Samo istina skida sramotu. Zato je Pupovac neće izgovoriti
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 06 Kolovoz 2026 13:04
Jer, sjetimo se koliko brzo znaju proraditi neki drugi mehanizmi. Kad negdje osvane grafit uperen protiv srpske manjine, kad se ošteti ploča na ćirilici, tada Milorad Pupovac zna gdje je mikrofon. Tada ima izjavu. Ima priopćenje. Ima zabrinutost za klimu u društvu. Pupovac spremno reagira na grafite. Doduše, ne na sve. Spomenik ubijenoj hrvatskoj djeci može stajati unakažen, a od SDSS-a nećete čuti ni slova.
“Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote.” Izrekao je to Milan Babić, čovjek koji je početkom devedesetih bio politički vođa hrvatskih Srba i ‘premijer’ takozvane SAO Krajine. Babića je u jednom trenutku života pritisnula savjest. Ona savjest koja spava u svakome od nas. Glas koji nam govori činimo li dobro ili zlo. I Babić je čuo taj glas. Život je okončao objesivši se u haškoj pritvorskoj ćeliji 6. ožujka 2006. Prema vlastitim riječima, spoznao je Boga i molio za pokajanje.
‘Molio sam Boga…’
Babić je bio osuđen na kaznu od 13 godina zatvora za zločine počinjene u Hrvatskoj od 1992. do 1995. Pred Haški sud ponovno je bio doveden zbog svjedočenja u slučaju drugog vođe hrvatskih Srba, Milana Martića. Babić je svjedočio i kao svjedok optužbe protiv Momčila Krajišnika i Slobodana Miloševića. Zazivao je otvoreno suočavanje s prošlošću i istinom. No, istina je i dalje kamen spoticanja za one koji su sijali mržnju po Hrvatskoj.
“Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam sudjelovao.”
Babić je pred kraj života spoznao razliku između dobra i zla. Mnogima to, nažalost, još nije pošlo za rukom.
Oskvrnuli su spomenik ubijenoj djeci. Gdje je Pupovac?
Na samu obljetnicu jedne od najvećih tragedija Domovinskog rata – stradavanje nevine slavonskobrodske djece, ali i pred samu obljetnicu Oluje, netko je u Slavonskom Brodu išarao spomenik “Prekinuto djetinjstvo”. Spomenik podignut u spomen na dvadeset i osmero brodske djece koja su poginula pod granatama, na igralištima, na pragovima vlastitih domova.
Degutantni grafit preko kamene slagalice koja do današnjeg dana podsjeća na prekinutu dječju igru, simbol boli brojnih majki, očeva, obitelji i svih Brođana, dobio je spomenik u gradu u kojemu je svojevremeno, jednog Velikog Četvrtka prilikom otvorenja Srpskog kulturnog centra, Milorad Pupovac dijelio lekcije o tome što je dobro i čega se i na koji način građani Slavonskog Broda trebaju sjećati.
Na grafit su, kao i uvijek, reagirali ogorčeni građani. Traže čišćenje, traže nadzor, traže da se počinitelja pronađe. A onda je nastupila poznata tišina. Ona ista tišina koja se svaki put spusti kad meta nije ona “prava”.
Jer, sjetimo se koliko brzo znaju proraditi neki drugi mehanizmi. Kad negdje osvane grafit uperen protiv srpske manjine, kad se ošteti ploča na ćirilici, tada Milorad Pupovac zna gdje je mikrofon. Tada ima izjavu. Ima priopćenje. Ima zabrinutost za klimu u društvu. Pupovac spremno reagira na grafite. Doduše, ne na sve. Spomenik ubijenoj hrvatskoj djeci može stajati unakažen, a od SDSS-a nećete čuti ni slova. Selektivno ogorčenje nije ogorčenje. To je politika.
Pošteno slavlje Oluje zahtijeva pošten redoslijed događaja
A upravo je ta selektivnost razlog zbog kojeg Pupovac i njegovi stranački drugovi neće ni ove godine slaviti Oluju s nama. Jer da bi se pošteno slavila Oluja, prvo se mora pošteno imenovati ono što joj je prethodilo. Pobuna, progon, logori, protjerivanje, hrvatska djeca pod granatama. To je red kojim su se stvari zbile. I taj se red ne da preskočiti.
Zanimljivo je da je Milan Babić taj red nekoć imao hrabrosti izgovoriti naglas. U rečenici koja bi danas trebala biti uklesana iznad svakog govora o pomirenju:
„Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote.”
To je razumio čovjek koji je u svemu tome sudjelovao. Razumio je da poricanje ne skida sramotu, nego je konzervira. Da relativizacija ne liječi, nego truje. Da narod koji odbija pogledati u ono što je učinjeno u njegovo ime, ostaje zarobljen u toj sramoti. Generaciju za generacijom.
Istina, pa oprost
Babić je ponudio jedini izlaz koji postoji: istinu, pa onda i oprost.
A što nude danas? Nude tišinu kad se oskvrnjuje spomenik hrvatskoj djeci i galamu kad se dirne u njihove interese. Nude sjećanje na žrtve, ali samo vlastite. Nude sve, osim onoga jednog što je Babić jasno rekao da je nužno. Istinu.
I zato ovaj grafit u Slavonskom Brodu nije samo vandalizam nekog anonimnog kukavice s bojom u ruci. On je mjera. Pokazuje koliko smo daleko od te istine i koliko su daleko oni koji tvrde da govore u ime pomirenja, a pritom ne mogu istisnuti ni jednu riječ osude kad je oskvrnuto sjećanje na dvadeset i osmero mrtve djece.
Ta djeca ne mogu tražiti pravdu. Ne mogu tražiti ni oprost, jer nisu skrivila ništa. Mogu tražiti samo jedno, a to je istina o tome kako su i zašto poginula. Toliko im barem dugujemo.
Babić, od svih ljudi, to je znao. Sramota je što ga danas moramo citirati onima koji se kunu da su bolji od njega.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
