Globalizam mora biti poražen
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 11 Kolovoz 2026 19:03
Osamdeset godina „internacionalizma” uništilo je najprirodniji politički poredak koji je ikada postojao – nacionalnu državu. Sada su čitavi kontinenti ispunjeni imigrantima čije međusobno neusklađene kulture jamče buduće sukobe. Umjesto da priznaju koliko su njihove politike bile razorne za Zapad, globalisti imaju smjelosti ismijavati nacionaliste kao prijetnju miru.
Pojmovi poput globalizma, internacionalizma i nacionalizma, kao i pitanja o budućnosti nacionalnih država, posljednjih su godina ponovno postali središte političkih rasprava diljem Zapada. U tekstu koji slijedi američki publicist J. B. Shurk iznosi svoju interpretaciju povijesnoga razvoja tih ideja te argumentira zašto smatra da je globalizam postao jedan od ključnih izazova suvremenoga društva. (hkv)
Današnji internacionalisti jučer su bili imperijalisti
Neke politički nabijene riječi gotovo preko noći postanu dio našega svakodnevnoga rječnika. „Globalizam” je pravodoban primjer. Prije deset ili petnaest godina nazvati nekoga „globalistom” nije imalo osobit učinak. Danas je općeprihvaćeno da je riječ o pogrdnu izrazu koji označava osobu čija je odanost usmjerena prema međunarodnim institucijama, a ne prema onima koje postoje unutar nacionalne države.
Iako se taj pojam u različitim akademskim krugovima rabi više od jednoga stoljeća, nije postao dio uobičajenoga političkoga govora sve dok ga antisistemski konzervativci u Sjedinjenim Državama i Europi nisu počeli rabiti kao prikladan taksonomski opis svojih ideoloških protivnika. Gledajući unatrag, iznenađuje koliko je dugo riječ „globalizam” ostala uspavana i skrivena izvan političkoga govora i rasprava.
Tijekom Hladnoga rata svijet je bio podijeljen između Sovjetskoga Saveza i Sjedinjenih Država, između komunizma i slobode, između zatvorenih gospodarstava i otvorenih tržišta. U onoj mjeri u kojoj su se nacionalizam i globalizam razlikovali jedan od drugoga, akademici i politički čelnici činili su to unutar okvira hladnoratovskoga nadmetanja između Istoka i Zapada u nastojanju da pridobiju što veći broj nacionalnih država. Obje su strane prihvaćale „teoriju domina” u geopolitici, prema kojoj su se suparničke strane borile za globalnu dominaciju, jednu po jednu državu.
Od pedesetih godina prošloga stoljeća nadalje dogodio se, međutim, namjeran, premda rijetko opisivan, jezični zaokret. U novinama i znanstvenim radovima tijekom 19. i ranoga 20. stoljeća pojmovi „nacionalizam” i „patriotizam” uglavnom su se rabili kao sinonimi. Nakon Drugoga svjetskoga rata „nacionalizam” je postupno dobio negativnu konotaciju, sve dok naposljetku nije postao zamjenska riječ za „fašizam” ili „nacizam”. U naše vrijeme istaknuti politički i akademski čelnici govore o „nacionalizmu” kao da je riječ o izrazito pogubnom obliku rasizma, imperijalizma i autoritarizma objedinjenu u jedinstvenu zlonamjernu ideologiju. Nasuprot tomu, donedavno je „patriotizam” zadržao pozitivno značenje, premda njegovi grčki korijeni označavaju čovjekovu povezanost sa „sunarodnjacima” i „domovinom”. Kad bi samo jedna od tih dviju riječi – „nacionalizam” ili „patriotizam” – nakon Drugoga svjetskoga rata mogla zadržati svoje izvorno značenje, razuman bi čovjek mogao pretpostaviti da će upravo „nacionalizam” ostati politički neutralan jer se čini bezazlenijim i manje „problematičnim” za suvremene osjećaje. S druge strane, „patriotizam”, sa svojim emocionalnim prizivom „domovine”, mogao se činiti spornijim. No dogodilo se upravo suprotno. „Nacionalizam” je postupno demoniziran zbog svoje semantičke povezanosti s „nacionalsocijalizmom” nacističke stranke, a „patriotizam” je prihvaćen kao ključna osobina zapadnih građana koji su se tijekom Hladnoga rata suprotstavljali širenju sovjetskoga komunizma. To nije bila povijesna slučajnost.
Nakon Drugoga svjetskoga rata među političkim i intelektualnim vođama Zapada postojao je usklađen napor da se razaranja dvaju katastrofalnih svjetskih ratova iskoriste kao snažan moralni argument za određivanje novoga smjera čovječanstva. Prikazujući ta razaranja kao prirodnu posljedicu neobuzdanoga „nacionalizma”, tvorci poslijeratnoga poretka svoje su povjerenje usmjerili prema međunarodnim institucijama. Ujedinjeni narodi, Sjevernoatlantski savez (NATO) i Europska unija nastali su neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, ali i tisuće drugih međunarodnih tijela osnovanih radi svega – od standardizacije industrijske proizvodnje u tvornicama diljem svijeta do reguliranja kretanja ljudi i robe preko državnih granica. „Internacionalizam” je predstavljen kao protuotrov ratu te je gotovo postao sinonim za „mir”. Suprotnost između „nacionalizma” i „internacionalizma” bilo je mnogo lakše javno promicati nego suprotstavljanje domoljubne ljubavi prema vlastitoj zemlji i nedomoljubne mržnje prema vlastitim sunarodnjacima. Ujedinjeni narodi zaključili su da domoljubi mogu biti internacionalisti. Nitko nije glasno postavio pitanje mogu li internacionalisti biti domoljubi.
Ta je paradigma ostala privlačna zbog svoje jednostavnosti, ali zapravo nikada nije imala mnogo smisla.
Za početak, njemački nacizam, talijanski fašizam i japanski imperijalizam (u kojem se apsolutni monarh štovao kao božanstvo) nisu bili inherentno opasni zato što su njihovi zagovornici organizirali vlast kroz nacionalne vlade. Bili su opasni zato što su po svojoj naravi bili totalitarni i što su prisiljavali građane da se u potpunosti žrtvuju u interesu države. Da su Nijemci, Talijani i Japanci snažno vjerovali u ograničavanje državne vlasti i maksimalnu osobnu slobodu, poštovanje individualnih prava držalo bi ekspanzivni autoritarizam pod kontrolom.
Nelogično je pretpostaviti da su međunarodni oblici vlasti na neki način humaniji ili dobronamjerniji od nacionalnih oblika vlasti, jednako kao što je nelogično pretpostaviti da su nacionalni oblici vlasti pravedniji i sposobniji predstavljati građane od lokalnih općinskih vlasti. Netko bi mogao upitati koja je razlika između Zelene stranke u Njemačkoj koja zahtijeva potpunu građansku poslušnost mjerama vezanima uz „globalno zatopljenje” i skupine međunarodnih veleposlanika koji isto zahtijevaju putem Pariškoga klimatskoga sporazuma. Jesu li Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama i Međuvladin panel o klimatskim promjenama doista manje totalitarni samo zato što međunarodni birokrati reguliraju ponašanje i Nijemaca i onih koji nisu Nijemci?
Ne bismo li velika carstva iz prošlosti opisali kao „globalistička” ili „internacionalna” po svojoj naravi? Zar Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Napoleon Bonaparte ili Cecil Rhodes nisu gutali čitave narode dok su širili teritorije svojih carstava? Kako razlikovati ta svjetska carstva od njihovih suvremenih inačica, poput Europske unije ili Ujedinjenih naroda? Prosječnomu Europljaninu, Azijcu ili Afrikancu zasigurno je jednako teško usprotiviti se odredbi koja dolazi iz Europske unije ili Ujedinjenih naroda kao što je Europljanima, Azijcima ili Afrikancima u prošlosti bilo teško oduprijeti se carskim naredbama iz udaljenih prijestolnica. Da su Aleksandar, Cezar, Napoleon ili kraljica Viktorija svoja carstva nazvali „ujedinjenim narodima”, bi li se njihova osvajanja smatrala pravednijima i miroljubivijima?
Drugim riječima, nismo li jednostavno imperijalizam preimenovali u „internacionalizam” i pritom se pretvarali da ta retorička razlika predstavlja „napredak”?
To nas dovodi do današnjega vremena, kada napokon vodimo ozbiljnu raspravu o prednostima „nacionalizma” nasuprot „globalizmu”. Kao što je posljednjih godina postalo sasvim očito, globalisti doista žele ukloniti nacionalnu državu. No oni se ne zadovoljavaju samo zamjenom nacionalnih vlada međunarodnim institucijama. Desetljeća politike otvorenih granica u Sjevernoj Americi i Europi otkrivaju pravi cilj globalizma: iskorijeniti ostatke kulture i povijesti koji povezuju narod jedne države. U Sjedinjenim Državama sasvim je uobičajeno vidjeti imigrante kako na športskim stadionima ističu zastave svojih „matičnih” zemalja, dok komentatori u glavnim medijima američku zastavu opisuju kao simbol „nadmoći bijelaca”. Diljem Ujedinjenoga Kraljevstva državni dužnosnici poduzimaju mjere protiv građana koji ističu britanske zastave. S obje strane Atlantika globalisti kritiziraju građane zato što ne prihvaćaju „multikulturalizam”. Došli smo do točke u kojoj se „patriotizam” demonizira jednako kao i „nacionalizam”.
Bez nacija i domoljuba, gdje nas to ostavlja? Ostavlja nas na kontinentima ispunjenima strancima. Umjesto ljudi povezanih zajedničkom poviješću, kulturom, religijom, vrijednostima, jezikom i obitelji, Sjeverna Amerika i Europa pretvaraju se u prostore koje ne određuje baš ništa. Novi američki imigranti žele odbaciti političke ideale Deklaracije o neovisnosti i Ustava Sjedinjenih Država. Novi europski imigranti inzistiraju na tome da se sve kršćanske crkve zamijene džamijama. Oba kontinenta kreću se prema budućnosti u kojoj će se plemena različitih naroda boriti za političku vlast unutar nestabilnih područja koja će ostati države samo po imenu. Vjeruje li doista itko da će ostaviti po strani svoje nesuglasice i pokoravati se međunarodnim odlukama Ujedinjenih naroda ili Europske unije?
Osamdeset godina „internacionalizma” uništilo je najprirodniji politički poredak koji je ikada postojao – nacionalnu državu. Sada su čitavi kontinenti ispunjeni imigrantima čije međusobno neusklađene kulture jamče buduće sukobe. Umjesto da priznaju koliko su njihove politike bile razorne za Zapad, globalisti imaju smjelosti ismijavati nacionaliste kao prijetnju miru. Najvažnija pouka Drugoga svjetskoga rata nije bila da su nacije loše, nego da je totalitarna vlast zlo. Globalisti su žrtvovali prvo, a prihvatili drugo. Zapadnjaci će sada morati poraziti i globalizam.
J. B. Shurk
