Živimo u najboljem od mogućih svjetova, razvijamo se tako brzo da nas Unija ne može pratiti
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 14 Listopad 2026 17:02
Kiša, hladnije, mnogi slabo kapiraju i još se gibaju u ljetnim ancugima, te se svake godine ponavlja isto – pune se čekaonice zdravstvenih ustanova, ljudi kišu, kašljaju i troše resurse, ionako skromne, a počela i gripa. Kiša i na derbiju Hajduka i Dinama, i to velika kiša s manjim prekidima, kao u vatrepolu.
Maka i Tora manje zanima hrvatska nogometna liga, „to igrate vi Hrvati jedni protiv drugih, kao da je građanski rat, nas zanima samo reprezentacija“, rekoše životinje, koje još žive pod dojmom dvaju poraza. „Koliko sam shvatio“, kaže Mak, „vi poraze dijelite na povijesne i priuštive“. „Šuti, životinjo“, velim, „to je čisti defetizam. Sada smo samo u kratkom kišnom razdoblju. Osim toga, imamo mi Hrvati! Bambu, samo mu trebamo dati državljanstvo, ako ga već nema.“
Tako mi o nogometu, zvijeri dociraju, porasla im krila otkako je uveden Dan životinja, ili preciznije Dan zaštite životinja, pa i ovih mojih, razmaženih, od kojih ja trebam zaštitu. „Bez nas cucaka ne bi bilo kinematografije“, govori Tor, „jer zašto se znanost o psima naziva kinologijom? Ha? A vi ljudi ne puštate nas u kina. Barem bi nas mogli na domaće filmove, da dvorane ne zjape prazne.“ „Imaš pravo, ali ima i iznimaka“ branim ja hrvatski film, „kada se snimi film hrvatski oli srpski, svadbeni, najednom su dvorane pune. Eh, teško je to vama životinjama objasniti, a i meni samom, jer sam osoba s intelektualnim teškoćama.“
Ne daju se, gnjave dalje. Pročitale su zvijeri da u Hrvatskoj ima milijun pasa i mačaka, što ih se dojmilo, nisu znale, ni ja. „Još malo pa ćemo vas dostići“, reče Mak podmuklo, „ a znaš zašto? Mi imamo demografsku strategiju, osobito mi mačke. A znamo ju i realizirati.“
Onda gledamo Dnevnik, nešto se govori o logopedima. Objašnjavam im što su i tko su logopedi, razumiju. „Logopedi su nove žrtve hrvatske birokracije“, kažem im. „Tamo neki ćata u svom uredu, iz čiste razonode, napiše propise, opiše kakve logopedi moraju imati jtehničke uvjete, takoreći prostorne. Njima dolaze malena djeca od dva metra s govornim i sličnim teškoćama, pa strop mora biti visok dva i pol metra, kako se djeca ne bi morala sagibati i kriviti.
Ne bih ja o tome, da nije tako glupo, a volim gluposti iznad svega, ne male, nego velike. Slično je sa sidrenim cijenama, mislio sam da se odnose samo na ribare. A obrtnici neka zaposle dva informatičara od zanata, to će im smanjiti troškove.
Zatim stiže vijest da u Zagrebu smrdi. Otkrili toplu vodu, pa u Zagrebu smrdi već godinama, ljudi navikli. O, bijeli Zagreb grad, i tako dalje. Posebno Jakuševec, koji se sa Zagrebom voli javno, a kada će biti „saniran“, nitko ne zna. Taj je deponij vječan, kao i vječne kemikalije, koje su, po novim istraživanjima, u svima nama. Pa ćemo u budućnosti živjeti vječno. Svako zlo za nešto dobro.
Žilava smo mi nacija. Samo da ne bude novih epidemija i lažnih potvrda o cijepljenju protiv kuge. Da, kuge. Navodno je i ona zbrisala iz laboratorija, kao i kovid. „Sačuvaj nas, Bože, kuge, rata i gladi“, vapili se davni ljudi. Sadanji ljudi imaju ratova u izobilju, imaju gladi, samo im je kuga još falila da paket bude cjelovit. Što me vodi prema Nobelovoj nagradi za mir, koju nije dobio Trump, što je svinjarija. Ipak je on div junak, koji živi preko sedam mora i sedam gora, a zaustavio je do sada sedam ratova i barata sa sedam riječi. Nego dodijelilo Nobela nekoj gospođi, koja nije zaustavila ni jedan jedini. Užas. I još je gospođa – sutkinja! Ne samo to, nego je optužila Izrael za ratne zločine u Gazi. Bibija, Donaldova miljenika! Pa je li moguće? Pa zar je zločin pobiti sedamdeset tisuća hamasovaca, od toga barem dvjesto tisuća djece, malenih hamasovaca? A najgore je to da sutkinja Pillay ne želi dati svoga Nobela Donaldu. I kako ne bi bio bijesan? Ali Ameri imaju dizela za pola dana, pa on skinuo sankcije Rusiji, podilazi Putinu, Zelenskom poručuje da ode i ostavi Kaliguli SAO Donbas. Ne vrijedi više ona Regnum regno non praescribit leges, moj Gustl. No da, dodijeljen je Nobel i za književnost, i opet jednoj gospođi pjesnikinji, za koju nikada nisam čuo, moja sramota. I vaša. A koliki su poznati i veliki književnici godinama i godinama čekali Nobela, i ne dočekali. Je li Ivan Aralica na popisu kandidata, ne znam. Znam da je bila bdIvana od Mažuranića, ali nije dočekala, nedodjela Nobela nije bila jedini razlog njezina samoubojstva. Čini se da hrvatski književnici nisu u milosti, osim ako na vrijeme ne prijeđu u neku drugu književnost, koja nije hrvatska. Ta je mimikrija korisna i u politici i glazbi, eto pulski SDP odzvanja pjesmicom „Igra rokenrol cela Jugoslavija“, tako misle dobiti izbore, a valjda i nagrade.
„Ima li Hrvatska dovoljno štrika“, čitam naslov na prvoj stranici jednoga tjednika. Ma nema, a da i ima, ne ćemo valjda vješati izdajnike i posebno ne veleizdajnike, nismo mi takva velesila i na sreću nemamo smrtnu kaznu kao velesile, koje doduše ne znaju ni izvesti tu kaznu kemijskim putem, pa su se odlučile na klasično strijeljanje, i to u izravnom prijenosu.
Živimo u najboljem od mogućih svjetova, rejting nam je A3, nismo zaduženi kao neke velesile, nego malo, kao manje srednje sile. Razvijamo se tako brzo da nas Unija ne može pratiti. Gdje su ona lijepa vremena kada je Zoki bio premijer, a mi u smeću? Taj je znao voditi Hrvatsku, a ne ovi sada, premda se i oni guše u smeću, ali ne glede rejtinga, nego smeća samoga. Jer je Zoki volio Hrvatsku, i sada ju voli toliko da ne dolazi na obilježavanje konačnog proglašenja samostalnosti RH. Konačnoga, velim, jer smo samostalnost proglasili već u lipnju te godine, pa je listopadska deklaracija ili kako se zove, bila samo potvrda lipanjske, a u podrumu INA-e nije bilo ni Tuđmana. Ni mene. Kao da sam mrtav, a malo je falilo – kada su dan prije raketirani Banski dvori, sjedio sam na nekom skupu u dvorani Županijskoga doma Hrvatskoga sabora, pokraj mene Milovan Šibl, ako se ne varam, iza nas velika staklena ploha, koja se raspala od eksplozije i umalo nam odrubila glave. Da, skup je vodio Manolo, od zračnoga udara podignuo se na stolcu barem dvadeset centimetara, baš dok je izgovarao riječ „suživot“. Je, tak je bilo, ako sam već o tome pisao, nemojte zamjeriti. Filmska je to priča, ali ne će biti snimljena, jer filmaši izbjegavaju noviju i davniju hrvatsku povijest.
Vrlo dobar prilog u Kalendaru HTV-a o najboljem hrvatskom nogometašu svih vremena. Opširan, sadržajan prilog. Nismo u bližem rodu, pa mogu o Ici sve najbolje. Uz to, u Kalendaru nije prešućeno, kako to često biva, da je Ico u NDH spasio više ljudi nego svi oni koji se hvale. Jest, kao i Žarko Dolinar… A da je Ico Hitrec umro mlad, od perforacije slijepoga crijeva, ide na dušu tadanjim vrlim liječnicima.
Jezik naš svagdanji
Znate da sam ljubitelj kratica, ma lud sam za kraticama kao i za krticama. S tim u svezi, gledam teletekst nacionalne televizije, piše da je MINGO (velikim slovima) nešto učinio, ne znam što. Malo se informiram i shvatim da je riječ o Ministarstvu gospodarstva. Bingo!
X x x
Nadalje o jeziku, rode, da ti pojem. Živimo u demokraciji, kakva jest da jest. Imamo zakone i zakone, ali imamo i pravobraniteljicu za spolove ili tako nešto, koja nije razumjela da ne može baš tako, preko koljena. Već sam pisao da je dotična gospođa zbog jedne nove jhrvatske riječi koja je ušla u uži izbor (! )Nagrade dr. Ivan Šreter izdala upozorenje i ne samo to, nego prijavila policiji sveučilišnu profesoricu dr. Sandu Ham! Policiji. Okomila se i na Filološko društvo. Jer pravobraniteljica za spolove znade više o jeziku i jezikoslovlju od rečene profesorice, pa je poradi riječi inostvor odmah angažirala policiju. Koliko čujem prepiska između gospođe Ham i pravobraniteljice bila se nastavila, o čemu javnost nije obavještavana. Osim, valjda policija, koja bi se, po pravobraniteljici, trebala baviti jezičnim pitanjima, kao u krepanoj Jugoslaviji, kada je osuđen dr. Šreter (i poslije ubijen).Nego, gospođo za spolove, zašto ne intervenirate kada se drže predavanja o hrvatskom kao inom jeziku. Inojezik, pa to je strašno, kako hrvatski može biti inojezik. A može, kada se podučava strance ili djecu davnih hrvatskih iseljenika. Ino, dakle, ne znači ništa drugo nego - drugo, drukčije. Tako i inostvor, za osobu koja je druga i drukčija. Pa zar se mi svesrdno ne zalažemo za druge i drukčije? Inače, nakon ovoga kratkog osvrta očekujem da mi policija bane na vrata. Pusi, pusi. (I to je valjda nova riječ, ali ne i hrvatska). A što je s drugom polovicom složenice, naime – stvor. U Katekizmu Katoličke crkve čitam: „Svi Božji stvorovi odražavaju zraku beskonačne Božje mudrosti“. Očito ima i iznimaka.
