Lustracija ili ne? Perfidno sugeriranje jugoslavenske ideje: pozadina, rizici i rješenja (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 11 Svibanj 2026 18:59
Nasuprot tome, komunističke strukture u Hrvatskoj nisu pokazivale sklonost lakog prepuštanja vlasti i izlaganja rizicima lustracije, a u podlozi toga je bilo više razloga među kojima naročito strah od razotkrivanja masovnih poslijeratnih zločina, koji nigdje nisu počinjeni u tolikim razmjerima kao u Hrvatskoj i nad Hrvatima
Objavljujemo drugi dio analize našeg stručnog suradnika Joška Badžima na više nego aktualnu, i nadasve važnu temu oko opasnih hrvatskih unutarnjih previranja po ideološkoj razdjelnici koji slabe hrvatsko unutarnje nacionalno tkivo i traže žurnu reakciju i političke vlasti i stručnih i znanstvenih krugova i institucija s ciljem konačnog raščišćavanja duhova prošlosti kojima vješto manipuliraju unutarnji i vanjski neprijatelji zemlje igrajući na emocije ljudi koji najčešće nisu svjesni dubine problema i razloga njegovog potenciranja upravo posljednjih cca godinu dana (on je egzistirao praktički od stvaranja suvremene, samostalne hrvatske države – ali upravo sada kulminira).
Današnji povijesno-ideološki prijepor u Hrvatskoj nerijetko se i pogotovo na lijevom političkom i javnom spektru predstavlja kao prijepor između ideologija fašizma i antifašizma no o tome se radi samo na uskoj liniji fronta između radikalnih elemenata s lijeve i desne strane odnosno između pristalica jugoslavenstva s jedne i ekstremne varijante hrvatskog nacionalizma s druge strane. Većina hrvatskog nacionalnog i političkog korpusa, podržava civilizirane političke vrijednosti i objektivne hrvatske nacionalne i državne interese, te ne pripada niti jednoj od navedenih ekstremnih političko-ideoloških grupacija.
Jednako kao i u ideološkom prijeporu koji se vodi u zapadnom svijetu, radikalno lijeva strana se standardno služi pojmom fašizma kao etiketom koju pripisuje protivničkoj, konzervativnoj strani, a u nastojanju da je na taj način kompromitira te ujedno legitimira vlastitu poziciju i prikrije ili opravda stvarnu narav svojih radikalnih lijevo-liberalnih ciljeva i programa koji usprkos medijskoj i drugoj podršci na akademskom, kulturnom i drugim područjima, još uvijek nailaze na otpor značajnog dijela konzervativnih ili tradicionalnih slojeva društva.
U Hrvatskoj dodatno svojim pozivanjem na antifašizam ili zaklanjanjem iza antifašističkog paravana svih, uključujući i izrazito negativnih obilježja komunističko-partizanske strane, te kategorički negativnim kvalificiranjem NDH bez uvažavanja ikakvih pozitivnih aspekata, poput doprinosa hrvatskoj državnosti ili pijeteta prema žrtvama masovnih zločina, indirektno iskazuju podršku i daju lažni legitimitet jugokomunizmu i njegovim suvremenim izvedenicama i inačicama.
Perfidno sugeriranje jugoslavenske ideje
Slično tome, pridavanjem partizanskoj strani isključivo jugoslavenskog značaja, a zanemarujući hrvatske i socijalne razloge i međunarodni kontekst koji je uvjetovao pristupanje Hrvata partizanima, indirektno također podržavaju jugoslavenske ideje i sugeriraju da iste imaju veću podršku i povijesno utemeljenje u hrvatskom korpusu nego što ga stvarno imaju. Također, nesporni antifašistički kredibilitet koji se jednim dijelom može pripisati partizanskoj strani prisvajaju i kapitaliziraju za svoje radikalno lijeve i projugoslavenske politike.
Nasuprot ovome može se sučeliti brojne argumente, a između ostalih primjer dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika i utemeljitelja Republike Hrvatske, ujedno bivšeg komuniste, partizana i generala jugoslavenske vojske koji je zajedno s mnogim drugim iz iste povijesno-političke kategorije našao krajnji smisao svojih ukupnih političkih napora u ostvarenju samostalne i demokratske hrvatske države 1990-1995. i nesumnjivo tome epohalnom nacionalnom poduhvatu dao ključan doprinos.
Radikalno desna strana, također pripisujući partizanskoj i komunističkoj strani isključivo projugoslavenska i antihrvatska obilježja, neutemeljeno doprinosi kvalificiranju dijela nacije kao projugoslavenske, a apologetskim pristupom prema NDH, bez kritičke distance prema negativnim obilježjima te države, šteti međunarodnom ugledu i pogoduje usvajanju u suvremeni javni i politički život ekstremno desnih ideja ili anomalija.
U svakom slučaju radi se obostrano o pristranim i ekstremnim pristupima koji produbljuju nacionalni razdor, a hrvatsku povijest i političko nasljeđe u cjelini degradiraju, odnosno eliminiraju doprinos Hrvata vlastitoj državnosti i međunarodnoj afirmaciji i kroz lijevi komunističko-partizanski pokret i desni, nacionalistički pokret.
Nasuprot tome, potrebno je pristupiti tumačenju povijesno-ideoloških prijepora i epohi Drugog svjetskog rata, cjelovito, diferencirano i suptilno, a ne pristrano i metodama generalizacije ili stereotipizacije.
Lijevi ekstremizam u Hrvatskoj buknuo je nakon 1971. i sloma Hrvatskog proljeća
Za oblikovanje ekstremne ili projugoslavenske ljevice u Hrvatskoj, a koja se zaklanja pod paravanom antifašizma, važnim i prijelomnim se može uzeti razdoblje nakon prosinca 1971. g. kada je prekinuto tzv. Hrvatsko proljeće ili prohrvatski i prodemokratski pokret unutar hrvatske komunističke organizacije te započete smjene i progoni „proljećara“ i građana koji su na istaknutiji način slijedili prohrvatski pravac.
U takvim okolnostima uspostavljen je novi sustav partijskih i društvenih normi prilagođen jugoslavenskoj titoističkoj liniji, a koji je podrazumijevao obuzdavanje ideja i gibanja koja su bila na liniji hrvatskih nacionalnih interesa. Do takvog stanja došlo se uslijed nužde održavanja Jugoslavije, a u tom cilju i prilagodbe njenog uređenja velikosrpskim zahtjevima usmjerenim na očuvanje dominacije Srbije ina osiguranje daljnjeg trenda širenja i učvršćivanja srpskog utjecaja u institucijama i na teritorijima koji su bili obuhvaćeni velikosrpskim planovima.
Navedena situacija i odnos snaga uvjetovali su prilagodbu Hrvata vladajućim mjerilima uključujući i formacijom partijskog članstva u skladu sa službenom jugoslavenskom, a prikriveno velikosrpskom koncepcijom. Važnu i kontrolnu ulogu imali su u takvom sustavu politički Srbi u Hrvatskoj,oslonjeni na nerazmjerno velik udio u vlasti i na status konstitutivnog političkog naroda u Hrvatskoj, te na veze s beogradskim centrima moći u vojsci, partiji, sigurnosnom aparatu i drugim institucijama.
Na idejnom planu, važnu ulogu u obuzdavanju hrvatskih politika imala je službena jugoslavenska interpretacija povijesti Drugog svjetskog rata, s naglaskom na maksimalno negativnu sliku NDH i uloge Katoličke Crkve unutar NDH, uz preuveličavanje srpskih žrtava i doprinosa u partizanima i u uspostavi jugoslavenske države. S te lažne platforme, svi pa i najumjereniji prohrvatski kulturno-identitetski, politički i ekonomski stavovi i držanja olako su i redovno kvalificirani proustaškim, a time i podvrgavani suzbijanjima i progonima različite vrste i intenziteta. U takvom kontekstu oblikovan je politički mentalitet tadašnje političko-partijske kaste koji baštine i mnogi ljevičari u današnjoj Hrvatskoj, a koji se nisu kritički suočili s ranijim političkim držanjem ni prionuli vlastitom preispitivanju i preobrazbi nego su nastavili djelovati prema već davno formiranim stajalištima i obrascima što se između ostaloga manifestira i širenjem antifašističke ili antiustaške paranoje i histerije, u sklopu koje se npr. ne libe pod kategoriju fašizma podvesti čak i povijesni hrvatski grb s prvom bijelim poljem koji je bio dio službenog hrvatskog grba u vrijeme jugokomunizma, zatim patriotske pjesme kojima se evociraju uspomene na obrambeni Domovinski rat, itd.
Za navedeno držanje jugoljevičari u Hrvatskoj nailaze na razumijevanje bliskih lijevo-liberalnih struja na Zapadu koje i same neutemeljeno pripisuju etikete fašizma konzervativnim političkim suparnicima u svojim zemljama, te onih krugova na Zapadu koji podržavaju projugoslavenska rješenja u sklopu svojih tradicionalnih geopolitičkih koncepcija. Tako su primjerice već vlasti u nekim europskim zemljama uklanjale ili najavljuju uklanjanje hrvatskih povijesnih grbova, te su zabranjivale hrvatske patriotske pjesme nastale referiranjem na obrambeni Domovinski rat, a slično tome diplomatski predstavnici nekih zapadnih država u Hrvatskoj su financijski i politički podržava li obilježavanje srpskih „antifašističkih“ poduhvata u Drugom svjetskom ratu bez obzira što su u njihovoj srži zapravo masovni zločini nad hrvatskim civilima.
Inače, vodeće srpske politike u Hrvatskoj u punom su skladu s radikalno lijevim i projugoslavenskim politikama, a suradnja s istima je dio strategije vraćanja srpskog utjecaja u Hrvatskoj nakon izgubljenog rata, dodatno igranjem na kartu podrške zapadnih krugova zbog njihovih ideoloških i geopolitičkih interesa.
Hrvatske posebnosti
Komparacijom s drugim europskim državama koje su također prošle iskustvo Drugog svjetskog rata i kasnijeg komunističkog režima, može se zaključiti o mnogim hrvatskim posebnostima koje su uvjetovale i da se Hrvatska prema tom dijelu svog povijesnog nasljeđu ili tereta nije ponijela poput drugih zemalja već je morala tražiti drugačije putove.
Tako primjerice, navedene bivše komunističke istočnoeuropske države nisu iskusile građanski rat takvih razmjera kao što je bio u Hrvatskoj, niti su komunistički režimi koji su uspostavljeni nakon osvajanja tih država od strane SSSR-a, počinili tolike zločine ili u tolikoj mjeri nametnule propagandističku interpretaciju povijesti da bi to zahtijevalo korekciju i ponovnu uspostavu narušene pravde. Slijedom toga, navedene države na početku svoje demokratske tranzicije uglavnom nisu imale na dnevnom redu problem ili teret Drugog svjetskog rata nego su se mogle okrenuti prevenciji štetnog utjecaja komunističkih struktura na proces demokratske tranzicije. U tom smislu su osmišljeni i uglavnom provedeni postupci lustracije u kojima su administrativnim putem uklonjeni s određenih javnih pozicija bivši istaknuti pripadnici komunističke partije te represivno-obavještajnih službi uključujući i njihove prikrivene kolaborante.
Hrvatska nije provela lustraciju jer po svemu sudeći ista u danim okolnostima nije bila izvediva ili barem ne oportuna. Naime, u većini drugih komunističkih država dotadašnje vlasti su jednostavno atrofirale suočene s kolapsom komunističkog režima u SSSR-u kao glavnoj centrali međunarodnog komunističkog sustava te suočene s očevidnim neuspjehom komunističkog eksperimenta koji se naročito ogledao na polju mizernog životnog standarda i stanja ljudskih prava i sloboda. Nasuprot tome, komunističke strukture u Hrvatskoj nisu pokazivale sklonost lakog prepuštanja vlasti i izlaganja rizicima lustracije, a u podlozi toga je bilo više razloga među kojima naročito strah od razotkrivanja masovnih poslijeratnih zločina, koji nigdje nisu počinjeni u tolikim razmjerima kao u Hrvatskoj i nad Hrvatima te realna snaga komunizma u Hrvatskoj koja je proizlazila iz njegove izvornosti i prekaljenosti za razliku od istočnoeuropskih zemalja u kojima su tamošnje komunističke garniture postavljene na vlast uz pomoć SSSR-a, a nakon njihovog vojnog zaposjedanja tih država.
Pored toga, općenito se može reći da je jugoslavenska inačica komunizma s vremenom uspostavila značajno bolji životni standard od onoga u zemljama istočnog komunističkog bloka, što se odrazilo i na šire uporište komunističkih struktura u građanstvu, osobito među bolje pozicioniranim slojevima. Pri tom, činjenica boljeg životnog standarda od zemalja istočnog komunističkog bloka vjerojatno nije bila toliko uvjetovano sistemskim prednostima jugoslavenskog ili tzv. samoupravnog modela komunizma koliko podrškom zapadnih sila koje su u Jugoslaviji gledale važno uporište za obuzdavanje sovjetskog utjecaja.
Zadaća državnog osamostaljenja
Nadalje, kao glavni razlog nasuprot lustraciji u navedenom prijelomnom trenutku može se konstatirati činjenica da je za razliku od drugih komunističkih država jedino pred Hrvatskom i Slovenijom (ne računajući Češku i Slovačku koje su se potpuno mirno i civilizirano razdvojile), osim demokratske tranzicije stajala i zadaća državnog osamostaljenja i s time povezanog vrlo zahtjevnog i rizičnog izlaska iz Jugoslavije koju je srpska strana, raspolažući jugoslavenskom vojskom bila pripravna silom održati ili eventualno amputirati znatne hrvatske teritorije, a o potencijalu zločinačke i genocidne upotrebe oružane sile i opasnostima koje su za Hrvatsku i Hrvate u BiH iz toga proizlazile, da se i ne govori.
Ovome treba pridodati da su za razliku od slovenskih komunista koji su bili predvodnici procesa slovenskog državnog osamostaljenja, među hrvatskim komunistima iz naprijed navedenih razloga ili okolnosti koje su nastupile nakon gušenja Hrvatskog proljeća u prosincu 1971., prevladala jugoslavenska stajališta. Iako se i dio hrvatskih komunista istakao u obrani federalističkih načela i time hrvatskih interesa pod naletom Miloševićevog jugounitarističkog odnosno velikosrpskog koncepta u vremenu jugoslavenskog klimaksa, jugoslavenstvo je ostalo dominantno obilježje mnogih pripadnika ili sljedbenika ove strukture.
S navedene osnove, nameće se kao logičan zaključak da je u cilju postizanja što šireg nacionalnog jedinstva i eliminiranja otpora u kritičnom povijesnom trenutku i poduhvatu državnog osamostaljivanja i obrane od zločinačke agresije, predsjednik Tuđman s pravom odbacio opciju lustracije. Nadalje, Predsjednik Tuđman je općenito veliki naglasak stavio na nacionalnu pomirbu i jedinstvo, što se između ostaloga moglo vidjeti i u programskim dokumentima HDZ-a koji su promicali integraciju svih pozitivnih ili prohrvatskih i državotvornih političkih i ideoloških sastavnica novije hrvatske povijesti, kao i u konkretnim kadrovskim rješenjima koja su jasno komunicirala poruku pomirenja lijevih i desnih političkih struja sukobljenih u Drugom svjetskom ratu, a na programu i u cilju obnavljanja ili konačne uspostave hrvatske države.
Tako se propuštanjem lustracije zasigurno doprinijelo ostvarenju ključnih strateških ciljeva, odnosno utemeljenju, obrani, konsolidaciji i međunarodnoj afirmaciji hrvatske države, a možda je izbjegnut i scenarij ozbiljnijeg unutarnjeg sukoba između ekstremnijih lijevih i desnih snaga. S druge strane, time je svjesno plaćena cijena koja se manifestira u mnogim problemima hrvatskog društva, u odsustvu nacionalnog entuzijazma i autentičnosti, u korupciji i klijentelizmu, a jednim dijelom i u aktualnom fenomenu antifašističke i antiustaške paranoje i histerije.
Nanijeli su veliku štetu Hrvatskoj
Nelustrirana jugokomunistička struktura, koja je politički preživjela tranziciju i s vremenom višestruko uvećala svoju moć, a s osloncem na iskustva, znanja, početne pozicije u institucijama i strukturama moći i međusobnu solidarnost i umreženost, te s osloncem na povoljna inozemna gibanja koja su podržavala lijevo-liberalne i projugoslavenske tendencije u Hrvatskoj, nesumnjivo je nanijela štetu konsolidaciji i razvoju hrvatske države i društva u skladu s očekivanjima i realnim potencijalima.
Stoga je i do danas ostalo otvorenim pitanje lustracije kao opcije ili po nekim mišljenjima čak uvjeta za zdrav i uspješan daljnji razvoj hrvatske države. No zbog realnog odnosa moći odnosno snage transformirane jugokomunističke strukture i njene oslonjenosti na međunarodne centre moći kojima odgovara upravo takva, a ne suverenistička i svjetonazorski tradicionalistička ili konzervativna struktura vlasti i moći u Hrvatskoj, ova se opcija ne čini ni najmanje realnom. S druge strane, čak i kad bi postojale povoljne okolnosti u prilog lustracije, zbog proteka vremena i bitno promijenjenih okolnosti, standardni postupak lustracije kakav su provele bivše komunističke zemlje na početku procesa demokratske tranzicije, ne čini se prikladnim ni kvalitetnim rješenjem.
Zato bi u Hrvatskoj trebalo osmisliti drugačiji model suočavanja s nasljeđem totalitarne prošlosti, prilagođen specifičnim hrvatskim okolnostima, potrebama i interesima. U tom smislu, primjerice, umjesto zakašnjelog uklanjanja s pozicija osoba koje mogu biti smetnja demokratskoj tranziciji, a koja je zapravo odavno završena, čini se prikladnijim da se npr. osiguranjem javne dostupnosti ukupne raspoložive arhive komunističke organizacije iz vremena Jugoslavije te organiziranjem i poticanjem znanstvenih istraživanja o tome pitanju, dade doprinos javnoj svijesti o naravi jugokomunističkog režima i o ulogama pojedinih aktera u istome.
Time bi se u velikoj mjeri oslabile mogućnosti obnavljanja zabluda jugokomunizma i njegovih manifestacija u novim ili suvremenim oblicima kao i mogućnosti obnavljanja ili uvećavanja moći utemeljene na pozicijama i mrežama jugokomunističkih struktura.
Važna uloga hrvatskih sigurnosno-obavještajnih službi
Ulogu bivših pripadnika jugoslavenskih tajnih službi, a pogotovo njihovih prikrivenih vanjskih kolaboranata moglo bi se odgovarajuće detektirati i valorizirati jedino od strane hrvatskih sigurnosno-obavještajnih službi, te putem istih provesti i kompletnu reviziju rada jugoslavenskih tajnih službi s naglaskom na kršenja ljudskih prava i sloboda kao i kršenja hrvatskih nacionalnih prava i interesa.
Razlozi zbog kojih bi ovu reviziju bilo prikladno provesti putom redovnih i postojećih hrvatskih profesionalnih službi sigurnosno-obavještajnog karaktera, a ne putom zasebnih administrativnih i lustracijskih tijela kao što je to bilo u drugim zemljama, su naročito protek vremena i povezano s time nepotpunost i nepouzdanost preostale arhive te transformacija i nova uloga pripadnika i kolaboranata navedenih službi u procesu hrvatskog državnog osamostaljenja i obrane. U vezi s problematikom arhiva, čini se izvjesnim da je protekom vremena i utjecajem okolnosti, raspoloživa arhivska građa ostala nepotpunom i time nepouzdanom, kao i da bi potpun uvid u relevantnu arhivu dodatno podrazumijevao i pristup arhivama bivših jugoslavenskih službi (npr. KOS, SID i sl.) čija sjedišta nisu bila pod ingerencijom tadašnje SR Hrvatske, odnosno čije je arhive naslijedila uglavnom Srbija.
Nadalje, naročitu pozornost Hrvatska bi u navedenom smislu trebala posvetiti razjašnjavanju Drugog svjetskog rata i građanskog rata koji je u tom okviru vođen na hrvatskom teritoriju i unutar hrvatske nacije s naglaskom na počinjene masovne i naročito teške zločine i postupke koji su bili plod nehumanih ideologija i totalitarnih režima koji su funkcionirali protivno temeljnim načelima o uređenju suvremenih država uključujući naročito principe demokracije, trodiobe vlasti, ljudskih prava i sloboda i vladavine prava. Razjašnjavanjem navedene materije može se pomoći eliminirati i prevladati sadašnje ideologizirane i politizirane sustave mišljenja koji se temelje na apologetici dvaju ekstremnih režima i pravaca političkog mišljenja, što je suprotno objektivnim nacionalnim vrijednostima i interesima.
U razjašnjavanju dotične materije, nužno bi bilo pristupiti istoj na ravnomjeran ili ekvivalentan način kojim bi se izbjeglo neobjektivno favoriziranje jedne od strana ili instrumentalizacija procesa suočavanja s prošlošću u svrhu podržavanja aktualnih političkih opcija. Samo obostranim i uravnoteženim pristupom osigurali bi se ciljevi rasvjetljavanja i kritičkog odmaka od totalitarnih i zločinačkih režima i njihovih suvremenih natruha ili oblika, te tako osigurao i širok nacionalni konsenzus i jedinstvo oko ključnih nacionalnih vrijednosti i interesa te onemogućilo nove ili suvremene obmane, deformacije i zastranjenja na starim ideološkim korijenima ili uzorima.
Navedeni pristup obuhvatio bi primjerice konkretno, trajno, sustavno, uravnoteženo i pouzdano istraživanje, dokumentiranje, publiciranje te spomeničko, muzejsko i drugo memoriranje svega što je bitno u korpusu javnog znanja o navedenim režimima i događajima, uključujući naročito počinjene masovne zločine i grobišta, narav (pravnu, političku, institucionalnu) totalitarnih režima, držanje pod navedenim okolnostima istaknutih osoba, i td. Takvim pristupom bi se osiguralo i odgovarajuće utvrđivanje, memoriranje i primjereno kontekstualiziranje pozitivnih političkih, vojnih ili drugih elemenata, učinaka ili osoba koje su u dotičnim okolnostima participirale, a kojih je nesumnjivo bilo.
Bacanje problema “pod tepih”
U istom zakonskom sklopu moglo bi se urediti i s navedenim blisko pitanje prekršajne penalizacije onih iskaza podrške ili odobravanja totalitarnih i nedemokratskih režima, praksi i ideologija kojima se ozbiljno uznemiruje javnost, narušava mir i sigurnost, krše načela pravde, humanosti ili šire poruke i koncepcije koje uključuju mržnju, nasilje, diskriminaciju i slično. Sadašnji hrvatski normativni kapacitet po ovoj problematici je očito manjkav, te državne institucije reagiraju bez jasnog, ujednačenog i javno prihvaćenog stajališta, što je posljedica zanemarivanja problema ili propusta konačnog političkog i pravno-institucionalnog suočavanja s istim, odnosno nasljeđem ratova, totalitarnih režima i ideologija dvadesetog stoljeća.
Zaključno, Hrvatska bi za navedene zadaće trebala zasebnu instituciju uspostavljenu na gornjim i sličnim načelima, npr. pod nazivom Institut za suočavanje s nasljeđem Drugog svjetskog rata, totalitarnih režima i ideologija 20. stoljeća. Time bi se išlo i ususret Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, zatim Rezoluciji EP o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009., te Rezoluciji EP o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe iz 2019.g. Nadalje, eliminiralo bi se povijesno-ideološke prijepore koji prijete destabilizacijom prilika i produbljivanjem nacionalnih podjela, a koji se hrane krivim predodžbama i argumentima lažnih i partikularnih povijesnih interpretacija, koje idu u prilog bilo projugoslavenskim ili ekstremno desnim politikama i konceptima protivnim temeljnim ustavnim načelima i nacionalnim ili javnim interesima.
Prokazivanjem ili demontiranjem pristranih i partikularnih povijesnih predodžbi i obrazaca mišljenja kao zaslona ili paravana iza kojih se prikrivaju protuhrvatske i protudemokratske politike i vizije, omogućilo bi se većini građana dostupnost objektivnije i cjelovitije spoznaje oko koje bi se gradila široka podudarnost stavova ili nacionalni konsenzus o dotičnom dijelu nacionalne prošlosti, a time bi se doprinijelo prevladavanju postojećih prijepora i utvrđivanju nacionalnog jedinstva oko zajedničkih nacionalnih vrijednosti i perspektiva.
Joško Badžim/geopolitika.news
