(Ne)odgovornost hrvatske zdravstvene politike
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Studeni 2026 19:07
Svi liječnici, medicinske sestre i tehničari su empatični i plemeniti ljudi. Netočno. Svi liječnici, medicinske sestre i tehničari trebali bi biti empatični i plemeniti ljudi. Nažalost, često smo svjedoci da tome nije tako. Zašto? Zato jer bi i svi roditelji trebali s ljubavlju najprije željeti, pa i prihvaćati i odgajati svoje dijete.
Zato što bi svi učitelji trebali voljeti svoj poziv i sa strašću prenositi svoje znanje i iskustvo učenicima. Zato što bi i svi mesari, stolari, vozači, vodoinstalateri, električari, kuhari (nastavite niz) trebali u svom poslu biti najbolji što mogu. I u konačnici, jer bi se svi političari trebali držati obećanja zbog kojih su postavljeni na mjesta do kojih ih je doveo glas birača. Čine li to svi navedeni? Nažalost – znamo odgovor. Za svaku poziciju u kojoj se kao pojedinac, zajednica i društvo nalazimo zaslužno je ništa drugo do manjak empatije i odgovornosti. I tu je ključ koji (p)okreće suštinu svih problema.
Slučaj Periš
O mučnom događaju koji se zbio prije puna tri tjedna (!) u Klinici za psihijatriju ‘Sveti Ivan’, javnost je doznala tek zadnjih dana. Mladi sportaš Kristian Josip Periš, koji je zaprimljen u ovu ustanovu, nakon nekog je vremena, vezan za krevet i u nemogućnosti da pruža otpor, preminuo uslijed fizičke sile koju su nad njim primijenili – zdravstveni djelatnici.
“Postoji osnovana sumnja da su osumnjičenici 21. listopada 2026., kao medicinski tehničari jedne medicinske ustanove na području Zagreba, pristajući da liše života bolesnog ranjivog pacijenta, postupali prema pacijentu protivno pravilima medicinske struke, pri čemu da su uporabom tjelesne snage nanijeli mu veći broj ozljeda. U događaju je pacijent preminuo”, priopćilo je Županijsko državno odvjetništvo Zagreb.
Snimka koja ledi krv u žilama pokazuje sve detalje onoga što ne bi trebalo biti sastavnim dijelom nijednog postupanja, a ponajmanje jedne ustanove u koju ljudi dolaze po pomoć. Psihijatrijske ustanove imaju predviđeno sputavanje pacijenta odnosno njegovo vezivanje, a to je mjera koja se primjenjuje “osobito hitnim slučajevima ozbiljnog i izravnog ugrožavanja vlastitog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti, kada je to jedini način sprječavanja pacijenta da svojim postupcima ugrozi svoj ili tuđi život, zdravlje i sigurnost”. Ova je mjera regulirana Pravilnikom o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama. Jastuk na licu nije jedna od njih.
Kakvu će odgovornost utvrditi sudski postupak, kada do njega dođe, javnost bi trebala pratiti kao napeta struna. Ako oni kojima je bespomoćan čovjek vjerovao da će mu pomoći, tom istom čovjeku u jednom trenutku presude, onda nam osim dubokog razočarenja i tuge, ostaje i velika skepsa zbog ljage koju ovakvi izolirani slučaji bacaju na čitav zdravstveni sustav.
Obrana će, čini se, morati braniti neobranjivo.
Psihijatrije – jedna od najtužnijih mjesta na svijetu
Zdravstvene ustanove ni općenito nisu baš neko sretno mjesto samim time jer je razlog njihova postojanja – bolest. No, ako izuzmemo dječju onkologiju, na koju bi svatko s vremena na vrijeme trebao otići i ozbiljno razmisliti o svom životu i vlastitoj nezahvalnosti, psihijatrijski odjeli su nesumnjivo jedna od najtužnijih mjesta na svijetu.
Tko je tamo ikada bio kao pacijent ili posjetitelj, susreo se s najvećim i najmračnijim ljudskim tajnama – tajnama uma. Uma koji očajnički traži svoj smisao, i to na mjestu koje bi mu, na ovaj ili onaj način, trebalo pomoći. Najstrašniji u čitavoj priči bilo kojeg takvog odjela su ljudski pogledi koji odražavaju duboku prazninu. Nema strašnijeg pogleda kojega druge oči mogu susresti od bespomoćnog.
Postoje psihijatri i ordinacije koje doslovno spašavaju živote. Postoje liječnici koji izgaraju za pacijente koji su im povjereni jer im je čovjekoljublje na prvome mjestu. Postoje medicinske sestre i tehničari koji su uistinu svjetlo u mračnim trenucima naših nemoći u kojima se nađemo.
Ali, nažalost, postoji i druga strana medalje našeg zdravstva kojom je naša javnost ovih dana potresena, a o kojoj se rijetko govori.
Stavljajući u potpunosti sa strane motiv dolaska bilo kojeg čovjeka po pomoć, pa tako i ovog pokojnog mladića, nitko ne bi smio okončati život na ovaj način.
U čijim je rukama Klinika u Jankomiru?
Nažalost, potonji slučaj nije i jedini koji se veže uz neslavne događaje Klinike Jankomir.
Ova se ustanova veže uz zdravstvenu inspekciju Ministarstva zdravstva nakon tragedije u Prečkom. U njoj se, naime, liječio 19-godišnji napadač koji je u školi u prosincu ubio sedmogodišnje dijete, ranio nekoliko drugih učenika i učiteljicu.
Državni ured za reviziju obavio je 2024. i financijsku reviziju Klinike za psihijatriju ‘Sv. Ivan’. Dobili su tada uvjetno mišljenje o usklađenosti poslovanja.
Krajem listopada 2025., dr. Vladimir Grošić, koji u javnosti figurira kao kadar Možemo, smijenjen je s ravnateljske funkcije zbog utvrđenih nepravilnosti u postupcima nabave i izvršenja ugovora na objektu Dnevne bolnice za ovisnosti Klinike za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru. Politička pozadina upravljanja ovom ustanovom ogledala je i u tome što je u njegovom mandatu u bolnici otvorena ambulanta za manjinski stres LGBTIQ populacije. Riječ je o projektu potaknutom od lijeve vlasti na čelu s Možemo. Grošić je potom uhićen pod sumnjom na koruptivna kaznena djela. U trenutku kada je Grošić preuzeo Kliniku, na čelu Upravnog vijeća bolnice bio je Gordan Bosanac (Možemo!), danas zastupnik u Europskom parlamentu.
Osnivač jedne zdravstvene ustanove, u konkretnom slučaju Grad Zagreb pod vodstvom Možemo!, nipošto se ne bi trebao voditi politikom u kadroviranju. Ako nemamo stručne ljude o kojima nam doslovno ovise životi, onda je time ova tragedija daleko veća.
Otvorena pitanja (ne)odgovornosti
Odgovornost ovog postupka, ako je sudeći po snimci koja je bacila posve drugo svjetlo na ovaj nesretni događaj, nesumnjivo je na onima koji su mladom čovjeku oduzeli život. No, ovaj događaj (p)ostavio je i brojna druga pitanja upirući prstom u lanac čija je svaka karika bitna.
Kako je moguće da nitko od prisutnih nije poželio zaustaviti ovaj stravični čin?! Tko je sve bio dežuran u smjeni? Zašto javnost saznaje za ovaj slučaj tek tri tjedna nakon što se dogodio? Tko je htio da ovaj slučaj bude tek jedan od onih koji se pometu pod tepih? Tko je kako postupao, a tko nije i zašto?
Kakva je odgovornost ravnateljice ustanove?
A Grada Zagreba kao osnivača?
Što čini nadležno Ministarstvo u nadzoru i pronađenim nepravilnostima?
Pitanje je previše. Obitelji, nažalost, ostaje samo jedno: zašto? Ono ‘zašto’ s kojim će morati živjeti, a koje nikada neće ispuniti prazninu koja sada ostaje.
Odgovora, osobito onih floskula, u narednim ćemo se danima itekako naslušati. No, mimo floskula, javnost zaslužuje istinu. Istinu zaslužuje i obitelj, ali i svatko od građana Hrvatske. Jer, na tom istom krevetu mogao je biti i netko naš. Mogli smo to biti i mi. Tada se život gleda posve drugim očima.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
