Šarić: Možemo ‘Oluju’ navodno slavi u tišini i dostojanstveno. Da, moš mislit’!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Kolovoz 2026 12:52
Dok u lipnju mjesec dana vise zastave duginih boja koje simboliziraju nastranosti, sodomiju i kulturu smrti, Tomašević je čekao večer 4. kolovoza kako bi izvjesio nacionalne zastave i to nakon pritiska javnosti i medija.
Jučer smo proslavili Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja u spomen na oslobađanje Knina 5. kolovoza 1995. godine. Nakon četiri godine krvave borbe i okupacije petine Hrvatske, u svega nekoliko dana ostvarena je nevjerojatna pobjeda koja je ušla u svjetske vojne udžbenike zahvaljujući svojoj brzini, pripremi, preciznosti, inovativnosti i profesionalizmu. Rijetko se koja nacija na ovom planetu može pohvaliti ovakvom pobjedom. Međutim, ima nekih u visokoj politici u Hrvatskoj koji najveći državnik praznik ne slave, štoviše vezuju ga uz lažne narative poražene strane. To je Možemo, manji partner HDZ-a na nacionalnoj razini i veliki u gradu Zagrebu.
Trideset i jednu godinu kasnije, u srcu Republike Hrvatske na Trgu bana Josipa Jelačića gdje je specijalna policija iznenadila građane nakon „Oluje“, stranka Možemo narugala se i omalovažila hrvatsku pobjedu sramotnim cirkusom s hrvatskim zastavama. Dok u lipnju mjesec dana vise zastave duginih boja koje simboliziraju nastranosti, sodomiju i kulturu smrti, Tomašević je čekao večer 4. kolovoza kako bi izvjesio nacionalne zastave i to nakon pritiska javnosti i medija.
Možemo sekta mora tu i tamo pokazati da joj je stalo do branitelja, žrtava i uopće Domovinskog rata
Naravno, možemovski agitprop je potom manipulirao javnošću ustvrdivši da je jedna hrvatska zastava uvijek na Trgu, ali i da je sve bilo isplanirano na vrijeme. U to nitko ne vjeruje, a vjerujem niti članovi stranke. Jedna nacionalna zastava na Trgu nasuprot dvadesetak za „mjesec ponosa“? Uostalom, čekao se 5. kolovoz da se izvjese zastave? „Oluja“ je krenula već 4. kolovoza, a trajala je nekoliko dana. Možemo sekta na vlasti u Zagrebu svega je toga svjesna i namjerno se ruga javnosti, odnosno šalje poruku!
Možemo kada je preuzeo vlast morao je i prihvatiti neke protokole i običaje koje bi najradije po uzoru na kinesku komunističku kulturu revoluciju izbrisao. Možemo obilježava obljetnice iz Domovinskog rata zato što se kao vlast našao pod jačim svjetlima reflektora. Stranka je toliko radikalna da se i sami članovi često ne usude jasno i glasno reći što zastupaju pa to pokušavaju koliko-toliko prilagoditi društveno-političkoj zbilji u kojoj žive. Kako bi se svidjeli više birača, ali i zadržali ono malo što imaju među onima koji su naivno zaokružili ovu neomarksističku sektu duginih boja, misleći da biraju zelene idealiste koji će zatvoriti Jakuševec, Možemo sekta mora tu i tamo pokazati da joj je stalo do branitelja, žrtava i uopće Domovinskog rata.
U pozadini možemovskih prevarantskih aktivnosti uvijek se krije agenda podjele i lažnog moraliziranja
Nedavno se Gordan Bosanac, koji Hrvatsku nije htio braniti i koji je prije 25 godina nagovarao mladiće da ne služe vojsku, zalagao za povećanje mirovina braniteljima koji su nastavili raditi nakon rata. Što je s onima koji nisu nastavili raditi iz legitimnih razloga?
U Vukovaru Sandra Benčić baca „vence“ za sve žrtve rata. Koje su to sve žrtve rata 18. studenog u Vukovaru? U pozadini možemovskih prevarantskih aktivnosti uvijek se krije agenda podjele i lažnog moraliziranja te optuživanja hrvatskog naroda za “iskonske grijehe” iz prošlosti, a sve u cilju vezivanja uz crvenu prošlost koja je početak povijesti i stvarni temelj možemovskog svijeta.
Ivana Kekin bila je predsjednica stranke s obrisom petokrake u logu, a sama je stranka, Nova ljevica, tvrdila da je Domovinski rat mit, dok je komunistička revolucija iz Drugog svjetskog rata istinsko oslobođenje Hrvatske te sjeme demokracije i ljudskih prava. Ivana Kekin psovala je devedesete i o njima pisala kao razdoblju progona Srba i zločestog hrvatskog nacionalizma.
Teodor Celakoski i „Oluja“, Teodor Celakoski i hrvatska zastava, Teodor Celakoski i zahvala braniteljima, to su oksimoroni, dva ista pola magneta koji se odbijaju. Glavni tajnik stranke Možemo ponaša se kao da bivša država nikada nije propala. Nećete ga vidjeti niti u protokolu s Tomaševićem kako polaže vijence na Mirogoju za poginule branitelje. Od svih možemovaca, Celakoski, ideolog stranke, najmanje se identificira s temeljem ove države. Gotovo isto vrijedi i za vladaricu iz sjene, Danijelu Dolenec.
Možda ovo izgleda kao mjerenje nečijeg domoljublja, ali ako vam član obitelji ne dolazi na sprovode, vjenčanja, krstitike i ne veseli se i tuguje s vama, to je poprilično dobar znak da ne poštuje i ne voli obitelj.
Možemo nam nekoliko puta godišnje pod nos gura Drugi svjetski rat
Gdje ste ikada vidjeli Tomaševića kao oporbenjaka da se negdje poklonio hrvatskim braniteljima? Hodočastio je samo na Trnjanske kresove, a Vukovara se spominjao jedino u podcastu s Milom Kekinom kada su govorili da je rat “odavno gotov”. Domovinski rat, ne onaj prije 80 godina koji nam Možemo gura pod nos nekoliko puta godišnje i o našem trošku slavi partizanske zločine i pljačku iz 1945. godine.
Rada Borić nakon što izađe iz frizerskog salona svježe obojana u crveno, stisnute šake drži ratničke govore na Petrovoj gori i na drugim mjestima gdje je krvava Partija ostavila svoj trag na području ove zemlje. Rada ima samo dva temelja: NOB i JBT.
Domovinski rat je bio „imovinski“ rat, sukob koji je srušio bratstvo i jedinstvo te državu doveo na prag fašizma. To su sve tvrdnje koje možemovci oprezno izgovaraju, prilagođavaju političkoj situaciji i otvoreno govore iza zatvorenih vrata. Otkrivaju nam to u prvom redu njihovi glasači na društvenim mrežama čija imena ne poznajemo i koji nisu pod povećalom medija i politike pa im “pobjegne”.
Agresija ili sukob?
Ekipa Možemo, uključujući i jadnog Tomaševića koji po ovakvim vrućinama ide u Knin protivno svojoj volji i uvjerenjima, samo zato što tako nalaže protokol, ne priznaje temelj ove države. Pogledajte i čestitku za „Oluju“ u kojoj su izostali uzroci rata i ime agresora, dok su im puna usta ustaša i ustaških zločina kada iskrsne bilo koja tema iz onog rata. Na kraju, nakon što su odnekud prepisali najdosadnije moguće priopćenje o „Oluji“ koje su mogli pronaći, stoji i sljedeća rečenica: „Upravo zbog svih onih koji su dali život za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, važno je učiniti sve da spriječimo buduće oružane sukobe“.
S obzirom da u cijelom priopćenju nema konstatacije o agresiji i agresoru, možemo zaključiti da je 1990-ih na području Hrvatske vođen nekakav sukob, tko zna s kime, ali glavno je da se sada zalažemo za mir, odnosno trebali bismo se zalagati za mir da ne dođe do novih „sukoba“. Kada bi bili do kraja iskreni, kazali bi da rata ne bi bilo da je Reihl-Kir ostao živ i uvjerio hrvatske nacionaliste s lovačkim puškama da ne provociraju bradate četnike i do zuba naoružanu JNA koja se za rat spremala godinama. Međutim, takve poruke Možemo odašilje suptilno, između redaka, ali i financiranjem struktura i udruga koje rade na onoj postavci iz bivše stranke Ivane Kekin kako je Domovinski rat mit.
Stranka Možemo je putem posrednika izvan politike ‘Oluju’ obilježila sramotnim performansom
Upravni odbor stranke Možemo u Kninu nikada nećemo vidjeti, neće se okupiti niti privatno i proslaviti današnji dan jer za njih danas nije veliki državni praznik kojim se obilježavaju temelji države i najveća vojna pobjeda u povijesti. Njihove su pobjede, kako pjeva Mile Kekin, iz ’45, dobrim dijelom zato što su prije te godine samo gubili do dolaska Crvene armije pred vrata i NDH i Njemačke. No, nećemo toliko daleko u prošlost.
Ono što želim reći jest to da je stranka Možemo putem posrednika i svojih glasača izvan politike „Oluju“ obilježila onim sramotnim performansom na Trgu bana Josipa Jelačića kada su feministice i prijateljice Rade Borić najveću hrvatsku vojnu pobjedu lažno svele na ubijanje civila i etničko čišćenje. Iza tog prosvjeda stoji Ženska mreža Hrvatske, radikalna feministička organizacija strastvena po zagovaranju „prava“ na usmrćivanje nerođenih.
Bivšu stranku Ivane Kekin i Rade Borić osnivala je i notorna Vesna Teršelič iz Documente, neokomunističke i prosrpske udruge koja se još uvijek nije niti će se ikad pomiriti s oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču. Na Documentine poluistinite i manipulatorske izvještaje pozivaju se te feministice koje kleveću Hrvatsku svake godine par dana prije „Oluje“. Glavno lice tog prosvjeda je Nela Pamuković, bliska i Borić i Teršelić i Možemo. Sve je to umreženo i podmazano javnim novcem. Možemo je produkt svega toga.
Opsujte i ‘Oluju’, kao Ivana devedesete
To je prava slika Možemo i upravo u tom prosvjedu leži odgovor zašto Možemo ne slavi „Oluju“. Oni nemaju što slaviti, njihova je država nestala prije 35 godina, a nikako im ne polazi od ruke da ovu današnju pretvore u nekakvu partizansku utvaru čija su prava „oluja“ Trnjanski kresovi. Na njima čak i pacifist i zagovornik priziva savjesti u vojsci Gordan Bosanac stišće šaku, Ivana Kekin ne psuje četrdesete, a Celakoski se i nasmije barem jednom u životu.
U glavnom gradu Hrvatske na vlasti imamo stranku koja odbija slaviti najveći državni praznik i događaj na koji je ponosan cjelokupan, usudim se reći, normalan i zdrav dio hrvatskog naroda. Međutim, i to je legitimno, živimo u demokraciji. Ali dajte budite iskreni. Imamo internet, znamo povezati dva i dva. Opsujte i „Oluju“, kao Ivana devedesete.
Od svih ljevičara najviše cijenim Katarinu Peović koja je barem iskrena i javno nam govori da će nam konfiscirati imovinu, opelješiti nas porezima, upropastiti gospodarstvo marksističkim politikama i konačno nam utuviti u glavu da je pravi put bratstvo i jedinstvo, kao što je opjevala u svojoj novoj istoimenoj pjesmi. Drugarica Katarina ne slavi „Oluju“, to je za nju državna sramota i kruna „imovinskog rata“. I hvala joj na iskrenosti. Zato je i napustila koaliciju jer Možemo nije bio dovoljno javan u svojoj iskrenoj partizanštini.
Gdje je i koncert za ‘Oluju’?
I za kraj, čujem i čitam kako možemovci „Oluju“ navodno slave u tišini i dostojanstveno. Da, moš mislit’! Jedino ako negdje pale svijeće, možda u crkvi na Cvjetnom gdje je stolovao Radin omiljeni muškarac u „haljini“, ovih dana ucviljeni Porfirije, poznati otvarač usta iz kojih ne izlaze četnički stihovi. Sada su možemovci “tihi i dostojanstveni”, a u proljeće bi dizali ustanak na savskom nasipu te nam ne silaze s društvenih mreža poučavajući nas o tekovinama „antifašizma“. A i gdje je koncert za “Oluju”? Let 3 i Remi nisu slobodni?
Čekaju nas nove „oluje“ želimo li Hrvatsku kakvu su sanjali branitelji koji su srušili snove Porfirijevom stadu u Srbiji. Ovog puta u „oluje“ se kreće na izborima i nakon toga konkretnim politikama koje će biti usklađene s nacionalnim interesima, hrvatskim, ne nekim kojim god služe Možemo i HDZ, tihi partneri čija neslužbena koalicija koči svaki moralni, društveni i gospodarski napredak Hrvatske.
