Hrvatska se prazni, stanovništvo zamjenjuje
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 09 Rujan 2026 19:00
Broj novih džamija i minareta govori u prilog tome da su te i takve migracije planirane te da se infrastruktura priprema unaprijed za nadolazeće stanovništvo koje je u većoj mjeri muslimanske vjeroispovijesti.
Najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku govore dovoljno sami za sebe. Hrvatska je sredinom 2025. imala 3.874.993 stanovnika, što je čak blagi rast u odnosu na prethodnu godinu. Na prvi pogled, dobra vijest. Ali ispod površine slika je bitno drugačija. U Hrvatskoj je 2025. rođeno 32.479 djece, dok je umrlo više od 49 tisuća ljudi. Prirodnim putem izgubili smo više od 16 tisuća stanovnika u samo jednoj godini. Kako onda broj stanovnika raste? Migracijom.
Piše: Berislav Milinović
U Hrvatsku se 2025. doselilo 56.665 ljudi, a odselilo 37.485. Čak 70,3 posto doseljenih bili su strani državljani, dok među onima koji napuštaju Hrvatsku najveći udio čine ljudi između 20 i 39 godina. Dakle, ljudi u najboljim godinama.
To je činjenica o kojoj moramo početi ozbiljno razgovarati. Demografski problem zasad ne rješavamo značajnim povećanjem broja rođene djece, masovnim povratkom hrvatskih iseljenika ili zaustavljanjem odlaska mladih. Dio demografskog minusa nadomještamo useljavanjem stranog stanovništva i radne snage iz trećih zemalja.
Broj novih džamija i minareta govori u prilog tome da su te i takve migracije planirane te da se infrastruktura priprema unaprijed za nadolazeće stanovništvo koje je u većoj mjeri muslimanske vjeroispovijesti.
U čisto demografskom smislu događa se svojevrsna zamjena: dio domaćeg stanovništva gubimo prirodnim putem i iseljavanjem, dok ukupni broj stanovnika održavamo doseljavanjem.
Strani radnici za to nisu krivi. Došli su raditi ondje gdje hrvatsko gospodarstvo treba radnike. Problem nisu ljudi koji dolaze. Problem je što naši ljudi odlaze i što država desetljećima nije pronašla dovoljno učinkovit način kako ih zadržati i vratiti.
Dolaskom većeg broja ljudi iz drugih dijelova svijeta dugoročno će se prirodno mijenjati i struktura stanovništva. O tome treba razgovarati bez histerije, ali i bez zatvaranja očiju.
Pravo političko pitanje nije koje je vjere ili nacionalnosti čovjek koji je došao raditi u Hrvatsku. Pravo pitanje glasi: zašto smo dopustili da hrvatski mladi čovjek ode, a onda njegovo radno mjesto i demografski nedostatak popunjavamo ljudima koji dolaze iz tisućama kilometara udaljenih zemalja?
Zato blagi rast ukupnog broja stanovnika još nije demografska pobjeda. To je velikim dijelom migracijsko pokrivanje prirodnog demografskog minusa i pokrivanje pogrešne politike pukim statističkim podacima.
Sutra, kada se budu povećavale statističke stope kriminaliteta u skladu s tim promjenama, ne znam kako će se onda to opravdavati.
Ne treba učiti samo iz vlastitih iskustava. Dovoljno je pogledati stanje u zemljama u našoj blizini, Italiji, Austriji i nama toliko bliskoj Njemačkoj. Da bismo nešto dobro naučili, dovoljno je na vrijeme promatrati i planirati. U sve tri zemlje stopa kriminaliteta narasla je do razine koja postaje sve teže podnošljiva. Sada već druga generacija doseljenika iz trećih zemalja na ulicama otvoreno prijeti lokalnom domicilnom stanovništvu. Dolazi do sudara vjere i kultura. To su činjenice pred kojima ne treba zatvarati oči jer to može čekati i nas.
DVIJE HRVATSKE
Ne treba biti nepravedan. Hrvatska se posljednjih godina promijenila, i po boji, i po vjeri, i po kulturi.
Zagreb i dio većih gradova razvijaju se i sve više postaju multikulturalni. Grade se vrtići, škole, prometnice, trgovi, sportski objekti, džamije i druga infrastruktura. Dolaze trgovački i retail centri, raste ponuda usluga i mijenja se stil života. Dio obalnih područja također privlači stanovništvo i kapital.
Ali istodobno kao da postoje dvije Hrvatske.
Jedna prema kojoj stanovništvo, kapital i poslovi gravitiraju, i druga koja se polako prazni.
To su sela, dijelovi Slavonije, Like, Banovine, Korduna, Dalmatinske zagore i brojni manji otoci.
Nije dovoljno izgraditi infrastrukturu. Moramo stvoriti razlog zbog kojeg će ljudi uz tu infrastrukturu ostati živjeti.
SLAVONIJA, ŽITNICA KOJA OSTAJE BEZ SELJAKA
Najbolji primjer je Slavonija.
Desetljećima je nazivamo žitnicom Hrvatske. Imamo plodnu zemlju, vodu, tradiciju i znanje proizvodnje hrane.
Ali prečesto proizvodimo pšenicu, kukuruz, mlijeko, meso i druge sirovine, dok najveća dodana vrijednost nastaje negdje drugdje, u preradi, distribuciji i trgovini.
Žitnica Hrvatske ne bi smjela prodavati samo zrno. Morala bi prodavati brašno, tjesteninu, pekarske, mesne i mliječne proizvode, prerađeno voće i povrće te gotovu hranu visoke dodane vrijednosti.
To znači mljekare, klaonice, hladnjače, sušare i prehrambene tvornice koje bi zapošljavale ljude upravo ondje gdje se hrana proizvodi.
Slavonija ne smije biti samo skladište sirovine za tuđu preradu. Ona ponovno mora postati prostor proizvodnje.
NEPRAVDA NA NEPRAVDU
Poljoprivrednika danas pritišću cijene mlijeka i žitarica na koje ima vrlo malo utjecaja, rast troškova, klimatske nepogode, ali i bolesti životinja poput afričke svinjske kuge i influence ptica.
Veterinarske mjere mogu biti nužne. Ali proizvođaču kojem bolest i propisane mjere isprazne svinjac ili peradarnik država mora omogućiti da ponovno stane na noge.
Država koja zbog zaštite javnog interesa naredi uništenje životinja mora učiniti sve da pošten proizvođač zbog toga ne bude trajno uništen.
A onda dolazimo do državnog poljoprivrednog zemljišta.
Ne treba tvrditi da je svaki natječaj namješten. Ali svaki hektar državne zemlje mora biti dodijeljen kroz potpuno transparentan i provjerljiv sustav.
Jer kada mladi čovjek stekne dojam da za uspjeh nije presudno koliko radi, zna i proizvodi, nego čiji je, koga poznaje, tko mu je “babo ili stric” ili kojoj političkoj opciji pripada, država gubi njegovo povjerenje.
Nepravda na nepravdu tjera ljude.
Mladi ne odlaze samo zato što je život na selu težak. Odlaze kada zaključe da težak rad nema odgovarajuću nagradu, da pravila nisu jednaka za sve i da negdje drugdje za isti trud mogu dobiti veću plaću, sigurnost i dostojanstveniji život.
Najprije iz sela odlaze prema većim hrvatskim gradovima, a ako ni tamo ne pronađu perspektivu, put se nastavlja prema Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i dalje.
TRGOVAČKI CENTAR NIJE TVORNICA
To što trgovački i retail centri danas niču i u manjim gradovima ne znači da smo stvorili održivo gospodarstvo.
Oni jesu potrebni i donose radna mjesta i usluge. Ali trgovina prvenstveno distribuira stvorenu vrijednost. Proizvodnja je stvara.
Ne možemo Hrvatsku dugoročno graditi samo na trgovini, turizmu, nekretninama i potrošnji.
Netko od hrvatskog mlijeka mora napraviti sir, od pšenice finalni prehrambeni proizvod, od voća prerađevinu, od drveta namještaj, a od hrvatskog znanja tehnologiju.
Bez toga ćemo graditi sve ljepšu infrastrukturu oko sve manjeg broja ljudi.
Džaba nam kružni tokovi i biciklističke staze po praznim selima ako njima jednoga dana neće imati tko voziti.
Sličan problem imamo i na otocima. Otok ljeti može biti prepun turista, apartmana i restorana, a zimi gotovo prazan. Ako mlada obitelj nema dostupan stan, liječnika, vrtić, školu, prometnu povezanost i posao tijekom cijele godine, teško će ondje ostati.
Turistički puna Hrvatska nije nužno demografski živa Hrvatska.
POLITIKU MORAMO POČETI MJERITI LJUDIMA
Vrijeme je zato da uspješnost politike prestanemo mjeriti samo kilometrima cesta, brojem projekata, prerezanih vrpci i milijardama povučenih europskih sredstava.
Sve je to potrebno. Ali nakon svega treba postaviti nekoliko jednostavnih pitanja:
Koliko je ljudi ostalo živjeti na tom prostoru? Koliko se mladih vratilo? Koliko je novih obitelji osnovano? Koliko je privatnih proizvodnih radnih mjesta otvoreno? Koliko smo hrvatske poljoprivredne sirovine pretvorili u hrvatski finalni proizvod?
To bi trebali biti pravi pokazatelji uspješnosti.
Hrvatskoj zato nije potrebna još jedna strategija puna lijepih riječi te lažnih i prividnih statistika, nego brža i konkretnija gospodarska i demografska politika: manje opterećenje rada i poduzetništva, snažnija domaća proizvodnja i prehrambeno-prerađivačka industrija, pravedno raspolaganje državnim zemljištem, zaštita proizvođača od nepoštenih trgovačkih praksi, dostupno stanovanje i ozbiljna politika povratka hrvatskih iseljenika, a ponajprije zadržavanja lokalnog stanovništva.
Jer možemo imati pozitivan migracijski saldo, a da nismo riješili demografiju.
Možemo imati nove vrtiće, a premalo djece.
Možemo imati nove ceste, a prazna sela.
Možemo imati trgovačke centre, a nedovoljno vlastite proizvodnje.
Hrvatska ne smije postati nekoliko razvijenih urbanih središta okruženih prostorom iz kojeg su ljudi otišli služiti Europi i Bruxellesu.
Država nije uspješna samo po tome koliko je izgradila i koliko je novca potrošila. Pitanje je u koju svrhu i za koga je to izgradila.
Uspješna je onda kada njezini ljudi u njoj vide razlog da ostanu, rade, stvaraju, imaju djecu i grade svoju budućnost.
A najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da, unatoč pojedinim pozitivnim pomacima, taj ispit još nismo položili.
