Stoji Francuz do Francuza
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Srpanj 2026 14:58
Gledam, koliko mi teški kapci dopuste, utakmice najčudnijeg do sada Svjetskog nogometnog prvenstva. Nevezano uz samu nogometnu igru za oko mi je zapelo nešto drugo. Želio bih prethodno upozoriti dobronamjerne čitatelje – zlonamjerni će ionako po svome – da sljedeću opasku ne shvate kao rasističku, nego kao fenomenološku: na terenu pretežu crnci, u publici bijelci.
Logično je da crnci pretežu u nekoj afričkoj, pa i u jednom dijelu južnoameričkih reprezentacija, ali je to slučaj i s francuskom ili engleskom izabranom vrstom. Stoji Francuz do Francuza, mi smo braća svi… Ono što nedvojbeno svjedoči činjenica da je većina reprezentativaca zapadnoeuropskih reprezentacija tamnoputa, jest to da se europski zapad demografski nepovratno promijenio. Ali i ulijenio, tako da za zabavljačke poslove angažira došljake, nekoć to bjehu barbari, danas imigranti. Ta promjena za sobom neumitno povlači i neke druge promjene: društvene, kulturne, političke itd. Činjenica pak da su selektori uglavnom bijelci, čak i na klupi afričkih reprezentacija, te da bijelci pretežu i u publici – upućuje na to da rasna ravnopravnost unatoč uznapredovalom wokeizmu u praksi još nije postignuta.
Što se tiče pak sudjelovanja hrvatske nogometne vrste na aktualnom Svjetskom prvenstvu, tu nenogometne stvari postaju još zanimljivije. Opet u oči upada jedna nevelika ali iznimno ostrašćena i medijski moćna skupina žestokih navijača protiv Hrvatske. Vjerojatno je nemoguće u svijetu naći sličan primjer zdušnog navijanja protiv svoje zemlje. Kao zoran primjer te patologije navest ću tekst Ante Tomića u Jutarnjem listu: Zapravo je bolje, otrežnjujuće i iscjeljujuće, kad naši izgube. Sam početak kolumne ide među najbolja mjesta Tomćeve proze: ''Naši su u srijedu navečer igrali protiv Engleza dok sam ja gledao seriju. Žena je pored mene čitala knjigu. No bilo se teško koncentrirati. Svako toliko zbunjeno smo podizali pogled s ekrana i papira te slušali klicanje iz susjedstva.'' Gotovo je nemoguće bolje opisati Tomićevu poziciju (i poziciju onih sličnih njemu) u hrvatskom društvu. S jedne strane oni demonstrativno odbacuju ono što veseli većinu ljudi u sredini u kojoj žive, no s druge srane ne mogu se mirno prepustiti stvarima koje ih navodno vesele, gledanju serije ili čitanju knjige, nego nervozno strižu ušima ne bi li čuli što se to događa kod susjeda, vesele li se ili tuguju zbog igre svoje reprezentacije. Kad malo razmisliš – tužno.
Engleskom pobjedom nad hrvatskom nogometnom reprezentacijom na svoje je došao i stari prevejanac Rade Šerbedžija. On je za svoje istresanje po hrvatskoj nogometnoj vrsti zauzeo pozo nogometnog znalca: ''Dosta se razumijem u nogomet. Presporo igramo u veznom redu, trebamo brže prenositi loptu i biti opasniji. Pogledajte te mlade cro engiz Brazila, sve reprezentacije. Pogledajte kako je Bosna i Hercegovina odigrala protiv Katara.'' Ocjenjujući igru Hrvatske lošom, a igru BiH fantastičnom, Šerbedžija ponavlja jedan obrazac koje su jugoslavenske snage u Hrvatskoj i šire formulirale dočim se BiH kvalificirala na Svjetsko. Obrazac je jednostavan i glasi: BiH dobra, Hrvatska loša; Hrvatska potiče nacionalizam, thompsonovsko ozračje i ustašluk, BiH budi jugoslavenstvo, titoizam, priziva taktove Halidovih pjesama i onih Dubioze kolektiva. Ali jugovićka sreća nije dugo trajala, mrski neprijatelj već ih je pobjedom protiv Gane bacio u očaj. Antiši i Radetu nema druge nego čekati neku novu zgodu, to jest hrvatsku nezgodu, pa da im se osmijeh vrati na lice.
Inače, nogometna groznica mnoge je važne teme i ljude nekako bacila u drugi plan. Tako unatoč zdušnim naporima ovdašnjih medija, pa i naše vrle ministrice kulture smrt književnice i novinarke Slavenke Drakulić nije nešto posebno odjeknula u nogometom zaluđenom puku. Ipak, vrijedi zabilježiti ministričin dirljivi pokušaj: ''Oštrog zapažanja i britka uma, beskompromisno je propitivala centre moći, razotkrivala anomalije naše stvarnosti, ukazivala na tranzicijske aberacije i dekonstruirala totalitarizme i društvene mitove, najčešće iz perspektive svakodnevice i ženske intime.'' Tako ministrica, premda je Slavenka Drakulić cijeli živo bila naslonjena na te iste centre moći kao janje na sisu. Dekonstruirala, mo'š misliti!
Damir Pešorda
