Tko su bili Zvonko i Julienne Bušić? Lekcija koju trebaju naučiti jugo-progresivci
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 24 Svibanj 2026 14:10
Nakon smrti hrvatske heroine Julienne Bušić, javio se znatan broj ljudskih nula i moralnih ništarija koji po društvenim mrežama i u medijima grubo kleveću i vrijeđaju Zvonka i Julienne, šireći laži o njima.
Moju obitelj sa Zvonkom i Julienne veže dugogodišnje istinsko prijateljstvo te sam pozvan ove hrvatomrsce nazvati pravim imenom. Smatram da su naši sugrađani nedovoljno informirani o tome tko su Zvonko i Julienne Bušić, a pojedini mediji, "antifašisti" i "jugoprogresivci", odnosno hrvatomrsci, i dalje ih neutemeljeno etiketiraju kao teroriste. Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.
Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom, gdje je dobio nadimak Taik po kojem ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao je u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969., upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz ubrzo se uključila u rad hrvatske političke emigracije te je na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29. studenoga 1970., s prijateljicom s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, zbog čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a 1972. godine Zvonko i Julienne vjenčali su se u Frankfurtu te su se nakon toga preselili u SAD.
Otmica zrakoplova
Skupina hrvatskih političkih aktivista – Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić – otela je 10. rujna 1976. putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika. Namjera im je bila da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost pod naslovom "Poziv na borbu protiv srpske hegemonije", a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin.
Glavni cilj otmice zrakoplova bio je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Sa sobom nisu nosili oružje, već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu, kao i propagandni materijal, Bušić je ostavio u pretincu njujorške podzemne željeznice, o čemu su informacije proslijedili preko pilota.
Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No prilikom neprofesionalnog i nestručnog pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena.
Suđenje i zatvor
Pri izricanju osude sudac je u zapisnik izjavio kako gospodin Bušić "nije terorist i kriminalac" i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima, tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna te je zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina. Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te je osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezina supruga prikazuju kao žrtvu "terorista". Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić te višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine. Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državno tajništvo SAD-a da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.
Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup. Državno tajništvo SAD-a još je uvijek podupiralo držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni. Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine. Na sjednici 13. prosinca 2002. godine Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku, koja je potom predana Vijeću Europe. Bušić je 2006. godine prebačen u deportacijski pritvor američkog Ministarstva domovinske sigurnosti, odakle je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinški odbor jer su bili uvjereni kako je odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršio njegova ljudska prava.
Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz saveznog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora. Bivši odjeljak za osuđenike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijam drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta s vanjskim svijetom strogo ograničene, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku. "Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu", navodi list.
Pomilovanje i povratak u Hrvatsku
Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Američke Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata.
Prema tome, smatram da je nekorektno etiketirati Zvonka i Julienne Bušić teroristima, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela bio osuđen na doživotni zatvor zbog sabotaža i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti je slučaj i s Jaserom Arafatom i Shimonom Peresom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Josipa Broza Tita ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli desetak pravomoćnih presuda da je Broz bio nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Zvonko Bušić nas je napustio 1. rujna 2013. Julienne nas je napustila 21. svibnja ove godine.
Julienne je bila hrvatska heroina
Predvodnik hrvatomrsaca koji grubo kleveću i šire gnjusne laži o Zvonku i Julienne Bušić bio je podoficir JNA. U svojoj kolumni u studenome 2016. u Jutarnjem listu, osvrćući se na ekshumaciju posmrtnih ostataka iz Hude Jame, okarakterizirao je žrtve bleiburškog pokolja kao "gnjila trupla", a osobe s poteškoćama u razvoju prozvao je "medicinskim idiotima". Sve u svemu, on je moralna ništarija.
Zvonko Bušić neosporno je najpoznatiji hrvatski emigrant i uznik. Zvonko je, kratko rečeno, bio i ostao velik čovjek, prijatelj i domoljub. Jednako tako, Julienne je bila hrvatska heroina i veliki čovjek. Hvala Vam za sve, neka vam je laka hrvatska gruda koju ste toliko voljeli.
