Dužnost je Hrvatske pronaći Doktorovo tijelo!
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 19 Kolovoz 2026 16:12
Prošlo je trideset i pet godina. Tri i pol desetljeća od prebolnoga dana, u predvečerje prvoga napada velikosrpskih pobunjenika i JNA na Pakrac. Na barikadi u Kukunjevcu, nadomak rodnomu gradu, s povratka iz Zagreba, otet je dr. Ivan Šreter, ravnatelj Specijalne bolnice Lipik i predsjednik Kriznoga štaba za zapadno-slavonsku regiju.
One nedjelje, 18. kolovoza 1991. godine, malo tko je mogao naslutiti (s hrvatske strane) da posljednji put vidi liječnika, mirotvorca, dobrotvora, čovjeka koji je s nepunih četrdeset godina objedinio hrvatsku zajednicu u Pakracu i suprotstavio se nadmoćnijemu agresoru, još u ožujku kada su sivomaslinasti tenkovi iz Bjelovara poslani „osigurati red“ u policijskoj postaji grada na Pakri.
Trideset i pet godina poslije sve je slično kao i prije pet godina (v. Portal HKV-a). I dalje nema tijela dr. Šretera, još je nepoznato gdje počivaju njegovi zemni ostatci, uz izostanak političke volje da se napokon omogući zapaliti svijeću i liječniku i njegovim roditeljima, Danici i Josipu, na pakračkom groblju. U novijoj inačici politički korektne Hrvatske, kada se i Nacionalni dan mirotvorstva slavi upravo 18. kolovoza (ali ne i Dan sjećanja na dr. Ivana Šretera, jer je taj dodatak perfidno izmaknut), ključno pitanje glede nestanka uglednoga fizijatra ostaje neriješeno. Ono što je utješno, sjećanje njegovih najbližih ne blijedi. Kao i mnogih poštovatelja Šreterova lika i djela.
Nakon što je život „pakračkoga Mandele“ ovjekovječio 2009. u dokumentarnom filmu „Časnik mirotvorac“ redatelj Dražen Bušić planira, simbolično, upravo ovoga utorka, započeti snimanje igranoga filma „Jezik na smrt“, također posvećenoga dr. Šreteru. Riječ je o slučaju iz listopada 1984. koji je proročki najavio mučeništvo, budući da je, zbog upisivanja pojma „umirovljeni časnik“ namjesto „penzionirani oficir“ u zdravstveni karton Steve Majstorovića, dr. Šreter grubo medijski napadnut u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ od strane huškača Gorana Babića i posljedično završio u bjelovarskom zatvoru. Ondje je boravio deset dana, štrajkajući glađu, pišući pisma uglednicima, među kojima je primio odgovor zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Doktora su u njegovu prekratkom životnom vijeku često molili da se ne bode s rogatima, da bude poslušniji, misli na egzistenciju, no svojom upornom tvrdoglavošću Šreter je sanjao dalje i više. Nije se dao zastrašiti prijetnjama, iako se do posljednjega ovozemaljskoga trenutka nadao da će žeti onako kako je sijao, pomažući i pacijentima i svakomu čovjeku u nevolji, neovisno o nacionalnosti i svjetonazoru. On koji je znao iz različitih ambulanti razvoziti bolesnike po selima i gradovima, koji je na jedan hitni poziv ostavljao uobičajene poslove i dolazio rješavati prioritetno. Kao što je onomad prije pet godina njegov posinak Vitomir kazao da nije nikada ni prije ni poslije sreo sličnoga čovjeka (v. Portal HKV-a), tako i potpisnik ovih redaka svjedoči da o dr. Ivanu Šreteru svi sugovornici pričaju jednu te istu priču, neovisno o perspektivi. Priču o nacionalno osviještenomu čovjeku, praćenomu od obavještajnih službi, označenomu i proganjanomu, ali ljudini, koji nije dopuštao gaženje temeljnih prava hrvatskoga naroda na samoodređenje i neovisnost.
1 Clanak Steve Majstorovica
Članak „Unaprijeđen u časnika“ Steve Majstorovića objavljen je u pismima čitatelja u „Vjesniku“ 15. listopada 1984. nakon kojega je otpočeo progon dr. Ivana Šretera. Članak je objavljen i u knjizi „Dr. Ivan Šreter“ na str. 38. uz tekst odvjetnika Milana Vukovića „Sudski progoni hrvatstva“.
Vjerujem da će novi film o slučaju dr. Šretera, zajedno s obrađenom inačicom ranijega „Časnika mirotvorca“ pridonijeti češćemu spominjanju njegova imena od prigodničarskoga, zamotanoga u celofan (izvan)koalicijskih odnosa. Zaslužio je mnogo više od jednoga pakračkoga trga, parka kod zagrebačke bolnice „Rebro“, više i od vrijednoga natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ, koji nosi Šreterovo ime i prezime. Svaki spomen jest dragocjen, ali najdragocjenije bi bilo dobiti informaciju o lokaciji ubojstva. Do tada ostaje rekonstruirati 29. kolovoza 1991. kada je odveden iz zatočeništva u Branešcima kod logora Bučje, odnosno kada je pokojni dr. Vladimir Solar posljednji put vidio svojega supatnika nakon jedanaest zajedničkih patničkih dana. Pretučen, slomljen, izmožden, odveden je u nepoznato i likvidiran, po nalogu svojega dobroga znanca Veljka Svakidana, po rukama nepoznatih počinitelja.
Boli i boljet će šutnja s agresorske strane, jer je nečovječna, jer umiru svjedoci vremena, jer tri i pol desetljeća obitelji dviju Šreterovih sestara žive jedan te isti dan. Kada i ove godine 19. kolovoza pakračka zvona župne crkve Uznesenja BDM zajecaju zajedno sa sirenom opće opasnosti u 5 sati i 5 minuta, svaki hrvatski osviješteni građanin trebao bi zapitati: „A gdje je, uz sve poštovanje simbolici i pijetetu prema braniteljima Pakraca i Lipika – tijelo dr. Šretera?“ Nema ovoj Hrvatskoj naprijed dok ne bude i Šreterovih kostiju. Sve je to put unatrag, put prema barikadi u Kukunjevcu, put koji su srpski doušnici umješnije odradili od hrvatskih obavještajaca. Nestao je tada najviše pozicionirani dužnosnik mlade države. Pa kako da ta ista država dostojanstveno „ostari“ ako ne riješi i svakodnevno ne oglašava hitnost rješavanja slučaja nestaloga Doktora? Ne znam više gdje je odgovor, ali nije u vjetru. U politici je, u privatnim inicijativama obitelji i prijatelja, u malim nastojanjima da se zaključi velika potraga.
Bez Šreterova tijela, ne će ni Hrvatska nikada mirno počivati. Kolektivno osvijestiti važnost jedinstvene biografije, riješiti njezin posljednji upitnik – dužnost je, najmanja civilizacijska dužnost prema čovjeku koji je stvarao i sanjao bolju Lijepu Našu.
Zato je, uostalom, otet i ubijen.
