Međusobne svađe i podjele guraju Hrvatsku natrag u balkansku krčmu
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Veljača 2024 13:53
U posljednje vrijeme iz Hrvatske dolazi sve više uznemirujućih vijesti o rastućem raspirivanju svađa i podjela od vrha do dna društvene piramide. Najžalosnije je što trenutačni hrvatski predsjednik, stranački vođe i njihovi pristalice svoju zapaljivu retoriku i bijes koji se sve više pretvara u nepomirljivu mržnju putem mainstream medija prenose na običan narod
što ionako zabrinjavajuću situaciju čini još gorom. Šteta koja se tako nanosi mnogo je šira i prijeti dostići jednu sasvim novu, neprihvatljivu razinu s koje će smirivanje tenzija postati gotovo nemoguća misija.
Sve to zorno pokazuje koliko su vodeći hrvatski političari i društvo općenito još uvijek utaočeni jugobalkanskim načinom mišljenja i ponašanja.
Podjela na tabore nije od jučer
Kako bilo, ne bismo se smjeli samo tako miriti s bujanjem ekstremizma na hrvatskoj ljevici i desnici i posljedicama koje bi njihovo zaslijepljeno ponašanje moglo opet donijeti hrvatskom narodu. S tolikim intenzitetom 'bivših' svađa i podjela, s toliko rasprostranjenom korupcijom, moćnom dubokom državom i sve većim utjecajem 'srpskog sveta', Hrvatska je zaista u ozbiljnoj opasnosti da se 'neprimjetno' vrati u vrijeme i prostor prije postignuća svoje slobode i samostalnosti.
Ako do toga dođe, jednom kada, za otprilike sto godina, povjesničari budu proučavali što se događalo u ovom stoljeću na 'našim prostorima', sigurno će se pitati kako se moglo dogoditi da jedna tako snažno uskrsnula i svime bogata država ponovno završi kao siromašna služavka nove (zapadno)balkanske zajednice? Većina njih vjerojatno će srbijase složiti da su glavni razlozi za to bili politička nezrelost većine hrvatskog naroda, tradicionalni jal te vješto podmetnute svađe koje su ionako malobrojne Hrvate dijelile u međusobno nepomirljive tabore. I to nije od jučer.
Nekad su se ti tabori zvali ilirci i pravaši, pa Jugoslaveni i nacionalisti, pa partizani i ustaše, pa 'antifašisti' i 'fašisti', pa globalisti i suverenisti... Za sve njih karakteristično je da su se uvijek, s različitim intenzitetom, borili i još se bore jedni protiv drugih prepuštajući u međuvremenu tuđim planovima i interesima da odlučuju o njihovoj budućnosti i sudbini.
Na kraju tih međusobnih borbi, pobijedili ili izgubili, nisu vidjeli u onim drugima svoju braću i suputnike nego smrtne neprijatelje. Pa se ostrašćeno srljalo u nove podjele i sukobe. Konačno, da su se jedni i drugi potrudili temeljito istražiti uzrok i pozadinu međusobnih svađa i sukoba, onda bi sigurno pronašli da njihov najgori neprijatelj nije onaj s kojim se svađaju, nego onaj koji ih iza leđa svađa.
Na žalost, takvu vrstu pogubnih podjela i danas forsira zaostali teret jugobalkanskoga ljevičarskog nasljeđa u vrhu vlasti i mainstream medijima u čemu im spremno pomaže ljuta domoljubna desnica tako da im je trenutačno najvažnije pitanje – Jesi li s nama ili protiv nas? To ih neizbježno vodi u ekstremizam, a povijest nam je mnoštvom primjera pokazala da je ekstremizam uvijek opasan, dolazio on s lijeva ili s desna.
Kad god se običan narod da zavesti ekstremno lijevo ili ekstremno desno, dolazi do sukoba i ratova. Uvijek je tako bilo. Ljudi to moraju shvatiti.
Stvaranje svađalačke klime
Ono što balkanski ljevičari i desničari još ne shvaćaju jest da biti ljevičar ili desničar ne znači nužno biti ratoborni ekstremist. Zaostala jugoudbaška duboka država uz 'malu pomoć' centrale iz Beograda i Moskve zna kako poticati i novodržavati 'bivše' svađe i podjele među Hrvatima, a ekstremiste s lijeva i desna, željne samoisticanja i medijske pozornosti, pretvoriti u korisne budale za svoje ciljeve.Teško je oteti se dojmu da sve te koji se zalažu za 'mi ili oni' rješenja, koji se provokativno kite jugokomunističkim ili ustaškim obilježjima i one koji redovito organiziraju svastike i 'incidente' na utakmicama, ne potiče i koordinira ista 'nevidljiva' ruka.
Očito se na hrvatskoj političkoj i društvenoj pozornici uglavnom sve svelo na podmetanja, sirove emocije, a ne zdrav razum i mudrost. Vodeći političari opterećeni jugobalkanskim nasljeđem uz pomoć potpaljivačkih medija stvaraju svađalačku klimu u kojoj nitko ne može ni s kim i onda se u taj vakuum vješto ubacuju razni pupovci, sorošovi liberali i jugonostalgičari kojima se otvara silan prostor djelovanja. Ne treba biti politički Einstein da bi se odgovorilo na pitanje komu to odgovara.
Svakom i malo ozbiljnom političaru jasno je da se politika ne vodi mržnjom ni bijesom, već hladne glave, mudrošću i strpljenjem. Na žalost, sadašnja hrvatska politička scena vrvi onima koji zajapureno forsiraju 'mi ili oni' i 'sve sad i odmah' politiku. Gotovo i nema onih koji imaju i zagovaraju domoljubno-pomiriteljsku mudrost jednog F. Tuđmana, B. Bušića, Z. Tomca ili K. Grabar-Kitarović.
Političko i medijsko ozračje takvima danas ne poklanja nikakvo poštovanje ni pozornost. Upravo suprotno, 'hrvatski' mediji u stranom vlasništvu odrađuju svoj dio zadatka i dobar business tako što međuhrvatske svađe i podjele još više potiču, a to im usput povećava gledanost i nakladu.
Pitanje je, dakle, kada bi se u ovako zatrovanom ozračju i pojavio neki novi Tuđman, koliku bi potporu običnog tuđmannaroda dobio i bi li se uspio održati na vlasti zbog sabotaže jugonostalgičnih medija, duboke države i interesnih skupina koje su premrežile i kontroliraju gotovo svaki segment hrvatskog društva.
Pogledajte koliko se već u tom pravcu odmaknulo. I što se sve uradilo da se s političke scene maknu svi oni koji su htjeli da se u Hrvatskoj vodi politika bazirana na slozi i jasno definiranim nacionalnim interesima, a ne na jalovim svađama i podjelama.
Potrebno je sjetiti se tretmana i operacije rušenja bivše hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je unatoč svim pritiscima s lijeva i desna odbila dijeliti svoj narod. I zato platila cijenu. Tko god što mislio o njoj, ona je ipak donijela duh optimizma i nagomilano nezadovoljstvo naroda pokušavala preusmjeriti u uzbudljive projekte nacionalnog ozdravljenja. Okrećući leđa balkanskom primitivizmu i stalnom mlaćenju jedne te iste prazne slame, Hrvatsku je uvijek predstavljala kao uljuđenu europsku zemlju koja ima što ponuditi svijetu.
Hrvatski jal
Koliko bi danas u očima svijeta i nas samih Hrvatska bila ljepše i pouzdanije mjesto da je nismo onako pilatovski srušili i oprali ruke. Jedno je sigurno, do ovakvog političkog poremećaja i nereda koji se širi na sve strane ne bi došlo da je ona ostala predsjednica. Prokleti hrvatski jal. Koliko nam je samo zla i štete kroz povijest nanio. Zar nije žalosno što i danas ima toliko mnogo Hrvata koji ne mogu podnijeti da je neki drugi Hrvat uspješniji, bolji, pametniji, ljepši, bogatiji? Poglavito ako je uz to još i ponosan domoljub.
Već duže vrijeme čujemo i čitamo po novinama da je po anketama trenutačni predsjednik Zoran Milanović najpopularniji političar u Hrvatskoj, ali i strani političar u zemljama 'Naše Regije'. Nema razloga u to ne vjerovati. Kao ni u to da će Plenković Milanovićnjegova popularnost još više rasti i osigurati mu drugi mandat što više bude sijao svađe i podjele među Hrvatima. Izgleda da mi bez toga ne možemo. To nam dođe kao ispušni ventil.
Njegov konfrontacijski cirkus s Plenkovićem, HDZ-om, EU-om i NATO-om, očito je privlačniji i zabavniji masi onih Hrvata koji se politikom bave na razini trača, nego 'dosadna' politika zrelih i odgovornih političara koju ionako površno prate i razumiju. Ljudi su prirodno predodređeni da više obraćaju pozornost na svađe i sukobe, a to je dio ljudske prirode koju svatko može zlouporabiti. Političari to dobro znaju. Milanović najbolje. On se koristi frustracijama i problemima kojima je hrvatski narod opterećen tako što nadolijeva ulje na vatru i zabavlja 'raju' otkačenim 'zoranizmima', ali nikada i ni za što ne nudi rješenje.
To je nekima možda simpatično i smiješno, ali ondje gdje se računa mjesto i uloga predsjednika jedne države, na Milanovićevo ponašanje ne gleda se kao na cirkus, već kao na zrcalo kulture i politike naroda i države koju on predstavlja. Što položaju i ugledu Hrvatske čini nepopravljivu štetu.
Svi koji su na predsjedničkim izborima dali svoj glas Milanoviću da bi srušili Kolindu, znali su točno za koga su glasovali, ali ih nije bilo briga. Nakon 4 godine njegova katastrofalnoga premijerskog mandata koji je uglavnom proveo ratujući s braniteljima i Crkvom, namećući ćirilicu Vukovaru i čineći štetu Hrvatskoj gdje god je stigao, svi su znali da će se kada dođe na mjesto predsjednika ponašati kao razjareni bik u staklarskoj radnji. A ipak su mu dali svoj glas i zapravo vole što se tako ponaša.
Činjenica da je Milanović za više od milijun birača predstavljao poželjan izbor za predsjednika i da je unatoč golemoj šteti koju nastavlja raditi na unutarnjem i međunarodnom planu i dalje najpopularniji političar u Hrvatskoj, govori dovoljno o političkoj zrelosti većine Hrvata. Zaslužuju li, dakle, bolje stanje u Hrvatskoj od ovog koje su sami sebi izabrali?
Rješenje je u glasovanju
Vidite, mnogo ljudi u Hrvatskoj kuka da je potrebna lustracija kako bismo se konačno riješili reketa 'bivše' izborijugoudbaške mafije koja još uvijek snažno i nažalost vrlo uspješno djeluje na sprječavanju procvata novostvorene hrvatske države.
Stvarno to žele? Evo im idealne prigode. Ovo je superizborna godina u kojoj ih čekaju parlamentarni, europski i predsjednički izbori. Tko im brani da predstavnicima takvih ne daju svoj glas? Ali ne, možete se kladiti da će se opet dati izigrati, opet ih izabrati i onda poslije toga opet kukati kako ništa ne valja. Ako se to dogodi, već učinjenu štetu bit će sve teže sanirati, bivše svađe i podjele - bez obzira na to tko bude sastavljao novu vladu - samo će se umnožavati, politička i društvena scena još više radikalizirati i približavati dramatičnom raspletu kakve smo već nekoliko puta u povijesti jedva preživjeli.
Ima li, dakle, načina da hrvatski narod iziđe iz ovoga ukletog kruga ponavljanja jednih te istih grješaka i stanje pokrene na bolje? Ima – Glasovati! I ohrabrivati druge da glasuju. Za one koji promiču slogu i europsku budućnost Hrvatske. Za one koji će se koristiti svakom prigodom za smanjenje tenzija u društvu i ohrabrivati uljudan dijalog i suradnju. A ne za one koji će mu nastaviti nametati nepomirljive ideološke podjele iz 2. svjetskog rata i 'nove' balkanske integracije kako bi ga doveli u stanje u kojem je bio za vrijeme bivše Jugoslavije.
Masovan izlazak na izbore i dovođenje na vlast poštenih domoljuba desne i lijeve orijentacije koji će voditi politiku koja međusobno povezuje, a ne dijeli narod, lijek je za današnje stanje u Hrvatskoj.
Hrvati, dakle, imaju jasan izbor – ili se nastaviti samouništavati u međusobnim svađama i podjelama i lagano kliziti u već viđenu prošlost buduće regionalne zajednice ponovno dominirane Srbima, ili na vlast birati političare bez tereta jugobalkanskog nasljeđa.
Hrvatska će se u ovoj godini suočiti s mnogo ozbiljnih izazova. Prije svega s kritičnim parlamentarnim i predsjedničkim hrgeoplitikaizborima koji će odlučivati u kojem će smjeru ići u idućem četverogodišnjem, po svemu sudeći, jako turbulentnom razdoblju. Ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku predstavljaju veliku prijetnju miru u svijetu. Ako Rusija porazi Ukrajinu, međunarodni red i poredak će se raspasti, a kao posljedica toga vrlo lako može doći do nereda i raspada EU-a.
Mlada hrvatska država okružena je ljubomornim i grabežljivim susjedima, u prvom redu velikosrbima, koji samo čekaju novu povijesnu prigodu da ponovno pokušaju dočepati se željenih teritorija. Hoće li u tome uspjeti, ovisi o jakim političarima na vlasti, jakim institucijama i jakom domoljubnom narodu koji će na vrijeme prepoznati vanjske ugroze i pripremiti se za njih.
Uljuđen europski narod ili primitivno balkansko pleme?
Najmanje što Hrvatima sada treba jest da međusobnim svađama i podjelama nastave urušavati slogu i temeljne vrijednosti na kojima počiva njihova obrambena moć. Oni političari i građani koji vole svoju hrvatsku državu bez uvjeta da bude baš onakva kakva njima osobno odgovara, ili da je ovako ili onako stranački obojena, moraju ustrajati u traženju i jačanju zajedništva. Čak i ako se ljudi međusobno ne slažu, radom na rješavanju zajedničkih problema s vremenom će se zbližiti. Treba, dakle, graditi takvo ozračje u kojem će se ljudi međusobno poštovati, uvažavati i surađivati na ostvarenju općeg dobra kako bi izgradili društvo i budućnost Hrvatske kakvu svi skupa želimo i zaslužujemo. Ne smijemo dopustiti da u Hrvatskoj sve osim nogometne reprezentacije funkcionira ispod svojih mogućnosti.
Unatoč svim nedostatcima Lijepu Našu treba voljeti bezuvjetno. Kao mater ili svoje dijete, kako pjeva klapa Intrade u pjesmi 'Croatio iz duše te ljubim'. I iz te ljubavi napraviti za nju ono u čemu smo najbolji da je promijenimo na bolje, a zastavane čekati da netko drugi za nas stvori stanje kakvo bismo mi željeli. Naše domoljublje treba biti praktično, a ponašanje uljudno. Pretjerana razdražljivost, vrijeđanje i površno kritiziranje znaci su pomanjkanja zrele nacionalne svijesti i osobne kulture.
I na kraju pitanje za milijun eura - Zašto se politički i kulturni standard u Hrvatskoj srozao na tako nisku razinu, te zašto je društvo polarizirano i podijeljeno? Zbog odbacivanja vlastitih vrijednosti. Ta ključna istina u Hrvatskoj se namjerno ignorira ili se vrlo rijetko spominje. Na to je nedavno u Podcastu Velebit upozorio fra Mario Knezović naglasivši da snaga za prevladavanje svih problema i izazova s kojima se mlada hrvatska država suočava ne leži toliko u njezinoj političkoj i ekonomskoj moći koliko u održavanju temeljnih vrijednosti hrvatskog naroda. Vjeri, domoljublju, slozi i zdravoj obitelji. Sve što iznikne iz toga obećava bolju budućnost. O tom ovisi i hoćemo li se ponašati kao uljuđen europski narod ili kao primitivno balkansko pleme.
