudima, neovisno o njihovim političkim stavovima.
Protupomirba je revolucionarni, komunistički pogled na stvarnost i nada zagovornika osvajačkih politika s istoka kako će Hrvati, zavađeni među sobom, ponovno krenuti stazama 'revolucije'. O tomu govore i objave na spomenutom Portalu i njihova prosuđivanjima o hrvatskoj pomirbi. „Naime, cijela ta pomirbena ideja je od početka bila štetna. Ona je mogla imati kratkotrajnog taktičkog smisla u trenutku početka rata u Hrvatskoj, kao način mobiliziranja snaga za obranu, ali nikako i nikada nije smjela postati vrijednost na kojoj bi se temeljilo današnje hrvatsko društvo.“ (Index)
Danas se opet u hrvatskom društvu, uz značajne potpore izvana, posebno u medijskom prostoru i kulturi, raspiruju međusobne svađe među Hrvatima i optuživanja za ustaštvo, a promovira 'jugoslavenska' ostavština, kao naslijeđena kulisa za velikosrpstvo. Htjeli bi da se zaboravi razaranja Hrvatske, da se zaborave riječi Aleksandra Vučić u Glini kad je tvrdio kako će okupirani dio Hrvatske zauvijek ostati izvan Hrvatske: „Vi se, braćo, ne borite za ništa što nije vaše, nego da sačuvate ono što je oduvijek bilo srpsko i to mora ostati srpsko. Pre četiri godine na dnevnicima je svaku večer bilo po pola sata o onome što se dešava u Srpskoj Krajini, na Baniji, Kordunu u Lici… Što sada ima na televiziji? Kakvo je vreme u Krajini? Eto što njih interesuje. Kao da je to u inostranstvu, kao da je u Hrvatskoj? E ne će moći. Nikada Srpska Krajina, nikada Glina ne će biti Hrvatska, nikada Banija ne će nazad u Hrvatsku…“) ( Govor u Glini, 20. ožujka 1995.)
Odluka o evakuaciji 1995.
Nakon ratnoga poraza u pokušaju osvajanja dijelova Hrvatske, srpska se retorika posve promijenila u odnosu na onu koja je prethodila ratu. Pokušava prikrivati stvarno stanje i događaje, a iznosi neistine prikaze kako su Hrvati 'protjerali' Srbe iz Hrvatske. Srećom dostupni su mnogi dokumenti koji dokazuju da te optužbe nisu istinite. I u Srbiji su se pojavile knjige koje ih osporavaju. Među njima je i ona pod naslovom „Knin je pao u Beogradu“ M. Sekulića. Autor te knjige prikazuje kako je od 4. do 8. kolovoza 1995. nestala srpska vlast na zapadnom dijelu područja u Hrvatskoj, koje su kolonaokupirali. Narod i vojska napustili su te hrvatske krajeve i krenuli prema Srbiji. „General Mrkšić dobro zna dvije stvari: prva je da Srpska vojska Krajine ne može sama podnijeti napad hrvatske vojske, a druga - da odluka o evakuaciji stanovništva predstavlja skidanje odgovornosti s Glavnog štaba Srpske vojske Krajine za prekid otpora do kojega je ubrzo moralo doći.“ ('Knin je pao u Beogradu').
Piše da je na sjednici Vrhovnoga savjeta obrane RSK, koja je održana 'oko 17 sati', donijeta „najgora moguća odluka - o evakuaciji stanovništva“. Ta je odluka značila evakuaciju cjelokupnog civilnog stanovništva, milicije i vojske, s cijelog prostora zapadnog dijela RSK. Javnosti je priopćena 4. 8.1995. u 20 sati. M. Sekulić piše da je odluka o evakuaciji u Beogradu primljena „sa strahovitom ljutnjom i bijesom“. Među zapovjednicima su se čuli prigovori tomu što se u izbjegličkim kolonama miješa vojska s narodom, što su u tim kolonama tenkovi i ostala artiljerija. Postoje navodi (u knjizi F. Hartman: Milošević, dijagonala luđaka, str. 230) da je srpski opozicijski političar M. Tepavac izjavio: „Srbija je očistila Hrvatsku od Srba. Nikad se Hrvatska sama ne bi usudila, niti bi bila u stanju to učiniti da Srbija nije digla Srbe protiv njihove hrvatske domovine …“
Index, 2026.: „Krahom Tuđmanove pomirbe napokon smo zakoračili u prostor istinski demokratskog u Hrvatskoj. A demokracije nema bez antifašizma, bez svakodnevne borbe za demokratske, humanističke vrijednosti. Kada pobijedimo ostatak maligne Tuđmanove i HDZ-ove ostavštine, dobit ćemo slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.“ To je retorika ljudi koji ne podnose 'hrvatsku pomirbu' ni bilo kakvu vlast koja ne nudi revolucionarna nagnuća na stazama Titove ostavštine.
