Zašto su Francuska i Njemačka podržale pomicanje spomenika poginulim srbijanskim vojnicima u Prištini?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 02 Prosinac 2023 16:15
Jedna zanimljiva i poučna afera u Srbiji nije u Hrvatskoj izazvala pozornost. A važna je i za Hrvatsku, zbog više razloga koje ću ostaviti čitateljima za identificiranje kad pročitaju ovo objašnjenje*. Dogodilo se da je ove godine, u prigodi obilježavanje Dana primirja (11. studenoga, uspomena na završetak I. svjetskoga rata), spomenik (ploča) poginulim srpskim vojnicima (na ćirilici)
na pravoslavnom groblju u Prištini pomaknuta s istaknutog središnjeg mjesta ustranu, a na njegovo je mjestu postavljena ploča na kojoj na francuskom, srpskom i albanskom piše: „Francuskim vojnicima palim na Kosovu“. Njemački i francuski veleposlanici u Prištini pribivali su pomicanju srbijanske ploče i postavljanju nove i onda su položili vijenac na spomenik francuskim žrtvama, piše prof. Matko Marušić.
U Srbiji se na to digla velika graja. Kancelarija za Kosovo i Metohiju Srbije ocijenila je to kao „pokušaj zatiranja svih tragova srpskog postojanja na Kosovu i Metohiji i brutalnog prekrajanja istorije… jasno je da Prištini smetaju kako živi tako i stradali Srbi koji su svoj život dali za mir i slobodu na ovim prostorima, svetle ideale koji za Aljbina Kurtija i njegove sledbenike nemaju nikakvu vrednost.“
A evo o čemu se radi. (Ne zaboravite upravo citirane izraze „brutalno prekrajanje istorije“, „život dali za mir i slobodu“ i „svetle ideale“.)
Balkanski ratovi
Uloga Srbije u balkanskim ratovima i u izbijanju I. svjetskoga rata detaljno je opisana u knjizi Christophera Clarka Sleep walkers; how Europe went to war in 1914 (London: Penguin Books; 2013.). U njoj se, iz neutralnog i neupitnog izvora, vidi zaprepašćujuća priroda srpske politike, koja je donijela nesreću milijunima ljudi. Ovdje se ta knjiga od 700 stranica ne može prepričati, nego samo preporučiti onima koji žele znati povijest Balkana na prijelazu XIX. u XX. stoljeće.
Prvi balkanski rat trajao je od listopada 1912. do svibnja 1913. u kojemu su se Grčka, Bugarska, Srbija i Crna Gora udružile protiv Osmanskoga Carstva i zajedno su uspjele izbaciti njegovu vlast iz Albanije, Makedonije i Tracije. Za to su iskoristile talijanski napad na Libiju koju je držalo Osmansko Carstvo i gdje su se Osmani žurno morali angažirati. No u tom ratu Srbija nije uspjela izbiti na Jadransko more preko sjeverne Albanije, što joj je bio strateški cilj, a Bugarska nije prihvatila podjelu Makedonije.
To je izazvalo Drugi balkanski rat u lipnju i srpnju 1913., kada su Grčka, Srbija, Rumunjska i Osmansko Carstvo napale i za dva mjeseca pobijedile Bugarsku u borbi za Makedoniju, Traciju i Dobruđu. Srbija je tako od Bugarske dobila dijelove zapadne Bugarske, Bitolu, te Štip i Kočane u Makedoniji, a s Crnom Gorom je podijelila Sandžak. Time je udvostručila svoj teritorij, a broj stanovnika povećala za 68 %. Osvajanje Kosova dovelo ju je na granicu s Crnom Gorom i time do nade da izbije na Jadransko more. Toga se ni danas ne odriče.
Srbijanski zločini u balkanskim ratovima
Osvojene krajeve Srbija je politički tretirala kao kolonije, tako da nesrbi nisu imali pravo glasa, udruživanja i vlastitih novina. Istodobno su u osvojenim krajevima počinjeni strašni zločini nad Albancima i drugim muslimanima, te Vlasima, Židovima i Bugarima. Srpske su snage pobile tisuće civila i spalile stotine sela; cijelo je područje bilo u plamenu i dimu, mrtvi su ostavljani iznakaženi i nepokopani, žene silovane i dobra opljačkana. Ti su događaji toliko potresli Leona Decosa, francuskog, i Nikolaja Hartwiga (inače osobno okrutnog čovjeka), ruskog poklisara (veleposlanika) u Beogradu, da su se u njih razvili ozbiljni neurotski simptomi.
Srpski princ Aleksandar u Makedoniji je osobno obilazio osvojene gradove i napadao ljude pitanjem: „Što si ti?“, a kad bi oni rekli da su Bugari (ili Makedonci), on bi odvratio: „Nisi ti Bugarin, j… ti oca!“ Beograd je odbio svaki oblik suradnje s neutralnim međunarodnim povjerenstvom za istraživanje srpskih zločina u osvojenim područjima.
O strašnim masovnim zločinima koje su u balkanskim ratovima nad Albancima počinile srbijanska i crnogorska vojska sa zgražanjem su pisale svjetske novine i različite institucije. Carnegie Foundation je zapisala:
Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, nevjerojatni akti nasilja, pljačke i brutalnosti svake vrste — to su sredstva koja je primjenjivala i još uvijek primjenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpune promjene etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.
Katolički nadbiskup u Skopju Lazar Mjeda napisao je da je srbijanska vojska u skopskim i kumanovskim selima koja nisu bila srpska palila kuće zajedno s njihovim stanarima, a vojnici su djecu ubijali bajunetama „jer nije bio potrebe da se na njih troši municija“. Glasoviti Lav Trocki bio je tada ratni dopisnik s Balkana pa je opisivao kako su od Kumanova do Skopja gorjela sela u nizu požara. A samo Skopje bilo je stratište izbjeglih Albanaca koje su srbijanski vojnici danima i danima klali na mostovima preko rijeke Vardar i leševe bacali u rijeku.
Noću su skupine vojnika, najčešće pijanih, provaljivale u kuće i u njima klali ljude ili ih odvodili na klanje. Nebrojene žene, djevojke ali i djevojčice bile su silovane. Zemlja je zbog zime bila smrznuta pa žrtve nisu pokapane nego su leševi bacani u bunare; nađeno je 38 bunara punih mrtvih Albanaca. Iza gradske tvrđave bio je veliki jarak u koji je bačeno više od stotinu zaklanih Albanaca, a jama u mjestu Kisela Voda zatrpana je leševima njih osamdesetak.
Izvješća o srbijanskim zločinima
Grčki, osmanski, bugarski i albanski političari žalili su se svijetu zbog srpskih zločina nad njihovim narodima, a počevši od listopada 1913. britanski, austrijski, francuski i švicarski diplomati iz tih područja redovito su obavješćivali svoje vlade o sustavnim progonima, premlaćivanjima, silovanjima, paljenju sela i masovnim pogubljenjima. Njihova su izvješća sadržavala rečenice poput:
Jasno se vidi da muslimani pod srpskom vlašću ne mogu očekivati ništa doli periodičnih masakra, sigurne eksploatacije i konačnog uništenja, ili Bugarska i navlastito muslimanska populacija u području Prilepa, Krčeva i Kruševa u opasnosti su od istrebljenja zbog vrlo čestih i barbarskih masakra i pljačke, te (srpska država) cijedi iz svake zajednice sredstva za preživljenje u mjeri koja nije bila poznata ni u najcrnjim danima turske vlasti.
Bečki publicist Leo Freundlich prikupio je iz europskoga tiska izvješća o ratnim zločinima srbijanske vojske i objavio ih u knjizi Albanska Golgota; u njoj je naveo da su pokolji muslimana i katolika provođeni kontinuirano od časa kad je srbijanska vojska prešla granicu u područja u kojima su živjeli Albanci.
Austrijski generalni konzul u Skopju izvijestio je u listopadu 1913. o pokolju svih stanovnika u deset sela; muškarci su odvedeni izvan sela i srpski su ih časnici postrijeljali; zatim su kuće zapaljene, a žene i djecu koja su bježala iz njih vojnici su pobili bajunetama. U Gostivaru je 300 Albanaca izvan grada pobijeno u skupinama od 20 ili 30, kundacima, da pucanje ne probudi druge stanovnike, a onda su leševi zatrpani u prethodno iskopanu masovnu grobnicu. Austrijski veleposlanik u Beogradu ocijenio je Srbiju kao „državu u kojoj su zločini i pogubljenja podignuti na razinu sustava“, a britanski veleposlanik Edward Greig da „ništa nije više od koristi srpskim neprijateljima nego teror koji Srbi provode“ (na osvojenim područjima).
Već 1913. američka „Carnegie zaklada za međunarodni mir“ osnovala je Međunarodnu komisiju za istraživanje razloga Balkanskih ratova i zločina koji su u njemu počinjeni. Komisija je uključila istaknute pojedince, tri dobitnika Nobelove nagrade i niz sveučilišnih profesora, a istraživanja je na područjima zahvaćenima ratom provodila tri mjeseca. Godine 1914. u Parizu je objavila opis strašnih zločina počinjenih u svrhu stvaranja velike Srbije nad desetcima tisuća Albanaca. No zbog skorog početka I. svjetskog rata izvješće je brzo zaboravljeno.
Sve se ponovilo 1999.
Svijet je srpsko ponašanje shvatio i na njega reagirao tek 1999., kad su srbijanski zločini na Kosovu toliko narasli da je NATO morao bombardirati srpske gradove i infrastrukturu da spasi narod. Srbi su popustili i povukli svoju vojsku tek nakon 76 dana stalnog bombardiranja. U međuvremenu se taj isti svijet bio oglušio, kao i 1913., na srpske masovne zločine, pljačke i paleže, odnosno pravo etničko čišćenje: preskočeni su pokolji Hrvata i muslimana (Bošnjaka) u II. svjetskom ratu, masovni masakr Hrvata nakon rata, srpski zločini u Hrvatskoj 1991. – 1992., pa bezbroj zločina u BiH, s osudom genocida samo za Srebrenicu. No zločini na Kosovu 1999., izvedeni s istom svrhom i na isti način kao 1913., ipak su Srbiji naplaćeni 1999. godine.
Razlika između srpske genocidne tehnologije 1913. i 1999. samo u tome da su 1999. masovne grobnice s albanskim leševima, da ih se ne bi otkrilo, premještali čak i u Beograd. Takvim premještanjima mrtvih uspjeli su izbjeći identificiranje više od tisuću svojih žrtava u Hrvatskoj 1991., a u BiH su 1995. dijelom uhvaćeni u premještanju. No svijet se premalo grozi nad tim pokoljima, oskvrnućima i lešinarenjima i nije poduzeo mjere da se to „više nikad ne ponovi“.
Ipak, 110 godina poslije, pomireni Nijemci i Francuzi pokazali su da nisu zaboravili što su Srbijanci radili na Kosovu. Neka nam to dade nadu da se neće zaboraviti ni njihovi stoljetni zločini u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
