Lektiru treba izbaciti iz škola, djeci zabraniti da čitaju
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 21 Listopad 2026 17:00
Ako se mogu zabraniti mobiteli, zašto ne i knjige. Na ulazu u školu treba pretraživati đačke torbe, pa ako se u njima nađe neka knjiga – prebiti učenika ili mu dati strogu opomenu. Problem je i taj što postoje školske knjižnice, u koje se neko dijete može ušuljati, te i takve knjižnice treba zabraniti.
Krajem prošloga tjedna nebo tmurno, vrijeme već sisvetsko, veletrgovci nude one grozne plastične lampione, hhplastično cvijeće, pokojni se ne mogu buniti. Štedi se, krizanteme traju nekoliko tjedana, plastika je više-manje vječna, trajat će do idućih Svih Svetih.
No dobro, za sada se bavimo živima, osobito živahnom djecom i onom nešto odraslijom, maturantima. U središte pozornosti došle su tako najave stanovitoga Centra za vanjsko vrednovanje, koji je mudro zaključio da se maturantski „eseji“ ne moraju baš vezati uz književno djelo, što je izazvalo blage reakcije. I ne samo blage. Ja se po prirodi stvari slažem s rečenim Centrom, štoviše radikalniji sam od njega. Lektiru treba izbaciti iz škola, djeci zabraniti da čitaju. Ako se mogu zabraniti mobiteli, zašto ne i knjige. Na ulazu u školu treba pretraživati đačke torbe, pa ako se u njima nađe neka knjiga – prebiti učenika ili mu dati strogu opomenu. Problem je i taj što postoje školske knjižnice, u koje se neko dijete može ušuljati, te i takve knjižnice treba zabraniti. I pripaziti da ne nastane podmukla ideja, preuzeta iz romana i filma Fahrenheit 451 a usred spaljivanja knjiga – da, naime, dječak ili djevojčica napamet nauče tekst njima drage knjige, pa ju tako sačuvaju i usmeno prenose drugima. (Kad smo već pri hrvatskom jeziku: i taj čudni Centar za vrednovanje ima pogrješku u naslovu: tradicija standardnoga hrvatskog piše vrjednovanje, ne vrednovanje.)
Mak i Tor su glede knjiga ravnodušni, ali nije luda Luna, koja voli sve papirnato, pa i knjige, dobro ih sažvače i ispljune, ili jednostavno pojede. Osobito voli ruske klasike, njih guta, pa ih moram držati na visokim policama. Pa jest, Luna je intelektualka staroga kova, a Mak i Tor djeca ovoga vremena, uglavnom gledaju televiziju, osobito nogometne utakmice. A tko bi im zamjerio, ipak su to najbolji dijelovi programa, društveni događaji takoreći, koji se odvijaju i prije utakmica, po ulicama i rivama. Ali u Dioklecijanovu gradu sv. Duje mali dio navijača u zanosu prekardašio. „Tko je taj Hitler?“, pita Mak. „To je jedan idiot, zločinac“, velim. „Pa kakve veze ima s nogometom?“, pita Tor. „Nikakve, koliko znam nikada nije bio na nogometnoj utakmici“, odgovaram, „samo je poslije utakmica govorio po pivnicama.“ „A tko torcaje taj Aušvic?“, umiješa se Luna, fonetski. „Nije tko, nego što, ondje je bio Holokaust, a i drugdje. Ubijali ljude, masovno, grozno.“ „Pa kakve to veze ima s nogometom?“, opet će Mak. „Nikakve“, velim,“ iako navodno postoje svjedočanstva da su u logorima logoraši igrali utakmice protiv stražara. Ako bi stražari izgubili, postrijeljali bi logoraše. Tako su na kraju ipak pobjeđivali.
I eto, skandal u Splitu, odmah široko zahvaćen – takav je Split, pušu lešinari u mikrofone, takva je Hrvatska, zavijaju hijene iz Zagreba i Beograda. A nije, nije ni Torcida u cijelosti, pa ni u fragmentima. Prema policijskim spoznajama riječ je o dvadeset momaka odanih Adolfu ili novcu, a tko ih je instruirao i platio, saznat ćemo, ne vode svi putovi u Rim, nego u Srbiju. Navodno je jedan adolfovac u istrazi rekao sljedeće: BIA san nedavno u Beogradu.
Ništa kontra Splita! A ono što se događalo na utakmici, bakljda i slično, dio je folklora, prilično neugodnog za navijače koji se nađu u blizini, a nemaju zaštitnu odjeću. Do sada nitko nije izgorio na tribinama, koliko znam, nije u Hrvatskoj, ali jest u Engleskoj, u dva požara poginulo nekoliko desetaka ljudi. Što je bio povod za uzbunu, čeličnom metlom pomela premijerka Margareta palitelje i od onda ondje navodno vlada mir.
Što me vodi prema Robinu Harrisu, njezinu savjetniku, čovjeku razumnom, sada hrvatskom državljaninu, katoliku. Naše poznanstvo datira iz one godine kada je ad hoc sud osudio Gotovinu i Markača, a na skupu u hotelu Westin (ako pamtim lokaciju) govorio i jedan tada još samo Englez, povjesničar Harris, govorio energično u korist hrvatskih generala. Moderirao sam taj skup, kao što sam govorio na velikom skupu na Trgu bana Jelačića, na užas tadanjih vladajućih, uz mene general Sačić, tadanji hrastovci, te dva biskupa, Bogović i Ivas. No lijepo, povijest je to. A Robin Harris se doskora preselio u Hrvatsku, voli Hrvatsku, piše knjige o Hrvatskoj, još će ljevičarska bagra reći da je hrvatski nacionalist. Zadnja je njegova knjiga - Hrvatska: Povijest od revolucije do nezavisnosti, što je bio i povod za robinveliki razgovor u dnevnim novinama. Njegove sam misli i prije znao, uglavnom odobravao, kako ne. Recimo onu s jednoga portala da je ideja kako antifašizam treba imati važnost u današnjem hrvatskom društvu – apsurd. Što jest, jest. (Slično Hasanbegović: da je antifašizam floskula). S tim da Harris, kao i ja (provjeriti moje kolumne) ima iskrene simpatije za Istru, te djelomično za Dalmaciju, za one koji su se borili protiv vjekovne čežnje Talijana za istočnom obalom Jadrana, a to što je u tom trenutku nahrupila fašistička soldateska bijaše još jači razlog otporu. I što je ta soldateska surađivala s četnicima.
Kao što je Harrisova misao također da dok nema Trga žrtava komunizma, ne može biti samo Trg žrtava fašizma u Zagrebu. Ako se gdje razilazimo, to je osoba Franje Tuđmana, kojega Harris cijeni kao čovjeka koji je predvodio stvaranje samostalne Hrvatske, ali mu nalazi mane u „komunističkoj prošlosti“ i odnosu prema Hrvatima u BiH. Eh, da su svi oni s „komunističkom prošlosti“ bili kao Tuđman, kojega su kao zreloga čovjeka komunisti desetljećima progonili i zatvarali, gdje bi nam bio kraj. A glede Hrvata u BiH imao je Tuđman pravo – dio su hrvatskoga korpusa, i nije bilo razloga da ne postanu dio hrvatskoga teritorijalnoga korpusa, ako je moglo u Banovini Hrvatskoj, moglo je i devedesetih. I, na kraju krajeva, sporazumi koje su jamčile velesile, dali su Hrvatskoj pravo na konfederaciju s Federacijom BiH, što je bio Tuđmanov trijumf. Kratkotrajan. Na žalost, kao što su „velike sile“ bile zaustavile Hrvatsku vojsku pred Banjom Lukom, tako su perfidno nastojale i uspjele da se konfederacija ne realizira. Što ne znači da ne će. I još nešto, u čemu se ipak slažemo Harris i ja, jest ovo: lustraciju je trebalo provesti nakon Oluje, najkasnije 1996.
Dobro, kako je sada, tako je. Još nas svašta čeka, recimo rat Rusije protiv Europe, odnosno NATO-a, kako predviđa Harris, s tim što bi Srbija na lijevom krilu u korist Rusije i svoju pregazila Hrvatsku. Bože sačuvaj. Ali da u Hrvatskoj lešinari već imaju mostobrane, znano je.
Dotle se prononsirani lešinari bune što im se narod skuplja pod prozorom. Ma trebalo bi im biti drago, popularni su, narod ih voli i dolazi Fra prosvjediim pred vrata, kao nekada vođama istoga naroda, u starija vremena. Samo što im ne donosi cvijeće, dalije i krizanteme. No dobro, tu zastajem, krizanteme imaju dvostruku konotaciju.
Ponavlja se 1968.?
Nepotreban upitnik. Sve što se sada događa u Francuskoj, Belgiji, Italiji itd. moja je generacija već vidjela 1968. Pa i u Zagrebu, ali sa slabašnim odzivom. Pala je samo jedna žrtva, mjesečni satirični Paradoks, u kojemu sam uređivao tekstualni dio, kao što već znate.
Jezik naš svagdanji
U svezi sa splitskim događajima, nekoliko se puta u tiskovinama pojavila riječ k o r t e o. Čemu ta tuđica, čemu talijanizam, nisam mogao zaključiti. Imamo mi povorku, ne?
