Zadnji komentari

„Svaka batina ima dva kraja“ – pa tako i ona geopolitička!

Pin It

Iako indijski državni vrh navodno iskazuje zabrinutost nakon nedavnog rusko-kineskog summita na vrhu, održanog u Moskvi, da bi rusko potpuno okretanje Indiji konkurentskoj Kini moglo dovesti u pitanje unosnu indijsko-rusku suradnju, prije svega u energetici i vojno-tehničkoj  sferi, današnje vijesti taj strah New Delhija sigurno mogu otkloniti.

Naime, jutros smo na portalu Geopolitika News najprije objavili da su Indija i Rusija razgovarale o stvaranju transarktičke kontejnerske linije kojom bi se smanjila opskrbna ruta u odnosu na dosadašnje smjerove preko juga odnosno zapada (Sueski kanal), što možete pročitati na poveznici ispod teksta.

Međutim, upravo je stigla i nova vijest koja potvrđuje dinamičan razvoj rusko-indijskih odnosa, usprkos oštrim proturuskim sankcijama od strane Zapada.

Čelnik vodeće ruske naftne kompanije Rosneft Igor Sečin posjetio je Indiju i dogovorio povećanje isporuka nafte toj zemlji, koja je postala jedan od najvećih uvoznika tog ruskog energenta nakon što su SAD i EU zabranile njezin uvoz, a G7 uveo gornju cjenovnu granicu za treće zemlje.

Igor Sečin je ovaj posao dogovorio tijekom sastanka s predsjednikom  Indijske naftne kompanije (Indian Oil Corporation Ltd.) Srikant Madhav Vaidyaom.

“Tijekom sastanka Rosneft i Indijska naftna kompanija potpisali su sporazum o značajnom povećanju opskrbe Indije naftom i diverzifikaciji njezinih vrsta. Dokument su potpisali glavni izvršni direktor Rosnefta Igor Sečin i predsjednik Indian Oil Corporation Ltd. Srikant Madhav Vaidya. Svečanost  potpisivanja održana je u nazočnosti indijskog ministra nafte i prirodnog plina, Hardeepa S. Purija”, objavila je danas ruska naftna kompanija u svom priopćenju.

Posebna pozornost posvećena je pitanjima međusobnih obračuna u nacionalnim valutama (rublja, rupij) i provedbi zajedničkih projekata Rosnefta i indijskih partnera, uključujući Sakhalin-1, Taas-Yuryakh i Vankorneft.

Brzi rast opskrbe naftom iz Rusije u Indiju već je doveo do povećanja trgovinske razmjene između zemalja. Prema najnovijim statistikama indijskog  Ministarstva trgovine i industrije, po prvi put u povijesti, Rusija je ušla među pet najvećih trgovinskih partnera Indije – količina trgovine između zemalja u 2022. dosegla je 38,4 milijarde dolara. Pri tom je važno napomenuti kako su dvije zemlje planirale postići robnu razmjenu u iznosu od 30 mlrd. dolara tek u 2025. godini, što jasno ukazuje o kakvom se povećanju i dinamici radi.

Prema riječima zamjenika ruskog premijera Aleksandra Novaka, izvoz ruske nafte u Indiju porastao je za nevjerojatnih 22 puta.

Međutim, u čitavoj ovoj priči ne treba biti naivan, jer su puno veće stvari u igri. Naime, nije nikakva tajna (iako se o njoj nerado govori u javnosti) kako Indija vrši reeksport ruske nafte na zapad, prije svega u Europsku uniju i Brazil.

Bez ruske nafte u svijetu se jednostavno ne može, a to je priznao i Washington, koji, međutim, postavljanjem gornjih cijena ruske izvozne nafte želi smanjiti prihode ruskog državnog proračuna.

Rusija je pak na tu odluku odgovorila zabranom izvoza svoje nafte bilo kojoj zemlji koja prihvati ovu odluku G7 pa smo sada tu gdje jesmo – u „sivoj zoni“ globalne energetike, ili, kako sam to svojedobno u jednoj od svojih analiza kazao – na „energetskom divljem zapadu“, u kojem će svoju priliku za veliku zaradu vidjeti (i posve sigurno iskoristiti) neki novi igrači i gdje će sve to skupa ubrzano izmicati dosadašnjoj kontroli globalnih regulatora odnosno nadležnih tijela.

Osim Indije, koja je, da tako kažem, legalni „novi igrač“ u globalnoj trgovini naftom, tu je još i tzv,„siva zona“ tankera koje Moskva koristi u velikom broju za zaobilaženje sankcija i što je nemoguće kontrolirati niti spriječiti. Njihovi vlasnici enormno zarađuju. Osim toga Moskva ubrzano povećava i vlastitu (legalnu) tankersku flotu čime želi smanjiti gubitke koje ima zbog „sivih posrednika“ koji moraju voditi računa o sankcijama koje provode zapadna osiguravajuća društva i njima pripadajući logistički centri odnosno pretovarne luke – što povećava cijenu njihovih usluga.

S druge strane Sjedinjene Države su i prije ovog „kaosa“ uvozile vrlo malu količinu ruske nafte (oko 5% ukupnog uvoza), pa time i ne trpe nikakve posljedice. To je pak velika razlika u odnosu na EU kojoj je ruski opskrbni smjer „crnog zlata“ desetljećima bio glavni, najsigurniji i najjeftiniji, a pojedine članice na njenom istočnom krilu gotovo su u cijelosti još uvijek ovisne o ruskoj nafti zbog čega su za njih učinjene tzv. sankcijske iznimke. Tj. Bruxelles im i dalje omogućuje uvoz ruske nafte, ali isključivo naftovodima a ne tankerima.

Međutim, posljedice proturuskih sankcija počinju sve snažnije djelovati i na globalni proces de-dolarizacije, a „petrodolar“ i nadzor globalnih energetskih tokova već su desetljećima temelj američke ekonomske snage ali i globalne moći. To već itekako izaziva zabrinutost i pojedinih američkih analitičkih stručnjaka.

Navodno je to i jedan od glavnih razloga zašto Washington odbija pritiske (prije svega iz EU) da konfiscira ruske državne aktive i preda ih Ukrajini, s obzirom kako bi to posve sigurno polučilo negativni efekt kod drugih država koje svoje financijske pričuve vežu upravo uz američku valutu i koje bi mogle pomisliti da i njih u budućnosti može snaći ista sudbina ako se zbog nečega ne svide SAD-u. Ali mnoge od njih to ionako već smatraju i “samo” zbog američkog (Zapadnog) poteza zamrzavanja ruskih državnih aktiva nakon invazije Moskve na Ukrajinu.

Time se, opet, po tko zna koji put potvrđuje ona narodna – da „svaka batina ima dva kraja“, ili pak ona, o “piljenju grane na kojoj sjediš”.

Zoran Meter/geopolitika.news