Pilsel: Pofirije i ja smo prijatelji
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Rujan 2026 10:11
Veći dio patrijarhove besjede je standardni govor na sprovodu u kojem govornik želi kazati nešto o misteriju smrti, o vjeri i nadi u uskrsnuće. Porfirije i ja smo prijatelji. Veže nas, zaista, iskreno i duboko prijateljstvo pa svaki puta kada se o njemu govori ili piše kritično ja činim ekstra napor da pokušam shvatiti njegove motive
Govor patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija na sprovodu srpskog ratnog zločinca Ratka Mladića uznemirio je hrvatsku javnost.
Dokaz je to da se Srbija većinski nije odrekla svojih snova o velikoj Srbiji. Mnogi u Hrvatskoj pamte kako su brojni ljevičari, pripadnici nevladinih udruga ranije se u Zagrebu družili upravo s tim i takvim Porfirijem i neumjereno ga hvalili, prikazujući ga kao lice jedne druge, normalne, europske Srbije.
Većina njih sada o svemu šuti.
Dalmatinski portal kontaktirao je publicista, teologa i novinara Dragu Pilsela, jednog od tih zagrebačkih intelektualaca, koji su bili dio ranijeg Porfirijevog kružoka, odnosno susreta intelektualaca različitih profila i svjetonazora, koji su u prostorijama Pravoslavne gimnazije na Svetom Duhu otvoreno raspravljali o društvenim, etičkim i političkim pitanjima.
Vučić se ipak distancirao
"Pogrešno je tvrditi da se Srbija 'poklonila' Ratku Mladiću. Jadranka Kosor je doslovno napisala da je to bilo 'masovno, protucivilizacijsko klanjanje ratnom zločincu osuđenog za genocid'. Mogu se staviti u cipele prosječnog građanina Srbije, one većinske Srbije koja nije za Vučića, koja ne diše nacionalistički, a koja je uz studente, na primjer, i osjetiti kako riječi Jadranke Kosor, koja se, nota bene, fino snašla u otetom srpskom stanu, ranjavaju i vrijeđaju mnoge čestite Srbe i Srpkinje i druge građane Srbije.
Ovo je za početak važno istaknuti: Mladić je pravomoćnom presudom Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove 2021. godine izgubio čin u Vojsci Srbije, prethodno Vojsci Jugoslavije, shodno članu 185. Zakonu o vojsci Srbije čime je izgubio i prava po tom osnovu - državne i vojne počasti. Vlada Srbije (njen dio prisutan na sahrani) i Ministarstvo obrane odavanjem počasti ratnom zločincu prekršili su Zakon o vojsci.
Tvrdim da je tamo na sahrani bilo maksimalno 20 tisuća duša i to mahom ljudi koji su autobusima došli iz raznih dijelova Republike Srpske, ili su izbjeglice propale SAO Krajine, plus redovna navijačka publika – ta vidjeli ste kako su se Delije 'oprostile' od Ratka Mladića na utakmici s Partizanom, ili su to, jer i njih ima, ljudi koji žive pod jakim nacionalističkim narativom, a znamo dobro da tih i takvih ima i među nama u Hrvatskoj, to su naši, kako bi rekli, ustaše za po doma, ovi koji viču 'Za dom – spremni!' i nose majice HOS-a. I na pogrebu nije bio Vučić, eskivirao je stvar. Očekivano od strane one nepristojne Srbije koja se ne želi suočiti s vlastitom ulogom u ratovima devedesetih, ali daleko od toga da je to bio oproštaj na najvišem nivou. Međutim, veliki broj Srba ima pozitivno mišljenje o Ratku Mladiću, ne pak o Radovanu Karadžiću. Ja na ovo hoću sada kazati ono najvažnije što kao kršćanin i teolog, pa i kao novinar, moram kazati: ja neću izgovoriti riječi mržnje prema Srbima. To je meni, kao kršćaninu, nedolično i zabranjeno", izjavio je Pilsel.
"Veći dio patrijarhove besjede je standardni govor na sprovodu u kojem govornik želi kazati nešto o misteriju smrti, o vjeri i nadi u uskrsnuće. Porfirije i ja smo prijatelji. Veže nas, zaista, iskreno i duboko prijateljstvo pa svaki puta kada se o njemu govori ili piše kritično ja činim ekstra napor da pokušam shvatiti njegove motive. Poznajem njegov način govora, njegovu teologiju, koja je u potpunosti 'pavlovska'. Dakle, mogao je odlučiti da opelo Ratku Mladiću vodi i da na sahrani govori lipljanski i vojni episkop Dositej, koji je bio na sahrani, ali ne, Porfirije osjeća da većina među Srbima poštuje Ratka Mladića i on se neće skrivati iza Dositeja pa preuzima odgovornost koju ima kao čelni čovjek SPC-a. Mi imamo iskustvo sahrane pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, Slobodana Praljka, tada je sprovodnu misu u Zagrebu vodio vojni biskup Jure Bogdan. Slažem se, moglo se i tako riješiti s Ratkom Mladićem.
Ali Porfirije izvodi standardnu eshatološku katehezu i tek u dva momenta, mislim, pogrešno uvodi politiku u svoju besedu, kada daje indirektnu osudu Haškog tribunala i kada ocjenjuje djelo Ratka Mladića.
Kao novinar prihvaćam novost, koju je patrijarh kazao, da se Ratko Mladić u zatvoru počeo ispovjedati i pričešćivati. To nam, međutim, ne govori o tome je li se taj čovjek zaista pokajao za svoja nedjelja, koja su velika i grozna. Je li imao vremena za osobni ispit savjesti pa i imajući u obzir to što je njegova kćerka, po svemu sudeći, počinila suicid pod teretom zločina oca. Mi, jer to je činjenica, mismo dobili niti vidjeli nikakav vanjski znak da je uvidio težinu svojih zločina. Za razliku od drugih haških osuđenika koji su se javno pokajali i ispričali se, on to nije učinio. Ali, znate što? Crkva ne daje konačnu ocjenu o čovjeku jer to ostavlja Bogu i to vođena iskustvu smrti Isusa Krista koji na samrti kaže zločincu koji visi do sebe i koji se 'obratio' da će odmah nakon smrti vidjeti Kraljevstvo nebesko. To je službeno prvi kanonizirani svetac. Kanonizirao ga je sam Gospod na samrti. To je velika novost i tajna kršćanstva. Premda vjerujem da me oni koji su ogorčeni možda neće shvatiti, mi teolozi smo dužni ustrajati u poruci da je kršćanstvo religija samilosti, sućuti i praštanja", nastavlja Pilsel.
Izostala je osuda zločina u BiH i Hrvatskoj
"Ono što vjerujem da smeta u Porfirijevoj besjedi su ove riječi: 'Znamo da će njegovo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dela našeg srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu oseća i neguje duboku zahvalnost jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret (ali sve do ovoga se može razumijeti ako se čita iz perspektive srpskih žrtava rata, op. Drage Pilsela), podneo žrtvu i položio život za slobodu, odbranu i opstanak svoga roda'. Ovo pak što na kraju tog spornog djela patrijarh kaže, i što sam pocrtao, je neprihvatljivo i ranjava mnoge naše sugrađane, Hrvate i druge koji su bili žrtve etničkog čišćenja kojeg su provodili Ratko Mladić i Milan Martić. Osobito mislim na ubojstva Hrvata počinjena pred snagama UN-a, kao i na zločine u Škabrnji i Nadinu.
Moram razumjeti i ljutnju Bošnjaka, ali i sâm sam hodao pod granatama i snajperskim hicima kao novinar 1994. u Sarajevu pa dobro znam i važem što sada vama govorim. Mislim da je Porfirije trebao na neki način malo jasnije uključiti žrtve srpskih zločina u besedi. Pomoglo bi to u, inače, važnom mirotvornom poslu koji patrijarh provodi, ljudi ne prate ali ja da jer čitam i analiziram svaku njegovu propovijed i javni govor. Ako je ne jednom kazao da suosjeća s bošnjačkim i hrvatskim majkama morao je to nekako sada opet izustiti", ističe među ostalim Pilsel.
Pilsel pritom podsjeća i na nepravedna haška suđenja hrvatskim generalima.
"Pitam vas i vaše čitatelje: kako bi bilo da je nakon žalbenog procesa na suđenju Gotovini i Markaču bilo tri na dva, ali protiv optuženika, i da su Gotovina i Markač pravomoćno osuđeni? Bi li vaši čitatelji smatrali da je to bio 'pravedan sud'. I kako bi onda 'Oluja’'glasila u povijesnim knjigama diljem planete? Premda mislim da je Porfirije pogriješio time što se maknuo od striktno religijskoga govora, ne može se reći da je rečenim u potpunosti pogriješio", smatra Pilsel.
Podsjeća kako Porfirije nije ni pravni ni povjesni stručnjak, nego teolog i to dobar teolog.
"Ja pak možda nisam dosegnuo njegovu teološku razinu, još radim na tomu, ali dobro poznajem sve što se kod nas dogodilo jer sam iz Argentine stigao u svibnju 1989., a bio sam nekoliko mjeseci i u 4., Jelićevoj brigadi, nakon smrti mojega brata Branka. To mi je dalo drugačiju perspektivu koju sam dopunio iskustvom rada na terenu kao član HHO-a, osobito nakon 'Oluje'. Sve to iskustvo Porfirije nema premda je bio sedam godina s nama i slušao je i upijao je naš narativ. Vidjelo se na kružoku da sasvim dobro korespondira sa svima koji su dolazili na kružok i ja najbolje poznajem cijeli taj naš višegodišnji proces. Nisam bio samo 'tehničko lice', kružok je moja zamisao i ja sam ga organizirao i vodio, pod patronatom Porfirija i u dogovoru s njime. Većina sudionika kružoka sada misle da se Porfirije stubokom promijenio, da je Vučićev asistent, da je postao srpski nacionalist jer očekuju neke geste i riječi koje od njega ne dolaze. Ja tako ne mislim. On nije postao ni vučićevac ni nacionalist.
Promjenila se uloga, on sada sluša drugačiji narativ, nije uvijek okružen elitom koja mu je bila na raspolaganju dok je bio u Zagrebu i šteta je, velika šteta što se propustilo napraviti jedan beogradski 'kružok' pa onda povezati ta naša dva kružoka. To bi bila velika stvar, veliki i sasvim konkretni dijaloški i mirotvorni projekt", ističe Pilsel.
"Porfirije kao čovjek se nije promjenio. Ja to znam i mogu relativno često provjeravati. Promjenila se njegova funkcija a time i sadržaj onoga što protokolarno govori, ali kao čovjek Crkve, kao teolog, on se nije promjenio, ostao je u potpunosti uronjen u pavlovsku teologiju. Razumijem da vaši sugovornici iz kružoka koji nemaju vjeru ili ne poznaju teologiju to ne mogu shvatiti ili čak prihvatiti. Kao što razumijem da su se mnogi razočarali kada se nije, recimo, ogradio od odlikovanja Šešelju od strane episkopa Longina iz SAD-a.
'Da sam ga savjetovao govorio bi drugačije'
Ja sam možda najveći krivac slike koju je Porfirije stvorio u Zagrebu jer sam bio organizator i, ako hoćete, filtar i moderator tih kružoka, ali ako idete čitati što je Porfirije govorio na parastosu u povodu 'Oluje' npr., tada i sada, od kako živi u Beogradu, sadržaj je isti. Ne mogu iz Zagreba procijeniti koliko vlast u Srbiji 'stišće' SPC ili samog patrijarha. Ima, naravno, onih episkopa koji žure u zagrljaj Vučiću, ali Porfirije nije takav i nije osoba koja se može 'vući za nos'. Svejedno, da sam ja bio u prilicu dnevno ili tjedno ga savjetovati i voditi brigu o PR-u u ovoj novoj fazi, slika patrijarha bi bila kudikamo drugačija.
U odluci da ide na opelo Ratku Mladiću i da tamo govori je bio apsolutno autonoman, pa i u odabiru poruka. Uvjeren sam da se ja neću mnogima svidjeti, ali moj posao nije da se svidim, nisam među Plenkovićevim 'ćacijima': Porfirije je nastojao progovoriti kao kršćanin koji zaista vjeruje da je konačan sud kod Boga i od Boga, kao i to da su milost i ljubav kod Boga neopisivi i neshvatljivo veliki. Zamišljam da visim na križu (ovo nije bogohuljenje, jer svi mi imamo neke križeve) i kažem: 'Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine'. Tako valja reći i onima koji viću ZDS i oni koji crtaju murale Mladiću ili skandiraju 'Noć, žica, Srebrenica', 'Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine'. S time da smo tu i vi i ja, kao novinari, da pokušamo raščlaniti stvari, sine ira et studio", zaključuje Pilsel za Dalmatinski portal.
