Možemovska kultura kontejnerski je organizirana – puni se novcem i prazni
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Kolovoz 2026 12:04
Dolazak spremnika za smeće na Trg bana Jelačića nije slučajnost ili zabuna, nego dugo pripremani desant. Piše Boris Beck za Večernji list.
Smetlarnici su već na Kaptolskom trgu pred katedralom; pred Palainovkom, ispod Popovog tornja, na romantičnom Ilirskom trgu; pred predivnom Kućom Kallina, u Masarykovoj, onoj s pločicama sa šišmišima; pred monumentalnim art deco pročeljem crkve sv. Petra;
uz kuću kaptolskog vrtlara iz 18. stoljeća u Vlaškoj, koja je poslužila kao model za dom profesora Baltazara, i to s lijeve i desne strane, kao počasna straža; odlagališta smeća su na Zrinjevcu i Strossmayerom trgu; na samom ulazu u unikatnu kuću Zrinskih na Gornjem gradu – nema nijedne lijepe, povijesne, jedinstvene ili svete točke da se onamo nije uguralo smetlište, slično kao što se Trump ugurao na snimku španjolske reprezentacije po osvajanju Svjetskog prvenstva.
Možemovska kultura je kontejnerski organizirana
Ono što su u povijesti katolicima bila raspela, a komunistima partizanski spomenici, gradskoj vlasti su smetlarnici – znak trijumfa, zato moraju biti na uočljivim i važnim punktovima, a ne zgurani nekamo sporedno i diskretno. Budući da je spremnik zapravo prazan prostor, čini se da su ispražnjeni od ideologije, i da je riječ o pukoj komunalnoj akciji.
U tome i jest trik: dok se u gradske vedute smještaju prazni označitelji, mehanizmi namijenjeni utilitarnoj funkciji, stotine tisuće eura ulažu se u svjetonazorske projekte, u financiranje strukture istomišljenika, organizirane u udruge umreženih suradnika, prijatelja, partnera i rođaka, u nematerijalnoj kulturi bez tragova, što se sastoji od murala, akcija, koncerata, panoa, pomičnih žardinjera i performansa. Kao što se spremnici za smeće pune i prazne, tako je i možemovska kultura kontejnerski organizirana: puni se novcem i prazni, bez rezultata osim indoktrinacije. Ne zove li se jedna od povezanih udruga baš Kontejner? Pravi kontejneri samo su dimna zavjesa.
Najveći arheološki lokalitet potisnute suvremene povijesti
Kad sam bio sasvim malen, Zemlja je bila ravna: Jakuševac je bio obično selo, okruženo poljima i livadama. Ona piramida otpada nastala je tijekom mog života, što znači da je sve moje smeće tamo: sve moje slikovnice, igračke, odjeća, bilježnice, pisma, cijeli moj život ondje je u negativu. I ne samo moj, nego svih građana i gostiju grada zadnjih pola stoljeća. Jakuševac je naša memorija zaboravljenog i odbačenog, najveći arheološki lokalitet potisnute suvremene povijesti.
Tamo je stara išarana Cesarićeva bilježnica, struna gudala Tonka Ninića, ćelavi kist Ede Murtića, Džamonjini hrđavi čavli, gaće Toma Gotovca, Šuvarova Bijela knjiga, memoari Jakova Blaževića, dlake s Račanove brade, ručnici s kojima se Tito brisao, možda čak i koja Tuđmanova salveta. Imamo i međunarodno smeće: ondje bi se mogla naći trzalica Keitha Richardsa, prazna kajdanka Johna Cagea, maramice Georga W. Busha, higijenski ulošci Tine Turner.
Muzej menstruacije s Jakuševca
Uopće bi ovo posljednje moglo biti poticajno za mlade menstrualne aktiviste: otkapanje Jakuševca donijelo bi na svjetlo dana pola stoljeća tampona i bindi, čime bi se mogao napuniti čitav jedan muzej menstruacije, institucije koja bi bila prva takva u svijetu i za kojom postoji enormna društvena potreba. Nije li Tomašević na vlast došao iz Instituta za političku ekologiju?
Ako konzerviranje Jakuševca i njegovo otvaranje za javnost, uz prikladnu prezentaciju iskopa i tunela i vođene ture ne bi bilo prvorazredna političko-ekološka akcija, ja stvarno ne znam ništa bolje smisliti. A ako vas zanima ima li kraja guranju podzemnih spremnika na povijesno važna mjesta, i u najljepše zagrebačke vizure, tu vas moram razočarati. Komunistički spomenici bili bi pošteđeni te strahote, ali nažalost sasvim ih je malo ostalo.
