Tko stoji iza Irana i zašto je Orban jedini imao hrabrosti izići pred farmere
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Veljača 2024 08:24
Bliski istok ponovo vrije! U glavnoj su ulozi ovoga puta Sjedinjene Države i Iran, ali u pozadini svega, kao ključni regionalni problem, inspirator i generator gotovo svih kriza već desetljećima stoji Izrael, odnosno neriješeno palestinsko pitanje.
Kako iza Izraela i njegovih poteza u pravilu uvijek stoji Washington, bilo je jasno kako prije ili kasnije mora doći do eskalacije odnosa između protuizraelskih država predvođenih Iranom (Sirija, Irak, Jemen) i samih Sjedinjenih Država odnosno njenih vojnih snaga raspoređenih u regiji. Tim više, što su na globalnoj geopolitičkoj sceni u tijeku tektonske promjene koje se manifestiraju sve dubljim jazom između združenog zapada predvođenog SAD-om s jedne, i Kine i Rusije s druge strane, i gdje će se odlučujuća bitka voditi ne samo na ukrajinskim bojišnicama, već i za zemlje Globalnog juga od kojih su mnoge upravo iz bliskoistočne regije. Kraće rečeno, ako iza Irana i ne stoje u smislu donošenja odluka, Kina i Rusija ga u svakom podržavaju (od Nove godine postao je i član BRICS-a, a već ranije i SCO-a).
Tako je od početka izraelskog rata u Pojasu Gaze u listopadu prošle godine, kao do sada nezabilježeno u povijesti, izvršeno više od 150 napada različitih, uglavnom proiranskih organizacija na američke baze u Iraku i Siriji.
Iran se nameće kao bliskoistočni zaštitnik
Uz spomenute napade, i uz popratnu oštru retoriku Teherana protiv Izraela i njegovih vanjskih zaštitnika, nije ni malo čudno što iranska politika ne nailazi na službenu osudu ključnih arapskih država – prije svega zaljevskih monarhija i Egipta (što ću objasniti malo niže u tekstu), a o Turskoj da i ne govorimo s obzirom na „zakrvljenu“ retoriku između njenog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua zbog rata u Gazi.
Za razliku od Erdogana, čelnici arapskih zemalja suzdržavaju se od snažnijih poteza protiv Izraela usprkos formalnim osudama njegovog rata i zauzimanju za Palestince i njihovo pravo na svoju državu, kao i isporukama velikih količina humanitarne pomoći u Gazu. To pak frustrirajuće djeluje na arapsku ulicu koja kipti protuizraelskim i protuameričkim raspoloženjem, kao i u svim drugim islamskim državama diljem Azije.
Zbog toga se arapski lideri, koji su u ovim krajnje složenim globalnim geopolitičkim vremenima primorani levitirati između ključnih svjetskih silnica ukoliko žele ostvariti svoj cilj formiranja arapskog svijeta kao jednog od novih geopolitičkih polova i središta moći – ne žele svrstavati u američki protuiranski blok. O tome najbolje svjedoči i činjenica da se niti jedna od njih nije u priključila međunarodnoj (čitaj zapadnoj) koaliciji pod vodstvom SAD-a za nadzor plovidbe u Crvenom moru i suprotstavljanju jemenskim hutistima iza kojih stoji Iran, iako i same u ekonomskom smislu trpe štetu zbog poremećaja plovidbe trgovačkih brodova – između ostalog i onih koji prevoze njihovu naftu i plin. To čak nije učinio niti Egipat kojemu zbog napada hutista pada promet Sueskim kanalom čiji je vlasnik.
Zato nije čudno što Iran uživa sve veće simpatije arapskog stanovništva diljem regije, neovisno što nije arapska zemlja i što za službenu religiju ima šijitski oblik islama za razliku od sunitskog „mora“ kojim je većinom okružen. Istodobno njegov državni vrh šalje poruke arapskoj regiji kako se iranske vojne moći nitko ne treba bojati – štoviše – da svi mogu računati na iransku vojnu pomoć ukoliko budu napadnuti od vanjskih neprijatelja ili samog Izraela. Tko je iranski predsjednik Ebrahim Raisi 2. veljače izjavio kako njegova zemlja neće započeti rat, ali da će “snažno odgovoriti” svakome tko je pokuša maltretirati. “Vojna moć Islamske Republike u regiji nije i nikada neće biti prijetnja nijednoj zemlji. Umjesto toga, ona osigurava sigurnost na koju se zemlje regije mogu osloniti i kojoj mogu vjerovati”, dodao je Raisi.
Razdor nije uspio zbog kataklizmičkih slika iz Gaze
Drugim riječima, pokušaj unošenja novog razdora između Irana i Saudijske Arabije, koji su prije godinu dana normalizirali diplomatske odnose posredničkim naporima Kine, za sada nije uspio ni SAD-u ni Izraelu. Privlačenje Saudijske Arabije na svoju stranu u novom regionalnom sukobu Sjedinjenim Državama nije uspjelo prije svega zbog brutalnog izraelskog obračunavanja s Hamasom preko leđa palestinskih civila, kojih je u četiri mjeseca rata ubijeno već više od 25 tisuća (od čega oko 15 tisuća čine žene i djeca), dok je preko 60 tisuća ljudi ranjeno. To će za dugo vremena ostaviti po strani i potpisivanje izraelsko-saudijskog sporazuma o uspostavi diplomatskih odnosa, koje je već gotovo bilo spremno prema obrascu tzv. Abrahamskih sporazuma koje je Izrael potpisao sa UAE, Bahreinom, Marokom i Sudanom.
Tako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu krajem rujna 2023. g. u govoru na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda izjavio slijedeće: „Nema sumnje da su Abrahamski sporazumi najavili zoru novog doba mira. No vjerujem da smo na pragu još dramatičnijeg postignuća: povijesnog mira između Izraela i Saudijske Arabije.” Istodobno je saudijski prijestolonasljednik princ Muhammed bin-Salman bio potvrdio napredak ali i upozorio kako će to ovisiti o odnosu Izraela prema Palestincima. A s obzirom kakvi su oni sada – jasno je kako Netanyahuovi planovi nemaju šansu za uspjeh, sigurno ne u bližem razdoblju.
U međuvremenu kataklizmičke slike i nestvarni apokaliptični prizori razorene Gaze nekim „čudom“ nestaju s udarnih informativnih emisija na TV ekranima na zapadu, kao da to može pomoći „ispraviti nastale krive Drine“ po odnose Izraela i arapskog svijeta. Tim više što ih se uz malo truda može pronaći na internetu i društvenim mrežama i što kao takve nastavljaju šokirati svjetsku javnost. Nazvao Međunarodni kazneni sud takve postupke Izraela genocidom ili ne (Južnoafrička Republika je ne tako davno podnijela tužbu tom sudu protiv Izraela za genocid nad Palestincima), veliki dio međunarodne javnosti upravo ih takvima smatra pa to će dugo ostati velika ljaga ne samo za Izrael, već i za sve one koji su mogli i morali takav scenarij spriječiti ali to nisu učinili.
Danas je svima vidljivo kako se rat u Gazi u medijskom prostoru sve više smješta u kategoriju „normalno“, slijedom čega, valjda, više ne bi trebao predstavljati interes široke javnosti. A kada tog interesa nema, ni političari se previše ne moraju brinuti kako riješiti problem.
Teheran protiv zaborava
Međutim, da se taj rat i stradanja ne bi zaboravili, a političari uljuljkali u svojoj svakodnevici bez prevelikih briga, u bliskoistočnoj regiji brine se opet Iran – najčešće preko svojih posredničkih (proxy) organizacija.
Nakon što su 27. siječnja u napadu dronom, u američkoj bazi na granici Jordana i Sirije ubijena trojica američkih vojnika došlo je do prelijevanja čaše strpljenja Washingtona. Ništa čudno! Od početka izraelskog rata u Pojasu Gaze u listopadu prošle godine izvršeno je preko 150 napada različitih proiranskih organizacija na američke baze u Iraku i Siriji (u potonjoj se nalaze nelegalno, bez dozvole središnje vlade u Damasku, i pod pokrićem borbe protiv ostataka terorističke organizacije Islamska država).
Odgovornost za napad odmah je preuzela proiranska organizacija iračkog Islamskog otpora, a kako je dron bio iranske proizvodnje Washington je vrlo brzo za navedeni napad optužio Teheran i obećao odgovor „na način i u vrijeme kada to sam odluči“.
U međuvremenu su u SAD-u narasle tenzije, javnost se naelektrizirala protuiranskim raspoloženjem, ali je većina analitičara i političara na vlasti zauzela stav kako se ne smije dozvoliti eskalacija rata na Bliskom istoku i da se pod svaku cijenu treba spriječiti rat s Iranom. Čak je i jedan od najvećih protivnika Irana na američkoj političkoj sceni, bivši predsjednik Donald Trump (u njegovom su mandatu odnosi između SAD-a i Irana ponovo dotakli dno nakon razdoblja iranske islamske revolucije 1979. jer je jednostrano povukao Ameriku iz nuklearnog sporazuma s Iranom, a istome vratio stare i uveo nove, još oštrije sankcije) zauzeo umjereniji stav i upozorio na mogućnost Trećeg svjetskog rata ukoliko se poduzmu ishitreni potezi.
S druge strane Iran je potpunosti odbacio odgovornost za napad i pogibiju američkih vojnika i tvrdi kako nije u stanju kontrolirati sve organizacije u regiji u svakom trenutku. Takvu su priču odmah prihvatili i ruski analitičari, vukući paralelu s ukrajinskim ratom i ukazujući kako bi prema američkoj logici Rusija trebala napasti europske zemlje u koje se doprema oružje i koje ga dalje šalju za Ukrajinu, ili pak napasti SAD s obzirom da je nedavno oboreni ruski transportni zrakoplov s ukrajinskim zarobljenicima nad ruskim državnim teritorijem srušen raketom iz američkog sustava Patriot. Pritom je službeni Kremlj izdao priopćenje kako se protivi bilo kakvoj daljnjoj eskalaciji na Bliskom istoku, pa tako i između SAD-a i Irana, a sličan stav zauzela je i Kina.
Međutim, kako Sjedinjene Države ipak nešto moraju poduzeti – jer je pogibija američkih vojnika od ruku Irana vrlo loša za američki prestiž do kojeg Washington drži često i više nego do samih vojnih ciljeva – na kraju je prevladao stav da se višednevnim vojnim napadima udari po iranskim posredničkim grupama diljem Iraka i Sirije „čim to dopuste vremenski uvjeti“ (to su američki mediji objavili na dan pisanja ovog teksta). A dok se vremenski uvjeti ne poprave (obično se velike sile hvale da njihova suvremena oružja i oruđa mogu borbeno djelovati po svim vremenskim uvjetima i u bilo koje doba dana!) iranska Revolucionarne garda počela je užurbano povlačiti svoje vojne savjetnike iz Sirije. Očito je, dakle, da će se daljnji scenarij odvijati upravo u tom smjeru i da do otvorenog vojnog sukoba između SAD-a i Irana neće doći. Barem ne sada.
Direktor CIA-e: Rijetko sam vidio Bliski istok zamršeniji ili eksplozivniji
U međuvremenu je ravnatelj CIA-e William Burns, u autorskom tekstu pod naslovom “Spycraft and Statecraft: Transforming the CIA for an Age of Competition” kojeg je prošli tjedan objavio utjecajni američki medij Foreign Affairs rekao kako je veći dio posljednja četiri desetljeća proveo radeći na Bliskom istoku i da ga je “rijetko vidio zamršenijeg ili eksplozivnijeg“.
Kazao je slijedeće: “Kriza izazvana Hamasovim pokoljem u Izraelu 7. listopada 2023. bolan je podsjetnik na složenost izbora koje Bliski istok i dalje postavlja pred Sjedinjene Države.” Naglasio je da će “natjecanje s Kinom ostati najveći prioritet Washingtona, ali to ne znači da može izbjeći druge izazove”.
Govoreći o Bliskom istoku s pozicije svog iskustva (inače, W. Burns aktivni je govornik arapskog jezika, op.ZM.) kazao je kako ga je „rijetko vidio zamršenijim ili eksplozivnijim”, s obzirom na “zaustavljanje intenzivne izraelske kopnene operacije u Pojasu Gaze, zadovoljavanje dubokih humanitarnih potreba patnje palestinskih civila, oslobađanje talaca, sprječavanje širenja sukoba na druge bojišnice u regiji.”
Isto to se tiče i “oživljavanja nade u trajni mir koji osigurava sigurnost Izraela kao i palestinsku državnost, te iskorištava povijesne prilike za normalizaciju sa Saudijskom Arabijom i drugim arapskim zemljama”. Naglasio je kako “koliko god teško bilo zamisliti te mogućnosti usred sadašnje krize, još je teže zamisliti izlazak iz krize bez ozbiljne potrage za njima”.
Napomenuo je kako je “ključ sigurnosti Izraela – i regije – suočavanje s Iranom”, čiji je “režim ohrabren krizom i čini se spreman boriti se do posljednjeg regionalnog zastupnika (posredničkih organizacija i grupa, op.ZM.), sve dok širi svoj nuklearni program i omogućuje Rusiji agresiju.”
Ukazao je na daljnje postojanje eskalacije i podsjetio da su jemenski hutisti koji su u savezu s Iranom “u mjesecima nakon 7. listopada počeli napadati trgovačke brodove u Crvenom moru, a rizici od eskalacije na drugim frontama i dalje postoje.”
Pritom je priznao da Washington “nije isključivo odgovoran za rješavanje bilo kojeg od mučnih problema Bliskog istoka“. „Ali niti jednim od njih ne može se upravljati, a kamoli riješiti, bez aktivnog vodstva SAD-a.” – konstatirao je ravnatelj CIA-e u svom tekstu za FA.
Ukrajina
Paralelno s rastućom bliskoistočnom krizom, ona druga, koja se odvija na istoku Europe – u Ukrajini, (p)ostaje sve zamršenija i eksplozivnija (da se poslužim riječima ravnatelja CIA-e u opisu stana na Bliskom istoku).
Istodobno se sada odvijaju dva važna procesa: unutarnje političke borbe u Kijevu koja je upravo kulminirala smjenom zapovjednika glavnog stožera OS Valerija Zalužnog od strane predsjednika Volodimira Zelenskog što je najveći sukob u političkom vrhu zemlje od početka rata; i preuzimanje uloge glavnog dugoročnog financijera Ukrajine od strane Europske unije.
Ovo drugo je postalo i službeno nakon što je prošlog tjedna na sastanku EU u Bruxellesu, poslije nezapamćenih ucjena i pritisaka na Budimpeštu u stilu sovjetskih prijetnji Čehoslovačkoj uoči vojne intervencije Varšavskog saveza 1968. g. (uništenje forinte, izbacivanje iz sustava odlučivanja, …) i „slamanja ruku“ premijeru Viktoru Orbanu – i konačno skršen mađarski otpor za dodjelu Ukrajini 50 milijardi eura do 2027.
Istina, uz neke dodatke koje je Orban tražio poput odlučivanja o visini iznosa isplate svake godine, kao i svake druge godine ponovnog razmatranja te odluke ali tada bez prava mađarskog veta, te da se sredstva ne isplaćuju iz Fonda koji je obećan članicama Unije za oporavak od posljedica pandemije Covida-19).
Direktor CIA-e o Rusiji i Kini
Ali vratio bih se ipak na navedeni tekst ravnatelja CIA-e, na onaj njegov dio koji se tiče ukrajinskog rata. Upozorio je da SAD ne smiju odustati od potpore Ukrajini u suočavanju s Putinovim ambicijama, jer je ta potpora potaknula kineskog predsjednika Xi Jinpinga da “ponovno izračuna i preispita” američke sposobnosti suočiti se s bilo kakvom invazijom na Tajvan.
Kazao je da je “uvijek pogrešno podcjenjivati njegovu (Putinovu) fiksaciju na kontrolu Ukrajine i njezinih izbora. Bez te kontrole, on vjeruje da je nemoguće da Rusija bude velika sila ili da on bude veliki ruski vođa”.
Burns očekuje da će 2024. biti “teška” godina na bojnom polju u Ukrajini i da će to biti test za ostanak na vlasti sadašnje garniture u Kijevu. Naglasio je da dok Putin “regenerira rusku obrambenu proizvodnju – s ključnim komponentama iz Kine, kao i oružjem i streljivom iz Irana i Sjeverne Koreje – nastavlja se kladiti da je vrijeme na njegovoj strani, da može samljeti Ukrajinu i iscrpiti njezine zapadne pristalice”. “Ključ uspjeha leži u očuvanju zapadne pomoći Ukrajini.”
Ovdje bih podsjetio kako je William Burns, bivši vrhunski američki diplomat, svojedobno bio i veleposlanik SAD-a u Rusiji i da je čak u svojim dopisima State Departmentu u to vrijeme (oko 2010.) upozoravao o opasnosti da se krene u operacionaliziranje politike prijama Ukrajine u NATO savez jer je to crvena crta preko koje Rusija nikad neće prijeći. O tome je pisao i u svoj knjizi The Back Chanel (podnaslov Američka diplomacija u neuređenom svijetu), u kojoj se oslanja na riznicu depeša i dopisa s kojih je nedavno skinuta oznaka tajnosti kako bi ponudio rijedak uvid u stvarnu američku diplomaciju. Štoviše, upozoravao je i na pogubni ukrajinski nacionalizam koji bi mogao dovesti do velike eskalacije u odnosima s Rusijom i biti poguban za čitav svijet.
Sadašnji veliki otklon u odnosu na prijašnje stavove svojstven je i brojnim drugim američkim političarima i tzv. realistima. Nije toliko posljedica Putinove invazije na Ukrajinu, koliko sada već potpuno definirane vanjske politike SAD-a koju je osmislila duboka država u odnosu na Rusiju i Kinu i koja je odustala od kompromisa ali ne i od politike američke globalne dominacije.
Zato u tekstu Williama Burnsa u mediju FA želim ukazati i na onaj njegov dio koji se odnosi na Kinu.
“Uspon Kine i revanšizam Rusije postavljaju zastrašujuće geopolitičke izazove u svijetu intenzivnog strateškog natjecanja”, rekao je Burns, priznajući da njegova zemlja “više ne uživa neupitan primat”. Kazao je kako “nitko ne promatra američku potporu Ukrajini pomnije od kineskih čelnika”, i podsjeća da je Kina “ostala jedini američki suparnik s namjerom preoblikovanja međunarodnog poretka gospodarskom, diplomatskom, vojnom i tehnološkom snagom.”
Kineski čelnik Xi Jinping započeo je svoj treći predsjednički mandat “s više moći nego bilo koji njegov prethodnik od Mao Zedonga“. … Xijevu sve veću represiju kod kuće i njegovu agresiju u inozemstvu, od njegovog bezgraničnog partnerstva s Putinom do njegovih prijetnji miru i stabilnosti u Tajvanskom tjesnacu, nemoguće je ignorirati“, smatra Burns i upozorava da je kineski vođa sklon vidjeti SAD kao “silu koja blijedi”, ali da mu je u tom smislu vodstvo SAD-a u Ukrajini “sigurno došlo kao iznenađenje”.
“Jedan od najsigurnijih načina da se ponovno potakne kineska percepcija američke bezobzirnosti i potakne kineska agresivnost bio bi napuštanje potpore Ukrajini. Daljnja materijalna potpora Ukrajini ne dolazi na račun Tajvana; ona šalje važnu poruku o odlučnosti SAD-a koja pomaže Tajvanu.”
Novci Ukrajini, a ne poljoprivrednicima koji dižu revoluciju
Drugim riječima, jasno je kako će SAD nastaviti vojno pomagati Ukrajini izvozom svoga oružja od čega američka vojna industrija trlja ruke dokle god se Ukrajinci budu spremni boriti protiv Rusa.
A da bi to ovi što duže mogli činiti i da pritom ne bi ostali gladni tj. da bi Ukrajina mogla barem donekle funkcionirati kao država – morat će se pobrinuti Europska unija.
Ona će izdvojiti 50 milijardi eura u četiri godine ne za svoje poljoprivrednike koji već tjednima blokiraju prometnice i gradove od Francuske, Njemačke, Poljske, preko Italije do Španjolske i Portugala, ili za umirovljenike koji poput onih u Njemačkoj, donedavnoj gospodarskoj velesili i uzoru blagostanja njenih građana, više nisu u stanju niti plaćati prispjele režijske troškove zbog enormnog povećanja cijena energije. Izdvojit će ih zato za Ukrajinu pod lozinkom da je nakon eventualnog njenog vojnog poraza od Rusije slijedeća, kao Putinova žrtva na redu EU odnosno NATO. Iako svi političari koji u to posljednjih tjedana na sav glas uvjeravaju svoje građane dobro znaju kako nikakvog rata između NATO-a i Rusije neće biti, jer bi on značio Treći svjetski rat.
Ludilo i Orban
Dakle, ludilo u globalnoj geopolitici se nastavlja i vjerojatno neće tako brzo završiti. Ono što je, međutim, već odavno mnogima jasno je da će u njemu najdeblji kraj na koncu izvući Europska unija, ma koliko se njeni lideri zaklinjali u suprotno.
Tako je Biden prošli tjedan donio odluku o privremenoj zabrani izvoza američkog ukapljenog plina (LNG) u zemlje koje s SAD-om nemaju potpisan sporazum o slobodnoj trgovini. Takav sporazum nema niti jedna europska država.
To bi moglo „imati negativne posljedice po energetsku sigurnost Njemačke i Europe u budućnosti, primjerice u obliku povećanja cijena zbog nedostatne količine (plina) na tržištu”, priopćio je kasnije veliki njemački trgovac plinom Uniper. Ali koga briga za energiju i za poljoprivredu. Važno je samo da novca ima za Ukrajinu.
I za sam kraj vrijedi napomenuti kako je tijekom spomenutog sastanka u Bruxellesu, jedini koji je smogao snage i izišao pred razjarene poljoprivrednike koji su došli pred zgradu u kojoj se odvijao summit bio Viktor Orban. Izrazio im je puno razumijevanje za ono što traže i zbog čega to traže – i kazao kako je na djelu sumrak europske demokracije.
Voljeli Orbana ili ne – čovjek ima i stav i hrabrost reći ono za što se zalaže i pred svojim i pred tuđim građanima, dok se političke elite diljem Unije na svoj narod više niti ne obaziru. Štoviše! U svom eksperimentiranju svim i svačim najčešće ga potpuno ignoriraju i bahato okreću leđa pred njegovim opravdanim jadikovkama, frustracijama, strahovima od onoga što donosi sutra. Istodobno Orbana i njemu slične redovito etiketiraju omalovažavajućim epitetom – populisti!
Takva politika egocentrizma i vlastite nepogrešivosti je krajnje opasna i ne sluti na dobro.
