Zadnji poljubac kćerkici prije Ovčare: Imao je samo 23 godine, a prepoznali su ga po lančiću
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 18 Studeni 2026 10:17
![]()
Postoje trenuci u povijesti koji nadilaze riječi, fotografije koje u jednoj sekundi sažimaju svu okrutnost rata, ali i svu snagu ljudske ljubavi.
Jedan od najpotresnijih prizora vukovarske tragedije svakako je onaj snimljen u podrumu Vukovarske bolnice 18. studenoga 1991. godine.
Na toj antologijskoj fotografiji 25-godišnji hrvatski branitelj Saša Đuđar nježno ljubi svoju tek rođenu kćerkicu Emiliju, nesvjestan da su mu to posljednji trenuci života i posljednji dodir s djetetom koje je tek došlo na svijet.
Saša Đuđar rođen je 5. ožujka 1968. godine u Vukovaru. U svom kvartu je bio poznat kao miran, pouzdan i omiljen u društvu. Igrao je nogomet za NK Borovo i tadašnji NK Radnički, volio je zaigrati šah i stolni tenis. Dana 18. studenog 1988. godine, na rođendanu jednog od najboljih prijatelja, otpočet će vezu sa Sanjom Džalto, s kojom će se dvije godine kasnije oženiti. S tog rođendana, sačuvana je njihova prva, zajednička fotografija. Tri godine kasnije, dana 18. studenog 1991. godine, njihova posljednja, zajednička snimka, obići će svijet.
Kada je nad njegovim gradom započeo krvavi pir velikosrpske agresije, nije dvojio ni sekunde. Od samih se početaka kao dragovoljac uključio u obranu grada u redovima legendarne 204. vukovarske brigade. Borio se na jednim od najtežih i najkrvavijih vukovarskih punktova – na području Sajmišta i u samom središtu grada, gdje su se mjesecima vodile izravne ulične borbe prsa o prsa. Tijekom višemjesečne opsade Saša je i ranjen, zbog čega je u konačnici završio u vukovarskoj bolnici, gdje je dočekao sam slom obrane grada. Upravo u tim najgorim trenucima pakla, dok se nad Vukovarom nadvijao gusti dim, u podrumima bolnice pod kišom granata i u neljudskim uvjetima rađao se novi život.
Put bez povratka prema Ovčari
Sanja Đuđar, dana 29. listopada u vukovarskoj je ratnoj bolnici, pod udarima granata i među kricima ranjenika, rodila djevojčicu Emiliju, jedno od trinaestoro djece rođenih u tim strašnim uvjetima. Dana 18. studenog 1991. engleski novinar ITN-a Michael Nicholson i njegova snimateljska ekipa odlaze u vukovarsku bolnicu u kojoj je tada bilo oko 600 pacijenata, uključujući 12 beba rođenih u užasnim, ratnim uvjetima. Jedan od najupečatljivijih kadrova na toj snimci bio je trenutak kad mladi branitelj, odnedavno otac, ljubi svoju djevojčicu.
Samo dva dana nakon nastanka ove fotografije, 20. studenoga 1991. godine, u vukovarsku bolnicu ušli su pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija. Unatoč svim međunarodnim konvencijama i obećanjima o sigurnoj evakuaciji ranjenika, bolesnika i civila, započela je jedna od najstrašnijih epizoda Domovinskog rata. Saša Đuđar, zajedno s više od dvije stotine ranjenika, branitelja i medicinskog osoblja, izdvojen je iz bolnice. Četnici su ih potrpali u autobuse i odvezli na poljoprivredno dobro Ovčara.
Ondje, u mraku hangara, prošli su kroz nezamislivu torturu i premlaćivanja, nakon čega su odvedeni na obližnju lokaciju Grabovo i zvjerski pogubljeni. Saša je ubijen samo sedamnaest dana nakon svog 25. rođendana. Nije dočekao vidjeti prve korake svoje kćeri, čuti njezinu prvu riječ niti je ponovno uzeti u naručje. Njegovi su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari 1996. godine. Obitelj ga je identificirala po puloveru koji nosi i na snimci, dokumentima koje je imao kod sebe, a imao je i zlatni lančić s privjeskom na kojem je pisalo "Sanja". S lančićem je pokopan dana 3. ožujka 1997. godine na Gradskom groblju Mirogoj, u Aleji branitelja. Jedino što je Emiliji ostalo kao fizički dokaz očinske ljubavi bila je upravo ta snimka iz bolničkog podruma.
Ponos i sjeta 35 godina kasnije
Kad je nakon sloma obrane grada kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici te sproveden na stratište Ovčara gdje je nemilosrdno zlostavljan, a potom pogubljen i zakopan u masovnoj grobnici, Saša Đuđar, suprug, otac, sin i brat, imao je samo 23 godine. Nakon što je 20. studenoga 1991. godine Saša odveden iz vukovarske bolnice na Ovčaru, njegova supruga i tek rođena Emilija podijelile su sudbinu tisuća žena, djece i staraca koji su iz bolnice i gradskih skloništa izvučeni u organiziranom konvoju pod pratnjom JNA i međunarodnih promatrača.
Iz razorenog i okupiranog Vukovara izvedene su u kolonama i autobusima preko Srijema (preko Negoslavaca i Sremske Mitrovice), u izrazito traumatičnim okolnostima punim neizvjesnosti, straha i poniženja, da bi potom preko Bosne i Hercegovine (Bosanskog Šamca i Bijeljine) bile prebačene na slobodni teritorij Republike Hrvatske. Nakon godina prognaništva i života u okolnostima koje su obilježile poratnu Hrvatsku, Emilija je danas 35-godišnja žena koja sa svojim obiteljskim korijenima i trajnom uspomenom živi i gradi svoju svakodnevicu u Zagrebu.
Njezin život i život njezine majke svjedočanstvo su da zločinci s Ovčare nisu uspjeli u svom naumu – iako su Saši oduzeli život u cvijetu mladosti, nisu uspjeli ubiti ljubav koju je ostavio iza sebe niti spriječiti da njegova kći izraste u osobu koja s ponosom nosi njegovo ime i čuva uspomenu na njega. Fotografija Saše i Emilije ostaje trajni simbol vukovarske kalvarije – bolni podsjetnik na tisuće prekinutih sudbina, ali i dokaz da je u najmračnijim satima Vukovara ljubav ipak bila jača od mržnje.


