Djeca mogu biti okrutna
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 31 Listopad 2023 06:09
Djeca iz imućnih obitelji sklona su na razne načine maltretirati i ugnjetavati djecu koja nemaju kao oni. To počinje još u vrtićkoj dobi. Po meni za sve su krivi roditelji i kućni odgoj. Roditelji bi svoju djecu od malih nogu trebali upućivati i informirati da neki ljudi jednostavno nemaju i da teško žive.
Taj njihov status se odražava i na njihovoj djeci. Oni ne mogu imati markiranu odjeću i obuću. Oni ne voze skupe automobile. Ponekad uopće nemaju nikakav auto. Oni ne naručuju dostavu hrane. Oni se ne šišaju kod skupih frizera. Oni nemaju vikendice. Oni vikendom ne idu na izlete u skupe destinacije, posebice hotele. To ne znači da oni manje vrijede- Odijelo ne čini čovjeka. Bogatstvo nije mjerilo ičije vrijednosti.
Ta pravila za neke ne vrijede. Oni biraju i druže se sa sebi ravnima. One koji to nisu jednostavno odbacuju i ignoriraju. To im nije dovoljno. Često se takvima rugaju i vrijeđaju ih. Oni su “lidlići”. S njima se ja ne družim, govori dijete u vrtiću. To nije zaključilo samo od sebe. To je negdje čulo. Mnogi roditelji slabijeg imovnog stanja svojoj djeci kupuju skupu odjeću i obuću, na uštrb svega ostalog. Biti će i gladni ako treba, ali njihovom se djetetu nitko neće rugati, zbog tenisica, majice ili jakne. To svakako nije u redu. Međutim, nitko ništa u tom pogledu ne poduzima. Osnovna škola je prije svega odgojna ustanova. U nekim školama je uveden građanski odgoj. U tom bi se području, osim svega ostalog, moralo i trebalo govoriti i o nejednakostima u društvu, uvjetovanih materijalnim statusom roditelja i upozoravati kako materijalni status ne odlikuje čovjeka. Biti pošten, pravedan, dobro odgojen, društveno koristan, primjeren, ...ne znači biti materijalno bogat. Postoje i druga bogatstva, neovisna o materijalnom. To su vrijednosti kojima treba težiti. Teško je to ponekad objasniti i starijima, a kamoli djeci. Dijete želi ono što imaju i drugi. Naći neku ravnotežu i sredinu je vrlo teško i jako osjetljivo. Neka djeca traume iz djetinjstva zbog toga što nisu imali osjećaju punio kasnije, što utječe na njihov život i njihovu obitelj. Tu neki idu u krajnost u smislu ja nisam imao, pa ću svojoj djeci sve priuštiti. To nije dobro, pogotovo kad se djeci priušti i kad se nema za ostalo i kad se u nečemu oskudijeva. Tada djeca ne znaju cijeniti vrijednost onoga što imaju ili što žeče. Zapravo ne znaju i ne mogu cijeniti i procijeniti vrijednost novca, kao i način kako se do tog novca dolazi. Novac se mora zaraditi. Postoje neki životni prioriteti i nasušne potrebe. Postoji nešto zbog čega se ne može- Postoji i luksuz zbog čega se može.
Za sve je krivo potrošačko društvo i neke nametnute vrijednosti kapitalizma, te vanjska manifestacija materijalnog bogatstva.
Djecu se u školu vozi autima, iako je škola par minuta od kuće. To nikako ne shvaćam.
Znam slučaj kad je samohrana majka, u podstanarstvu, molila svoju majku, da po unuka u školu ide autom. Ženi je to bilo glupo, jer je škola udaljena nekoliko minuta pješke. Kći joj je objasnila, kako je to zbog druge djece koja se stalno voze autima u školu i iz škole.
Što reći, nego notorna glupost i pomodarstvo. Kako se toga riješiti ? Da li se uopće itko želi toga riješiti ? U što smo se to pretvorili ?
Nije dobro ni kratkoročno ni dugoročno da se djeca dijele po materijalnom statusu roditelja. Odgoj bi tu trebao odraditi svoje. Socijalna solidarnost i osjetljivost tu nije dovoljna. Dapače!
Nitko ne voli sirotinju. Svi bi pod bogatašev šator. Pri tom je manje važno kako je taj bogataš svoje bogatstvo stekao. On ima. Ima novac. Ima moć. Često ima i neku funkciju u društvu. Njegovu djecu u školu, na sportske treninge i ostale aktivnosti voze službeni vozači. Drugi, oni koji nemaju na trening idu tramvajem ili autobusom. Kako su onda ta djeca ravnopravna na travnatom terenu. Onaj kojeg je dovezao službeni vozač ima određene prednosti, htjeli mi to priznati ili ne. Rijetki su oni koji će odabrati sposobnost.
Slično je i u muzičkim, baletnim, glumačkim i ostalim školama. Tu se roditelji natječu u osobnim poklonima profesorima. Nije rijetkost da nadareno siromašno dijete ima manju pažnju i manju minutažu od onog kojeg doveze službeni vozač.
Nažalost, to je naša stvarnost. Kakvi smo, takvi smo. Žrtve odgoja i društva koje nije sklono onima koji nemaju.
Djeca su za to najmanje kriva. Djeca oponašaju odrasle, ponajprije roditelje.
Ankica Benček
