Anonimni tekst kao 'prvorazredni povijesni izvor'
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Rujan 2026 17:01
Tvrdnja da je 'srpsko pitanje' u NDH „centralna moralna i politička točka“, koju jedan ovdašnji dnevni list iznosi u vrlo opširnoj analizi anonimnoga teksta iz 1943., zaslužuje nešto više pozornosti. Pisac teksta o onom vremenu, kako navode u spomenutim novinama, postavlja „ključno pitanje: zašto se narodu koji čini trećinu stanovništva (NDH, op. ib) nije priznao nikakav pravni, politički ili manjinski status …“.
Režim se, piše u anonimnom tekstu iz 1943., odlučio za politiku „uništenja i istrebljenja“.
Ni u anonimnom pismu, ni u ovovremenim novinama uopće se ne spominje srpska pobuna usred Hrvatske, u ljeto 1941. ni dolazak četničkih postrojbi iz Srbije u rat protiv NDH, potkraj 1941., a naglašava se samo nedopustivo ponašanje vlasti unutar tadašnje države. „Oduzimanje imovine Židovima i Srbima ne promatra se samo kao posljedica ideološkog sljepila, nego i kao mehanizam sustavne pljačke u korist okupacijskih sila i s njima povezanih režimskih povlaštenika, dok je većina hrvatskog stanovništva svedena na jeftinu radnu snagu ili puke promatrače gospodarskog urušavanja.“ (Večernji list, 23. 8. 2026.). Tom izjednačavanju položaja Srba i Židova u NDH potrebno je dodati nekoliko činjenica, koje se ne spominju, a važne su za razumijevanje toga vremena u Hrvatskoj.
Zapadno od Srbije
Središnjim postavkama anonimnoga autora, iz 1943., koje se u Večernjem listu vrlo nekritički glorificiraju, pokušat ćemo približiti uvide jednoga američkog istraživača koji je pisao o 'uništenju Srba i Židova' u Hrvatskoj (1941.-1945.). Već je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, Philip J. Cohen, američki publicist židovskoga podrijetla i bivši savjetnik UN-a u BiH, u pismu rabinu Abrahamu Cooperu (27. veljače 1992.) napisao kako su četnici, dok je Srbija bila četpod nacističkom okupacijom, ratovali z a p a d n o od Srbije. A to 'zapadno' bila je Hrvatska. (Pismo je, prevedeno na hrvatski, objavio Portal hkv, 2019.). (U nastavku, Pismo P. J. C.)
Četnici su izvan Srbije ratovali protiv Hrvata i njihove države, koju nisu priznavali. Srpska propaganda uporno povezuje 'uništenje' Srba i Židova u NDH, pokušavajući time prikriti odnos Srba prema Židovima u Srbiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tim izjednačavanjem položaja Židova i Srba u Hrvatskoj prikriva se i to da židovske vojne u Hrvatskoj nisu nikad postojale, niti su Židovi ratovali protiv Hrvatske, a četničke postrojbe u Hrvatskoj su postojale, kako 'domaće' tako i one koje su došle iz Srbije, ratovati protiv Hrvatske. (Srbi su u srpnju 1941. pokrenuli oružani ustanak protiv hrvatske države, koja je proglašena tri mjeseca prije, u travnju 1941).
P. J. Cohen je bio dobro informiran o srpskoj politici u Drugom svjetskom ratu i srpskom odnosu prema Židovima i prije početka rata. „Srpski je antisemitizam snažno došao do izražaja u listopadu 1940., šest mjeseci prije njemačke invazije na Jugoslaviju, kada je srpska monarhija donijela zakon kojim je Židovima ograničila poslovanje i upis na sveučilište (Prilog A). Sljedeće godine, u listopadu 1941., srpske su vlasti, koje su surađivale s nacistima, izdale antisemitske poštanske marke na kojima se prikazuje židovsko-komunističko-masonska zavjera za ovladavanje svijetom. Kao što ih se na tim markama prikazuje, Židovi su bili poniženi, izjednačeni sa zlom i krajnje pokorni. Prilažem jednu uvećanu kopiju tih maraka (Prilog B) i njihov detaljan opis (Prilog C).“ (Pismo P. J. C.)
Okrivljavanje Hrvata
Srbi su kasnije, kako piše P. J. Cohen, nastojali „američku židovsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Židove. U toj se kampanji želi reći i to da u Hrvatskoj postoji rastući fašizam i antisemitizam.“ Istina je bila drukčija. „Tijekom 1941. novine Obnova (6) i Naša Borba (7, 8) objavljivale su članke o tome da su Židovi stari neprijatelji srpskoga naroda te antikako Srbi ne bi trebali čekati da Nijemci počnu istrjebljivati Židove. Koncentracijski logor Banjica, u Beogradu, bio je 'u vlasništvu i pod upravom' isključivo Srbije. Pretvaranje tamošnje bivše vojarne 18. pješačke divizije u koncentracijski logor, kao i troškovi rada samog logora financirani su iz proračuna grada Beograda. (9)“. (Pismo P. J. C.).
P. J. Cohen tomu dodaje: „Srbi već 50 godina nastoje uvjeriti svijet da su sve zlo u Jugoslaviji počinili Hrvati. Istodobno su cijelo to vrijeme nijekali da je ratna vlada Milana Nedića bila fašistička, da je Srbija imala značajnu vojnu i civilnu vlast u vrijeme njemačke okupacije, da je donijela zakone o rasnoj čistoći, da je sudjelovala u uništavanju Židova u Srbiji te da su Srbi imali koncentracijske logore.“ P. J. Cohen piše da u „Srbiji nakon 1941. godine gotovo da nije bilo masovnog antifašističkog otpora, a oslobođenje Beograda i Srbije je prije svega djelo Crvene Armije.“ (Pismo P. J. C.)
P. J. Cohen: „U kolovozu 1942. Nedićevo vijeće ministara donijelo je uredbu kojom je proglašeno da sva židovska imovina u Srbiji postaje vlasništvo Srbije. (18) Istoga mjeseca, dr. Harald Turner, SS-ov 3 opunomoćenik za Srbiju, pohvalio se da je Beograd prvi europski grad koji je postao Judenfrei. (19) Od 11.970 beogradskih Židova samo ih je 1.115 preživjelo rat. (20) Ukupno je istrijebljeno 94% Židova koji su živjeli u Srbiji (21), dijelom zbog visoke razine suradnje srbijanske vlade, Srpske pravoslavne crkve i srbijanske javnosti s nacistima.“ (Pismo P. J. C.). Zbog toga Srbi i nisu ratovali u Srbiji protiv nacista, nego u Hrvatskoj protiv ustaša. Nisu prestali uvjeravati svijet da su sve zlo, ne samo protiv Židova i Srba, 'počinili Hrvati'. Zlodjela koja su počinili protiv Židova pokušavali su, onda i danas, prikrivati optužbama protiv Hrvata.
Živa partizanska glava
Pokušaj izjednačavanja položaja Židova i Srba u Hrvatskoj, samo je neuspjelo prikrivanje sudbine Židova u Srbiji. Novinar u Večernjem listu nastoji protumačiti i narav partizanskoga rata u Hrvatskoj. Krupnim slovima izdvojen je međunaslov: „Ljudi koji su bježali u šumu nisu to činili iz ideološke odanosti Marxu ili Staljinu, nego zato što im je to bio jedini način da sačuvaju živu glavu“. (V.l., isto). Uzima neprijepornim da je odlazak u partizane bio 'jedini način da sačuvaju živu glavu', zanemarujući činjenicu da su i partizani u šumi i oko nje ratovali i 'gubili' žive glave. Vjerojatniji su drugi razlozi pobune ustanika. Neprijeporno je da četnici nisu 'odlazili u šumu' zbog komunističke ideologije.
Važnost jednoga anonimnoga teksta iz 1943., o tim prilikama, kojega Večernjakov novinar (Z. Despot) naziva dokumentom, (što nije krivo ako misli da je to 'dokument' o mišljenju jednoga nepoznatog čovjeka), prema njegovu sudu, leži u činjenici da „ne potječe iz partizanskog pokreta, izbjegličkih krugova u Londonu niti iz savezničke propagande“. (V.l., isto). Kakvi dokazi o 'važnosti'! Samo što ne znamo kako novinar zna otkud ne potječe taj tekst, otkriven osamdesetak godina nakon nastanka? A zna jedino da potječe od nepoznata autora. „Autor piše iz perspektive hrvatskog domoljuba i građanske politike, obraćajući se suvremenicima u trenutku kad je u širokim slojevima društva već zavladalo duboko otrežnjenje.“ (V.l., isto). Kojim suvremenicima i kako se obraćao? Imamo li kakva dokaza o tomu? Perspektiva „hrvatskoga domoljuba“, „građanska politika“, „obraćanje suvremenicima“, sve to, navodno, pokriva anonimno pismo iz 1943., odnosno 'perspektiva njegova pisanja' (ako nije imao poseban propagandni zadatak).
Ako je taj tekst bio dospio do suvremenika, a tako je važan, kako to da ništa o njemu do sad nismo znali (dok nije, nedavno, pronađen „u fondu“ nacističkoga generala Edmunda Glaisea von Horstenaua, u Vojnom arhivu Njemačkog saveznog arhiva u Freiburgu)? Iz te činjenice slijedi da je vjerojatnije kako nije dospio do suvremenika. Večernjakov novinar, taj nepotpisani i neobjavljeni tekst, naziva tajnim memorandumom iz njemačkog arhiva i 'prvorazrednim povijesnim izvorom' koji otkriva da je unutar hrvatskog društva već u proljeće ’43. postojala građansko-nacionalna oporba'. Kakvo znanje i kakvi dokazi! Ali, taj je tekst mogao napisati i neki prikriveni agent. O toj smo mogućnosti mogli saznati ponešto i iz pisma P. J. Cohena o metodama srpske propagande.
Što je prikupljao nacistički general?
Večernjakov novinar misli drukčije. „Da bismo razumjeli kako se ovaj spomenuti memorandum našao u njemačkoj vojnoj dokumentaciji, potrebno je sagledati ulogu i položaj ureda generala Edmunda Glaisea von Horstenaua u Zagrebu. … Njemački general namjerno je prikupljao ovakve d o k u m e n t e i koristio ih kao d o k a z n i m a t e r i j a l u dokazivanju svoje teze pred zapovjedništvom njemačkih Oružanih snaga (OKW) i Ministarstvom vanjskih poslova u Berlinu: ustaški režim nema potporu u narodu, a njegova politika vodi u potpunu katastrofu.“ (V.l., isto). (spac.ib).
(Vrijedno je zabilježiti da 'nacističke' zapovjednike naziva 'njemačkim', a 'hrvatske' - 'ustaškim'.) Jedna od središnjih teza rukopisa jest tvrdnja da NDH nije stvarna nezavisna država, nego okupirano područje podijeljeno između njemačkih i talijanskih vojnih i političkih interesa. „Unutar takvoga poretka, formalni državni okvir NDH služi tek kao kulisa iza koje stvarne odluke donose zapovjedništva u Berlinu i Rimu, dok je ustaški režim sveden na servilnog izvršitelja tuđih naloga.“. Dobro je zapamtiti tu postavku. Protiv koga su ratovali četnici u Hrvatskoj, dok je Srbija bila pod nacističkom okupacijom? Protiv okupiranih Hrvata ili protiv nacističkih okupatora?
Danas smo svjedoci pokušajima da se iz javnoga sjećanja i političkoga govora u dijelu hrvatske javnosti, izbriše i četnički rat u Hrvatskoj i srpske mitinge u Hrvatskoj koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća, kao uvod u novi rat. Isto je i s 'osnutkom' Republike srpske Krajine i nove agresija na Hrvatsku. Ponavljaju se, malo promijenjene, već viđene slike 'svijeta' srpske laži, agresivnosti i osvajačkih nagnuća. Danas govore o porazima 'najzapadnije srpske republike'. Među sobom pokušavaju oblikovati svijest o tomu kako je u hrvatskoj državi postojala nekakva 'srpska republika', koja je poražena 1995. A to je nazivlje samo produkt srbijanskih osvajačkih planova.
'Prvorazredni povijesni izvor'
Z. Despot zaključuje da su se nacisti koristili spominjanim tekstom anonimnoga autora 'iz Hrvatske' iako ne navodi kako je doznao da su se njime 'koristili': „Za njemačku vojnu i diplomatsku mašineriju, ovaj je spis poslužio kao konačna uppotvrda da je ustaški pokret doživio potpuni politički i moralni bankrot te da nema kapaciteta za stabilizaciju prilika u NDH.“ (V.l., isto). Konačna potvrda!? Kako, dakle, novinar zna da ga je itko iz te 'mašinerije' uopće pročitao? Uz to, zašto novinar koristi pojam 'spis' kad to nije nikakav spis (taj pojam najčešće se upotrebljava za više dokumenata o određenoj temi). Anonimni tekst može, zbog različitih razloga, biti zanimljiv i koristan, ali proglasiti ga 'prvorazrednim povijesnim izvorom', značilo bi znatno spustiti neke osnovne kriterije rasuđivanja.
'Dokument' svjedoči samo o tomu što o prilikama u NDH misli njegov anonimni autor. Večernjakov novinar mu pridaje drukčiju važnost. Povezuje ga s opunomoćenim nacističkim generalom u Zagrebu koji je, kako piše, bio u „stalnom i oštrom sukobu s poglavnikom“ i „ustaškim vrhom“. „Njemački general namjerno je prikupljao ovakve dokumente i koristio ih kao dokazni materijal u dokazivanju svoje teze …da ustaški režim nema potporu u narodu, njegova politika vodi u potpunu katastrofu.“ (V.l., isto). (Opet 'njemački' a ne 'nacistički' general, ali 'ustaški' a ne 'hrvatski' režim.)
Novinar Z. Despot: „Jedna od središnjih teza rukopisa jest tvrdnja da NDH nije stvarna nezavisna država nego okupirano područje podijeljeno između njemačkih i talijanskih vojnih interesa.“ (V.l., isto). Dakle, prema njegovu sudu, nacistički je general namjerno prikupljao i anonimna pisma, kako bi dokazao da je njegova država, skupa s talijanskom, okupirala treću državu - NDH! Što tu onda rade - četnici?
'Podjela' NDH
„Unutar takvog poretka, formalni državni okvir NDH služi tek kao kulisa iza koje stvarne odluke donose zapovjedništva u Berlinu i Rimu, dok je ustaški režim sveden na servilnog izvršitelja tuđih naloga.“ (V.l., isto). Piše da već od konca 1941. opunomoćeni njemački general iz Zagreba u Berlin šalje 'izrazito nepovoljna izvješća o stanju u NDH', ap„naglašavajući da ustaški teror, nesposobnost uprave i progoni manjina ne samo da kompromitiraju Sile Osovine, nego izravno raspaljuju partizanski ustanak i ugrožavaju njemačke vojne i gospodarske interese na prostoru jugoistoka Europe.“(V.l., isto). Tekstopisac skida odgovornost sa Sila Osovine koje su između sebe podijelile Hrvatsku, pa krivnja za takvo stanje, nije prema mišljenju pisca teksta, na Silama Osovine, nacističke Njemačke, i fašističke Italije, nego na politici NDH, koja je uspostavljena nakon nacifašističkog udruživanja.
Pred nama je i tvrdnja da je 'hrvatski građanski krug' surađivao s opunomoćenim nacističkim generalom u Zagrebu, koji je bio nezadovoljan s ustaškom politikom. Dakle, prema toj interpretaciji „hrvatski građanski krug“, s u r a đ u j e s predstavnicima nacističke Njemačke, jer je nezadovoljan s ustaškom politikom. Otkriće 'anonimnoga teksta' novinar Večernjeg lista nazvao je osmjehom sreće. „Jedna od središnjih teza rukopisa (anonimnog, op. ib) jest tvrdnja da NDH nije stvarna nezavisna država, nego okupirano područje podijeljeno između njemačkih i talijanskih vojnih i političkih interesa.“ Slijedi li iz te tvrdnje zaključak da za prilike i politike na 'okupiranom' području odgovornost nije na 'okupatoru' nego na okupiranima?
Upućenost komentatora 'anonimnoga teksta'
Prije smo spominjali kako nepotpisani autor ističe da je hrvatska politika u NDH bila neovisna o politikama Njemačke i Italije, a onda susrećemo bilješku kako je napisao i to da njemački i talijanski okupatori podržavaju i 'usmjeravaju' ustaše i četnike na zlodjela jednoga protiv drugoga naroda. „Na taj način, Sile Osovine, troše biološku snagu oba naroda, sprječavaju stvaranje jedinstvenoga otpora i osiguravaju vlastitu nesmetanu kontrolu prostora.“
Novinar Večernjega lista piše da anonimni tekst sadrži „iznimno opširnu historiografski dragocjenu i moralno beskompromisnu analizu stanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. (!!!). Polazna je postavka, dakle, da taj tekst ne dolazi iz neke agenture koja se pretvara da je 'anonimni hrvatski izvor'. Vrlo je neobična, prije spomenuta, novinareva tvrdnja „da ne potječe iz partizanskog pokreta, izbjegličkih krugova u Londonu niti iz savezničke propagande“. Nije otkrio kako je to saznao. Novinar, autor osvrta na taj tekst, piše kao da zna ono što ne zna, pa na temelju toga 'znanja' slaže priču koju ne možemo razumjeti drukčije nego kao produkt mašte ili posebnih intencija.
