I tako, mi ispali. Ispali žrtve agresije na nogomet
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Srpanj 2026 15:54
Mak i Tor nisu se do danas oporavili od utakmice Hrvatske i Portugala, slabo jedu, malo piju, samo grintaju. „Pa to je skandalozno“, govori Mak, „u VAR sobu stavili VARalice, vjerojatno dobro podmazane.“ „ Je“, hhlaje Tor, „čip u lopti, gluposti, na kraju će čipirati i igrače. Lopta dodirnula kosu našega igrača, ma nemoj, na kraju će se svi hrvatski reprezentativci morati ošišati na nulericu, obrijati glave.
I to ne će pomoći. Uvijek će izmisliti ofsajd, a ponekad i zaleđe, samo da Hrvatska ne pobijedi. Tri gola nam poništili, a bili smo tri puta bolji od Portugizaca.“ Ja ih slušam i velim: „Gledajte malo šire, Fifa je sve zakuhala, pa je skuhala i suce. Lova je lova. Fifi više odgovara Portugal u nastavku, Hrvatska samo smeta, na koncu sponzori imaju zadnju riječ.“
I tako, mi ispali, pa što. Ispali žrtve agresije na nogomet. Još malo pa će umjesto nogometaša igrati roboti, kao što će roboti ratovati u ratovima. Ovo potonje je humanije, manje će ljudi ginuti. A glede naših na Svjetskom, glavu gore, igramo nogomet za pamćenje, barem jedno poluvrijeme. I ne zaboravite, velika je stvar uopće doći na Svjetsko. Gdje je Italija? Nema je, a Njemačka došla, pa ispala i prije nas. Svakakva se čuda događala i događaju u SAD i Kanadi i na Kubi, no dobro, Kubu sam ubacio bez veze, naučili igrati nogomet i oni koji su vidjeli loptu tek kada su im ju donijeli kolonijalisti. Sada se kolonije osvećuju. I USA su bile kolonija, a eto što su sada, slave 250 godina i pucaju na sve strane, na terenu i po Iranu, nakon što su u bližoj povijesti obavile Koreju, Vijetnam, Irak , Afganistan i tako dalje, a demokraciju uvele ne samo kod sebe, nego i po svijetu, koji doduše nije imao sluha za takve eksperimente. Ameri su zatim shvatili da ni u USA demokracija nije nešto pametno, pa su izabrali Trumpa, po uzoru na Nerona. I sada smo tu gdje jesmo, a demokracije su još malo zaostale jedino u Europi. Dobra, stara Europa. I dobra stara Hrvatska, zemlja neupitne demokracije, u kojoj svatko radi što hoće, a to je vrhunac plemenite ideje. Čak i predsjednik države radi što želi i govori što hoće, ni Ustav ga na ustavlja i zakoni ga ne zakidaju, e moj Bože, što se može, moglo je gore bit. I bilo je. Ne da Zoki generale, nije on Dvostruki, pa da ih umirovi. Ne da Zoki da hrvatski vojnici idu u Francusku, jer se ondje valjda puca, usput se slavi revolucija, temelj svih sljedećih revolucija, komunističkih, bez obzira što u Bastilli nije bilo nikoga, osim što je navodno čamio markiz de Sade, sadist jedan, odmah oslobođen. Velim, ne želi Zoki slati gdje se puca, a ni sebe nije ni jednom poslao u Ukrajinu, u Kijev, ne voli pucnjavu, pa ga nije nigdje bilo ni kada se u Hrvatskoj pucalo devedesetih. Takav je, kakav je.
A svijet će se čuditi, osobito NATO svijet, kada vidi da u Parizu nema Hrvatske vojske, pa se zapitati ima li Hrvatska uopće vojsku, kad šalje policiju. Takvima treba objasniti da smo mi malo retardirali, odnosno vratili se na početne postavke, kada Hrvatske vojske doista još nije bilo, pa je protiv srpskih terorista uredovala policija, posebno specijalna policija, Markač, Sačić i društvo. Te ćemo i sada u Pariz poslati specijalce. A sljedeće godine Zbor narodne garde. A što milanoviććete, mora Hrvatska uvijek dokazivati da je posebna, to jest posebno čudna zemlja. U kojoj nitko ne zaziva članak Ustava koji govori o nesposobnosti predsjednika države, vadeći se na dvotrećinsku. Ma idemo, Hrvati! Meni osobno taj Zoki nije predsjednik, to što govori već je doista nepodnošljivo. Ne ću reći neopisivo, da me se krivo ne shvati. A čast onim navijačima koji su u zračnoj luci dočekali hrvatske reprezentativce, to su ljudi nazbilj. Da ih je dočekala politička delegacija, Zoki, Plenki i Njonjo, bilo bi neopisivo. Doduše, Plenković se iskupio, čestitao Daliću i nogometnoj vrsti.
Idemo dalje, u dobru staru, demografski potentnu Hrvatsku, koju su stranci već lijepo pokupovali, ne samo morsku, nego čujem da nekretninska mafija kupuje k'o luda po Lici, Kordunu, Gorskom kotaru i gdje stigne, osobito belgijska i nizozemska, ostali manje, ali puno. Država šuti, samo gleda. Tako imamo budućnost dvostruke zamjene stanovništva, sa sjevera i juga. Dotle se politika bavi bizarnostima, opanjkavaju se ljudi međusobno, podmeću klipove, pa čak i žute izbočine u Savskoj ulici, što bi u drugim okolnostima bilo nalik atentatu, ovaj put ne na Ferdinanda, nego na Plenkovića. A Tom uživa, ne samo zato, nego i poradi činjenice da ne mora prirediti doček nogometaša u Zagrebu, pa ne će biti ni Thompsona, koji je dekretiran u Zaprešić.
X x x
Malo o jezikoslovlju, jeziku uopće i kulturi kao takvoj. Gotovo ispod radara prošla je nova srbijanska odnosno srpska općenito nova agresija na hrvatski jezik i kulturu uopće. Sastali se kulturni četnici, valjda u Beogradu a ne u Dubrovniku, i zaključili da su granice srpskoga jezika i kulture preuske, pa ih treba proširiti – na Dubrovnik, nego gdje. Kad u ratu nije uspjelo, hajdmo mirnim putem.
Dobro, nije važno, neka laju. Više zabrinjavaju agencije u Hrvatskoj, kao taj portal Telegram, za koji donedavno nisam ni znao, bolje da nisam, „hrvatski“ portal s gazdama u Srbiji i Nizozemskoj! (opet ona) , a za koji navodno pišu poznati instituuhrvatoljupci Hedl i Markovina. Zašto ja o tome? Zato jer se bagaža umiješala u progon časopisa Jezik, urednice Sande Ham, i natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ, nazvanoga po dr. Šreteru. A umiješala se, kao što znate, i hrvatska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, koja još nije dala otkaz, makar sam ju zamolio.
Još se netko umiješao na strani bagaže, ne ću reći Institut za jezik, jer ondje ima i pravih ljudi, nego šef toga instituta, prononsirani Jozić, kadar davnoga ministra Jovanovića, stručnjaka za močvare. Vidjevši, naime, da je spolna pravobraniteljica napala rečeni natječaj i riječ koja se našla u užem odbiru, osjetivši valjda pogrješno da je progon zapovjedila „država“, eto Jozića, traži ostavku sveučilišne profesorice dr. Sande Ham. Komu se obraća Jozić? Hrvatskom filološkom društvu, koje je nakladnik Jezika, da ga usput malo prestraši jer je spomenuta agresivna pravobraniteljica uputila opomenu ili što već HFD-u, a Sandi zaprijetila policijom! Kadli, naleti Jozo na čovjeka s integritetom, predsjednika Filološkoga društva prof. dr. Davora Dukića, a on ga odbije, naravno. Ni u predsjedništvu rečenoga Društva nije bilo volje da se Jozi izađe usuret, pa se rastužio. (Opaska, da zaintrigiram spolnu pravobraniteljicu: u predsjedništvu HFD-a deset je ženskih osoba, samo dvije muške.) I što sada radi žalosni Jozo? Nije on od jučer, zna znanje. Ako ne ide izvana, idemo iznutra: nekoliko dana nakon odbijenice izražava želju da se upiše u Hrvatsko filološko društvo. Valjda da pojača muški dio. Ali nema samostalni znanstveni rad, pa je stvar složenija. Na kraju ove priče podsjetnik: taj isti momak bio je protiv donošenja Zakona o hrvatskom jeziku. Ali i nadalje šef Instituta za hrvatski jezik. Pa vi, poštovani čitatelji, spojite sve napisano u ovom tekstu, i sve će vam biti jasno. Hrvatska, zemlja čuda.
X x x
Inače, proučavam Zakon o zaštiti od buke, o čemu ću opširnije u sljedećem javljanju. Za sada: taj se zakon ne poštuje, kao ni većina zakona. Daleko od toga da je Hrvatska zemlja bezakonja, ali na sve strane imamo konje, koji rade mimo ili protiv zakona. Tako je i s bukom u turističkoj sezoni. Split se pokušava nositi, ali za sada tolerira Ultru, ipak dino milinovićkratkotrajnu. Hvarani su već jednom stali na rep nepodnošljivoj buci i galami, ali ih opet sustižu demoni. Ali se zato buka već odavno preselila na – Brač. Najveća i najrazornija u nekada mirnom Sutivanu, dotično u uvali Likva. Eh, tu ću se ja umiješati svim raspoloživim sredstvima, jer Likva nije tamo neko nevažno mjesto, nego spomenik prirode, da, tu je udario asteroid prije 66 milijuna godina, a nakon njega početkom ovoga stoljeća razorna buka iz zastrašujućih zvučnika nekih navodnih ugostitelja, koji su uvalu uzurpirali, valjda „legalno“. Toliko, velim, za sada.
Dino Milinović
Nedavno izabran za predsjednika Društva hrvatskih književnika, izvrstan književnik, ali i povjesničar umjetnosti, štoviše izvanredni profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. DHK je inače trn u oku ljevičara i sličnih manijaka, te nije čudno da se na Milinovića odmah obrušio prononsirani drekfreser, paranovinar i strvinar. I ne samo poradi DHK, nego se drekfreser prisjetio da je Milinović glavni autor sjajne izložbe U početku bijaše kraljevstvo. Eh, to je za drekfresera krimen, ma kakvo kraljevstvo, i to još hrvatsko, te zaključio da je Hrvatska bila kolonija, valjda i u vrijeme Tomislava. Bila i ostala… Čudi me da dnevne novine, koje imaju i izvrsne tekstove pravih novinara, sustavno objavljuju bljezgarije ubačenih idiota.
Zrinko Ogresta
Po rodoslovnom stablu veza Slavonije i Dalmacije. Filmski redatelj, jedan od dvojice onih koji su održali čvrstu vezu između staroga naraštaja hrvatskih filmskih režisera i novoga vala koji se prelio u 21. stoljeće. Umro je Ogresta usred ovogodišnjega Filmskog festivala u Puli, festivala na kojemu je često nagrađivan. Čovjek svjestan svoje vrsnosti, introvertan i ponešto melankoličan, posve različit od pretežito lijeve branše, domoljub, kojega su boljele društvene nepravde, nastavljene i u samostalnoj Hrvatskoj. Sućut obitelji i kolegama.
