Duh protuhrvatstva i prijetnje s istoka
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Listopad 2026 17:01
Zamisao o proširenoj, 'Velikoj' Srbiji nije se, zapravo, mijenjala od vremena Vuka (Stefanovića) do vremena Vučića, Aleksandra. Razlikovale su se samo zamišljane metode njezina ostvarenja. Prisjetimo se govora donedavnoga srpskog predsjednika, pred okupljenim Srbima usred Hrvatske, u Glini, sredinom ožujka 1995.
Izgovorio ga je prije hrvatske odlučujuće bitke za oslobođenje. “Vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti ne će.“ Te riječi vrlo razgovjetno, bez ikakve suzdržanosti, iskazuju osnovni osvajački cilj njihovih ratnih pustošenja po Hrvatskoj. A taj cilj je - 'Velika Srbija'.
Vučić u istom nastupu izgovara i ovu rečenicu: „Nikad Srpska Krajina, nikad Glina ne će biti Hrvatska. Nikad Banija ne će nazad u Hrvatsku …!“ Za te je ciljeve ratovao i nedavno preminuli Ratko Mladić, jedan od zapovjednika osvajačke vojske. Danas, u Srbiji oplakuju toga čovjeka koji je s kninskim korpusom JNA i naoružanim pobunjenicima 1991. u Hrvatskoj, za sobom ostavljao krvave tragove, smrt i žalost. Ali ta mu zlodjela nisu upisana u razloge zbog kojih je pred Međunarodnim sudom osuđen na doživotni zatvor. Ostavio je on strašne tragove svoga 'ratovanja' i u Srebrenici, u srpnju 1995. - više od 8.000 ubijenih ljudi.
Čini se da ni takva strašna zlodjela i presude njezinim ratnicima, ne obvezuje Srbiju na suočavanje s posljedicama svoje osvajačke politike. R. Mladić je četiri godine prije tih zločina, u studenom 1991. zapovjedio kako treba 'pomaknuti' oklopni bataljun prema Škabrnji i Nadinu, "da se to zbriše". Nije nasuprot njegovoj vojsci bila druga naoružana vojska, koju je trebalo 'zbrisati', nego nenaoružani narod. Nakon neprijateljskih udara, žrtava i razaranja po Hrvatskoj počeli su se okupljati i hrvatski ljudi s oružjem u ruci, koji su odlučili braniti svoje domove.
Srpska osvajačka politika i detuđmanizacija Hrvatske
Nije A. Vučić 1995., prije Oluje, govorio kako će se zauzimati da nitko ne ugrožava prava srpske nacionalne manjine, koja im prema hrvatskom Ustavu pripadaju, nego je govorio da dijelovi hrvatske države, koje su Srbi uz pomoć JNA okupirali u oružanoj pobuni 1991., vuvkonikad više ne će biti dijelom Hrvatske. Govorio je da će nakon njihova ratnoga pohoda sve to biti - 'Velika Srbija'. To su bili ciljevi rata protiv Hrvatske o kojima je u Glini 1995. govorio A. Vučić. Na tomu putu su ih, konačno i zauvijek, zaustavili, Bljesak i Oluja.
Nakon malo više od tri desetljeća kasnije, početkom listopada 2026. Vučić: "E, ta naci-manija je najprisutnija u Hrvatskoj, nažalost, i sa velikom pozornošću, to moram reći, pratimo.“ Govori da oni to ne prate zato da bi „ nekoga napali, jer mi nikada nikoga nismo napali, ne zato što mi pripadamo nekim ideologijama prošlosti, jer kod Srba nacista nije bilo i Srbi su jedini koji su se nacizmu suprotstavili '41. godine". (Dnevnik.hr, 2.10.2026.). Dvojbeno je zaslužuje li ikakav komentar, taj govor pun neistina. Ipak, treba ponoviti da je Srbija bila pod nacističkom okupacijom od kraja 1941. do 1944. Te godine ih je oslobodila Staljinova vojska - Crvena armija. Oni se od konca 1941. do oslobođenja, nisu oružjem suprotstavljali nacističkoj vlasti nad Srbijom. U to vrijeme četnici D. Mihailovića ratovali su u Hrvatskoj. Vučić tvrdi da Srbi nikoga nisu napali, ni 1991. Treba li se čuditi takvu govoru? „Laž je vid srpskoga patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno... Laž je srpski državni interes.” (D. Ćosić, Deobe, 1961.).
To je jedna dimenzija povijesne ostavštine koja je važna za razumijevanje širega konteksta današnjih prilika oko nas. Uz to ide i često isticanje intenzivnoga naoružavanja sadašnje srpske države i aktualnih srpskih veza s Moskvom. Govori se i o gospodarskom napretku Srbije koji omogućuje i kupovinu vrlo skupih ratnih zrakoplova i drugoga naoružanja.
Nacionalni potencijali i namjere
Spomenut ćemo nekoliko osnovnih informacija korisnih za bolje razumijevanja tih okolnosti i veza. Prema zadnjem popisu, Hrvatska je imala 3.866.233 stanovnika, a prema podatcima Republičkog zavoda za statistiku Srbije, procijenjeni broj stanovnika u Republici Srbiji u 2024. iznosio je 6.586.476. Prema podatcima Hrvatske narodne banke za 2025., ukupni bruto domaći proizvod Hrvatske iznosio je ek92,97 milijardi eura, uz ostvareni realni rast od 3,4 posto. Istovremeno, podatci Narodne banke Srbije pokazuju da je srpski BDP u 2025. iznosio 88,67 milijardi eura, uz realni gospodarski rast od 2,0 posto. Iznosi su iskazani u tekućim cijenama, prema službenim podatcima središnjih banaka. Hrvatski BDP po stanovniku u 2025. iznosio je 23.986 eura, a u Srbiji 13.355 eura. Prema Global Peace Indexu za 2025., Hrvatska je među najsigurnijim državama svijeta te se nalazi na 19. mjestu, između Australije i Njemačke. Srbija je pritom na 58. mjestu, između Zambije i Moldavije. (Izvor brojčanih podataka: Indeks, 26.5.2026.).
Ovih dana A. Vučić nabraja tko je sve 'nervozan' u srpskom susjedstvu pa uz političke prvake na Kosovu i u Crnoj Gori, spominje i hrvatskoga predsjednika Vlade A. Plenkovića. A koji je razlog toj 'nervozi'? „I razumijem ih, računali su da su završili posao, a onda odjednom izgleda da to baš i nije slučaj, odnosno da nisu sasvim završili.“(A.Vučić). Koji to 'posao' sa Srbijom Hrvati nisu završili? I zašto Vučić spominje Plenkovića uz vodeće ljude Kosova i Crne Gore? U razjašnjavanju toga pitanja može pomoći i razgovor srpskoga patrijarha Porfirija s Putinom u Moskvi prošle godine (2025.) kad je spominjao popis srpskih osvajačkih intencija.
Porfirijeve najave
Govorio je o Kosovu, Crnoj Gori i Republici srpskoj, ali nije spominjao 'jedinstvenu srpsku državu' u kojoj bi bila i Glina, nije spominjao hrvatsku zemlju koju je 1995. Vučić 'obećao' Srbima. Lako je dokučiti razloge. Za realizaciju srpskih pretenzija prema nekim susjednim porfidržavama, koje je patrijarh Porfirije spominjao pred Putinom, ne bi Srbima trebalo toliko skupoga i moćnoga oružja. S obzirom na tu razinu geostrateških razmatranja na susretu jednoga vjerskog vođe i predsjednika Rusije, korisno je prisjetiti se djelovanja patrijarha Srpske pravoslavne crkve u vrijeme dok je obnašao dužnost mitropolita srpske crkve u Zagrebu (2014.-2021.). Koliko je poznato, o tim srpskim interesima nije se glasno razgovaralo na ondašnjim porfirijanskim okupljanjima.
Vrlo kratki podsjetnik na to vrijeme. Političke su se prilike i u samostalnoj hrvatskoj državi, počele radikalno mijenjati nakon Tuđmanove smrti (1999.). Na vlast su opet došli projugoslavenski komunisti i političari sličnih pogleda na hrvatsku budućnost. Njihov odnos prema obrambenim potencijalima pobjedničke Hrvatske nalikovao je onome iz komunističkoga razdoblja. Kao da uopće ne postoji 'sila' koja je oružjem pokušala oteti dijelove Hrvatske tek nekoliko godina prije tih promjena. Protutuđmanovci su i hrvatske obrambene potencijale nastojali uskladiti s pokušajima odmicanja patriotskoga hrvatstva iz sfere političkoga djelovanja. U to je bio uključen i odnos prema potencijalnim vanjskim ugrozama i obrani Hrvatske. Kao da su tek iz moskovskih razgovora patrijarha Srpske pravoslavne crkve s domaćinima trebali više čuti o srpskim geopolitičkim planovima i njihovom novom ekspanzionizmu.
Novi modeli srpske propagande
Ali sve to ipak nije išlo baš onako kako su 'detuđmanizatori' očekivali. Na važne položaje u Hrvatskoj došli su ljudi koji su prepoznali ciljeve aktivnoga protuhrvatstva i nastojali zaustaviti negativne procese u nekim iznimno važnim segmentima javne politike. Skrb o obrani Hrvatske, nakon ne tako davnih ratnih iskustava, ponovno je vraćena na onu razinu koja joj mora pripadati. Hrvatski duh nije slomljen, iako su u mnogim važnim segmentima društvenoga života ponovno na sceni ljudi orjunaške orijentacije.
Umjesto tišine i molitve, tadašnji je mitropolit Porfirije dolaskom u Zagreb (2014.), odlučio u Srpskoj pravoslavnoj crkvi organizirati 'kružoke' na koje su pozivani ovdašnji intelektualci, poznati po svojoj sklonosti 'jugo-slavenstvu'. U središtu pozornosti nije, dakle, bila transcendencija i molitva, nego su bile svjetovne teme. I mnogi od pozvanih su se odazvali. Neki ljudi nisu uspjeli razumjeti da su sama okupljanja bila važnija od tema razgovora. Ali i tomu je došao formalni kraj. Porfirije je otišao (2021.), kad je postao patrijarhom Srpske pravoslavne crkve. 'Porfirijanci' su u Zagrebu ostali. Kad je sklonost velikosrpstvu i četnicima postala dijelom patrijarhova javnoga djelovanja, pojavila su se nova pitanja za njegove zagrebačke suradnike. Rijetki se među njima danas oglašavaju o, primjerice, Porfirijevu odnosu prema djelu ratnoga zločinca Ratka Mladića.
Četništvo i povijesno pamćenje
Mitropolit Porfirije je djelovao kao ambasador dobre volje, govori danas jedan od sudionika porfirijanskih okupljanja usred Zagreba. „Unio je pozitivan duh i na našu scenu jer je okupljao ljude različitih svjetonazora i nacionalnosti u demokratskom dijalogu koji se kod njega odvijao otprilike jednom mjesečno. Ovo što danas čujemo nešto je sasvim drugo, kao da se ne radi o istom čovjeku", kaže bivši mladićpredsjednik RH Ivo Josipović. 'Kao da se ne radi o istom čovjeku'? A 'radi se' o istom čovjeku. I u Zagrebu, i u Moskvi i pred lijesom Ratka Mladića. Porfirije je na dužnost mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu došao petnaestak godina nakon početka 'detuđmanizacije' Hrvatske. Na njegovim 'kružocima' okupljali su se ljudi koji su bili i ostali na političkim pozicijama 'jugoslavenstva'.
Bilo bi nerealno pretpostaviti da ovdašnji 'porfirijanci', s obzirom na svoje obrazovanje i položaje u društvu, nisu uspjeli razumjeti intencije prvaka Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, u razdoblju od 2014. do 2021. Neki komentatori i istraživači i danas, nakon novih iskustava koje im nudi Srbija, naglasak stavljaju na metode djelovanja unutar porfirijanskih 'kružoka', od vrste glazbe koja se mogla čuti, do tema o kojima se raspravljalo.
Srpsko pravoslavlje u Zagrebu zahtijevalo je drukčiji pristup izvancrkvenoj javnosti s obzirom na ostavštinu nedavne prošlosti. Mitropolit Porfirije znao se s time nositi. Njegov novi položaj donosi i drukčiji govor koji omogućuje bolje razumijevanje naravi i svrhe zagrebačkih 'kružoka'. A onda su porfirijancima počele dolaziti drukčije vijesti i iz Moskve i iz Beograda. Posebnu pozornost privlači Porfirijev razgovor s Putinom u Moskvi (2025.) i odnos prema ostavštini R. Mladića. Za dodatno rasvjetljavanje odnosa vodećega vjerskog prvaka u Srbiji prema nereligijskim temama, možda je korisno iznijeti još nekoliko riječi i o orijentaciji vučićevske politike.
Hrvatski je narod odlučio
Prikrivana osvajačka usmjerenja i potpuna dominacija srpske kraljevine nad prostorom koji su nazvali Jugoslavijom, nisu se promijenila ni za vrijeme komunističke vlasti. Mijenjanju toga stanja prijetilo se kasnije, izravno ili neizravno, srpskim oružanim odgovorom. refJugoslavija je bila minimum njihovih pretenzija. Slom komunizma pridonio je formalnom izjašnjavanju o budućnosti SFRJ. Hrvatski referendum o samostalnosti u svibnju 1991. označio je početak konačnoga preokreta. Narod je odlučio. Na referendumsko glasovanje o budućnosti Hrvatske izašlo je 83, 56 % upisanih birača, a za samostalnu hrvatsku državu svoj glas je dalo 93,24 % onih koji su sudjelovali u izjašnjavanju. Protiv takva raspleta bilo je 5,38% glasača.
Srpski odgovor na to iskazivanje volje Hrvata bio je rat. Ratovali su oružjem JNA i prije nego što im se pridružila ta vojska u ratu protiv Hrvatske. Kad je jedan od zapovjednika kninskoga korpusa, R. Mladić poveo svoju vojsku u rat, Hrvati su već bili potpuno razoružani. Naime, Hrvatska je i pod komunističkom vlašću imala nekakav sustav 'samozaštite' ('Teritorijalna obrana') i određene količine naoružanja. Kad je postalo očito da je komunizam propao, kad se, koncem osamdesetih, ponovno počeo javno rasplamsavati duh velikosrpstva, neposredno prije konstituiranja prvoga demokratskog izabranog Sabora (23.5.1990.), dok je vlast u SR Hrvatskoj još obnašao Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP), Generalštab JNA je 1990. zapovjedio oduzimanje naoružanja teritorijalnim obrane u tadašnjim republikama.
Hrvatska je predala svoje oružje u ruke JNA , a Slovenija, članica iste države (SFRJ) nije pristala predati svoje. O Srbiji se nije ni govorilo, jer je dominiralo uvjerenje da je oružje JNA, zapravo, bilo i ostalo u srpskim rukama. Naredna zbivanja su to i potvrdila. Uskoro su iz ratnih zrakoplova JNA razarani hrvatski gradovi i sela. Metom su bili i Banski dvori u Zagrebu. Treba li i na to podsjećati Vučića? Hrvati se u početku nisu imali čime braniti, ali su svejedno bili odlučni oduprijeti se i po cijenu vlastitih života sačuvati svoju zemlju. Uspjeli su se i naoružati, a onda je Oluja označila završetak oružane agresije na Hrvatsku.
Mala lađa i veliki brod
Vratimo se još malo na Porfirijeve riječi u Moskvi, koje neizravno najavljuju neka buduća zbivanja. Porfirije pred Putinom: „Moji prethodnici - patrijarsi srpske Crkve - u prošlosti su uvijek bili povezani sa patrijarsima ruske Crkve. I moj prethodnik, Njegova Svetost patrijarh Irinej, govorio je: nama Srbima treba… Kako je govorio?“ Pomaže mu drugi Irinej, mitropolit bački, koji je sjedio za istim stolom: „Govorio je da naša mala lađa, ploveći po uzburkanom moru, uvijek mora biti vezana za veliki ruski brod.“ „… Treba naglasiti da smo Vam zahvalni za sve što se tiče vaše podrške i stava vezanog za Kosovo i Republiku Srpsku, i naravno, Crnu Goru - tamo je naš narod, naša crkva.“
Porfirije pred Putinom nastavlja: „Naš stav, što se tiče Kosova, Republike Srpske i Crne Gore, mislim i osjećam da ovisi i od stava Ruske Federacije na globalnom nivou. Moja želja i želja većine u našoj crkvi je da u perspektivi, ako bude novog geopolitičkog razgraničenja, budemo blizu u tom ruskom okruženju.“ Mitropolit Irinej dodaje njegovu iskazu: „U ruskom svijetu.“ Porfirije: „Da, u ruskom svijetu, u pravoslavnom svijetu.“
„Vi veoma dobro znate da bez vaše podrške i podrške Kine ne znam što bi bilo s Kosovom. Bio sam tamo za Uskrs, služio sam patrijarhijsku (službu) - to je sjedište srpskoga patrijarha. Molimo Vas da ostanete na tom stavu i učinite sve što je moguće. Jer - nezavisno od politike, nezavisno od ljudi, od vijesti koje imamo - bez Kosova, mogu reći, i bez Republike Srpske, srpski narod je bez perspektive.“ (Žurnal, 23.4. 2025.).
Srpsko naoružavanje i prijetnje iz Gline
Danas je medijski prostor ponovno prepun informacija o srpskom naoružavanju. Nakon spomenutoga političkog preokreta u Hrvatskoj vuckogodine 2000. započeli su različiti pokušaji vraćanja u jugoslavenske sfere, uz znatnu pomoć inozemnih 'skrbnika'. U istočnom je susjedstvu jačala ona politička struja koja je slijedila miloševićevsku i četničku politiku. Vučić je na prvo mjesto stavio naoružavanje Srbije, iako nije bilo nikakvih znakova da bi tko ugrožavao njezine granice.
Srpski odnos prema tuđim granicama primicao se onome što je Vučić govorio u Glini 1995. prije Oluje (danas se, kako smo spomenuli, već govori i o Kosovu, Crnoj Gori i Republici srpskoj). O najavama iz Gline za sad se posve izravno javno ne govori. Ni u moskovskim razgovorima Hrvatska se javno ne spominje zbog razloga koje ne treba posebno tumačiti. Tek ovih dana Vučić hrvatskoga premijera spominje uz vodeće ljude Kosova i Crne Gore. Za pokoravanje zemalja, spomenutih u Moskvi, koje su danas neovisne, Srbija bi imala dovoljno naoružanja i bez novih golemih ulaganja. Ciljevi se sve slabije prikrivaju, ili pokušavaju prikriti. Ali riječi Aleksandra Vučića izgovorene u Glini 1995. nisu zaboravljene, ni u Srbiji ni izvan nje. Sad im dodaje poruku da 'posao' sa Srbijom 'Hrvati nisu završili'.
