Informacijski i medijski građanski rat
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 13 Veljača 2024 08:00
Informacijski rat je rat informacijama suprotnih narativa između dva državna ili nedržavna aktera. Prema Hrvatskoj enciklopediji, to je poseban oblik ratovanja, koji se vodi radi postizanja nadmoći nad protivnikom utječući na njegove informacije, procese koji se temelje na informacijama, informacijske sustave i na računalne mreže, dok se istodobno brane vlastite informacije, procesi i informacijski sustavi.
Ukratko, informacijski rat je sukob informacijama u informacijskome prostoru za informacije.
Građanski rat bio bi rat unutar jedne države, njenoga društva i političkoga sustava, ali i institucija od strane njezinih građana. U istoj enciklopediji stoji kako je građanski rat oružana borba (u informacijskome dobu u kojemu se nalazimo informacija postaje sadržaj samoga sukoba, stoga osim oružjem može biti i informacijski op. a) antagonističkih (klasnih, nacionalnih, vjerskih, političkih i dr.) društvenih skupina unutar jedne države. Javlja se kao posljedica nagomilanih i neriješenih društvenih problema. Ponekad je posljedica separatizma, a može biti i potaknut utjecajem stranih sila. Razlikuje se od oružanog ustanka duljim trajanjem i boljom organizacijom zaraćenih strana.
Ovdje slobodno kao uvod možemo konstatirati kako Vlada nema prednje obrane, tj. glasnogovorničku funkciju, a niti komunikacijski imunitet jer nema sposobnosti za strateško komuniciranje. Nemamo koregulaciju medija i „nepoznatoga“ su vlasništva, a izgledno je kako su i upravljani od strane različitih aktera. Predsjednik Zoran Milanović vodi informacijski rat protiv Vlade, odnosno premijera Andreja Plenkovića. To samo po sebi ne bi trebalo biti loše, nalazimo se u superizbornoj godini, opozicija je bez vizije, ali gladna vlasti. Reći će netko pa i u SAD-u grubo komuniciraju već i u pretkampanji, a počelo je na pretprošlim izborima kada je Donald Trump pobijedio. Istovremeno u nadmetanju medija, televizija je izgubila, a dobile su društvene mreže. Na prošlim izborima Joe Biden je pobijedio, no prosvjednici - Trumpove pristaše upale su i divljale Capitolom tj. Kongresom.
Hrvatska nije SAD, ona nema taj demokratski kapacitet za korekciju anomalija, posebno onih na političkoj sceni. Prošlih dana, Hrvatska je bila obasuta mnogim porukama korespondencije između kandidata za Glavnog državnog odvjetnika s bivšom državnom tajnicom u ministarstvu uprave, s kninskom gradonačelnicom Josipom tada Rimac. To su bili serijali poruka s izrađenim „media planom“ kako je to lijepo Milanovićsročio Gordan Malić. Uz navedeno, provokativno se nametalo druženje s tada glavnim tajnikom HDZ-a Milijanom Brkićem i bivšim vlasnikom hrvatskoga nogometa Zdravkom Mamićem.
Predsjednik države je brzo sazvao sastanak s novinarima (press konferenciju) u subotu u svome uredu, u podne. Napravio je to jer se kako je rekao, Vlada žuri s izborom Glavnog državnog odvjetnika. Predsjednik Milanović pokazao je i dokazao kako ima sposobnosti organizirati informacijske operacije, a sada pokazuje kako može potaknuti i pravi informacijsko-medijski građanski rat. No to nije sve, u izjavi USKOK-a rečeno je kako su dijelovi poruka izuzeti iz sudskoga spisa, što opet znači kako predsjednik ima sposobnosti voditi pravi informacijski građanski rat i uz pomoć institucija. Tako je i predsjednik Vrhovnog suda izjavio kako će se ispitivati ima li u porukama što inkriminirajuće, kako izgleda u nedjelju.
Obrana pozicija u institucijama
Kako predsjednik uspijeva „rojenjem“ organizirati medijsko i s djelom institucija informacijsko djelovanje, posebno ako se uzmu u obzir njegove skromne ovlasti, koje u izboru Glavnog državnog odvjetnika uopće nema? Ovdje bi trebalo biti zanimljivo kako on sa svima njima komunicira. Je li to neki oblik šifriranoga komuniciranja ili se oni uključuju na njegov „mig“, jer je sve već prije isplanirano, a netko bi trebao i nešto znati DORHo tome. Osim toga on je postao i formalni lider oporbe makar tu ulogu predsjednika naš politički sustav ne poznaje. Kod ovoga oporba „slučaj“ želi nasilno prenijeti u sadržaje političke kampanje za izbore.
Ovo može izgledati previše smjelo, no na što nam može ukazivati to što poruke dolaze iz sudskih spisa osim kako je Plenković u pravu kada kaže kako je to poruka Turudiću od DORH-a, „ne želimo te“. Što onda imamo, to više nije rojenje, to je obrana pozicija u institucijama. Sažeto rečeno imamo strategiju vučjega čopora ili strategiju spavača, kada se oni aktiviraju iz različitih, utjecajnih društvenih skupina. Eto, tako bard hrvatskoga novinarstava, a i bivši veleposlanik, napisa kako je Hrvatska za predsjednikovanja Stjepana Mesića bila „normalna zemlja“.
I tu je on u pravu, jer nije bilo buke, jer je on mjereno u satima poslije svoga mandata kupio, tj. njegova žena, dva stana. Za novac u visini gotovo dva milijuna kuna je rekao kako su mu posudila dva prijatelja. Tim odgovorom znatiželja javnosti, kao i novinara posrednika u javnome prostoru bila je toliko zadovoljena, da je vijest odjeknula vakumiranom tišinom. Da, na to smo već naučili i to nam se čini normalnim, jer smo na to socijalizirani.
Predsjednik prijeti premijeru informacijama za koje kaže da imaju obojica, pa se tu aludira na tajna izvješća SOA-a. On se ovdje nabacuje informacijama u hladovini imuniteta i tajnosti i nalazi se najmanje u sivoj zoni. Po ne znam koji puta pokazuje se da politički akteri koriste, točnije razvaljuju institucije u obračunima oko njihove kontrole. Milanović prijeti informacijama i Plenkoviću daje nekoliko dana. Odvjetnik Josipe Pleslić (prije) Rimac rekao je kako se potužila MUP-u, SOA-i, Ministarstvu pravosuđa. Njen odvjetnik kazuje kako prima anonimne poruke, ali i klasificirane dokumente. Uz to ona kaže kako joj je USKOK više puta nudio SOAnagodbu ako lažno svjedoči protiv Turudića. Raspad sistema, institucionalni kolesterol zakrečio je komunikacijske kanale u našem javnom prostoru u svom ovome, kako je premijer poentirao, pravosudnome voajerizmu.
Mnogi se slažu kako je osobni spor između tada premijera Milanovića i suca Turudića u vremenu donošenja kolokvijalno „lex Perković“, kojime je pokušano spriječiti europski uhidbeni nalog. To je bio jedan od najvećih strukturnih diplomatskih sramota, kakvoj u čak i u Hrvatskoj nema premca. Kod tadašnjeg predsjednika sin čovjeka protiv kojeg je izdan uhidbeni nalog djeluje kao njegov savjetnik.
Ivan Turudić je izabran za Glavnoga državnog odvjetnika, a u državnom odvjetništvu aktivno su pokazali kako ga ne žele. Predsjednik, komentirajući to, poziva na otpor „ugnjetačima“ , pa dodaje da će osobno dati doprinos Turudićkada bude mogao. On se time ruga cijeloj javnosti, a ponajviše onima koji su iz samo njima znanih, ili neznanih razloga bili cijelu noć na Markovom trgu. On puše u trubu napuhavanja nezadovoljstva, frustracije i radikalizacije. On poziva na djelovanje, na akciju, no želi ostati kao neki „guru“ otpora, kao neka legenda, što on nikako ne može biti, i to je bit njegove tragedije. No on oblikovanjem poruka, odnosno njihovim neoblikovanjem, urušava političku kulturu u nas, iako ona nije velika, što širi opasan zadah na političku socijalizaciju samih građana.
On dezavuiranjem suca Turudića, želi osigurati da on ne dođe na mjesto Glavnog državnog odvjetništva, kako bi on i njegova opcija zadržali utjecaj na pokretanje istražnih radnji i tužbi, kako bi zadržali nadzor nad društvenim životom i kretanjima. Kako bi zadržali kontrolu nad pravosuđem i medijima kao sposobnost koja traje i traje. Do kuda se tu došlo slikovito pokazuje izjava Njemačkog suca Manfreda Daustera koji je na izricanju presude Perkoviću i Mustaću, rekao: „Hrvatska ne razlikuje dobro i zlo“. Nema dalje, to je to! Ovo je simptomatična ocjena hrvatskoga društva. Naravno, ovo je opet odzvanjalo tišinom u medijima u Hrvatskoj.
Izbor načelnika Glavnog stožera
Kako je do toga došlo? Najsnažniji su odgovori redovito i najjednostavniji. U bivšoj državi bilo kakva hrvatska državnost bila joj je smrtni neprijatelj, čak je i Hrvatski pravopis bio prijetnja pa i je 1971. godine uništeno 40 tisuća primjeraka. Slijedom toga birano je i oblikovana tadašnje vodstvo u SR Hrvatskoj kao s sve logističke društvene funkcije kao pravosuđe, mediji, obrazovanje, baš sve. Zato se i ovo vrijeme i naziva totalitarizmom. To je bilo razvijeno do te mjere po snazi, učinkovitosti i žilavosti, da tu ni trideset godina nije dovoljno za neko pročišćenje. Ovo sada vidimo i promatramo, kao nasrtaje na sadržaje državnosti. Koji su i u „mirnijim“ vremenima i bez ekscesa reducirani. To se sve nije događalo s komunističkim vodstvom Srbije, Makedonije ili s Bošnjacima, pa se nije prenijelo u sadašnji politički život kao u nas. I krenu Sava uzvodno, ali brane ostaše.
Iz ovoga mi ili netko tko pak to mora, treba izvući pouke, jer još ništa nije gotovo. Možda je i neodgovorna ona premijerova izjava da je ovo još neviđeno u našem javnom prostoru, jer tih uvreda, nekontroliranoga baljezganja, blaćenja, i vulgarnosti bit će u ovoj godini sve više. Svjetlo u našoj političkoj krčmi treba ostaviti upaljeno, jer se do sada nije ni pokušavalo riješiti problem predsjednika bez kontrole, pri tome mislim na društvenu, javnu, političku, sigurnosnu pa i medicinsku kontrolu. A nije da se nije moglo, jer u svim političkim sustavima postoje političko/zdravstveni mehanizmi za ovakve situacije. Hrvatski predsjednik je izoliran već opipljivim sanitarnim kordonom od svijeta, naravno ako u svijet ne računamo Milorada Dodika uz samomotivirajuće orbanofilstvo, gdje je upitan samo dodatak „samo“. Pored svega navedenoga, „naš“ predsjednik voli istegnuti vrat (nikako se ne misli na tjelesno svojstvo) i preko plota svojih ovlasti.
Hrvatskoj odnosno Oružanim snagama RH predstoji smjena načelnika Glavnoga stožera, a sada je nemoguće zamisliti da će to s ovakvim ponašanjem vrhovnog zapovjednika biti moguće. Ovdje se realno nameće pitanje hoćemo li ćemo imati prvog zapovjednika u vojsci. Predsjednik je jednom prilikom, kada je bilo pitanje ulaska inspekcije u prostor predsjedničkog rezidencijalnoga kompleksa, rekao kako o tome ne može biti govora, jer vojska je na ulazu, a on im je vrhovni zapovjednik. Ne treba biti naivan, ni lakomislen, on je time rekao kako njegove ovlasti sežu do stražara, zapovjednika straže ili u najboljem slučaju do zapovijedanja bojnom koja brine za njegovu sigurnost. Nitko se do sada nije pitao kako je tim ljudima raditi u takvom okruženju u tome „svemu zapovjednom brlogu“, kakvima ga naš predsjednik smatra. Od tamo i visoka divljač ponekada pobjegne.
Istina je kako je zakonski i funkcionalno vrlo loše pokriveno područje nadležnosti ili ovlasti u upravljanju i zapovijedanju obrambenim stavom. To je u više hrvatskih Vlada uglavljivano kao bi se izbalansirala poslije izbornu ravnotežu između dvaju brada (ovaj puta ne Gradeca i Kaptola) gdje su Oružane snage samo vizualna (postroj vojske na obljetnicama) ili zvučna (grmljavina sve manjega jata Migova) njihova kulisa. O nekakvoj obrani kao javnome dobru tu ne može biti govora, i o funkcionalnome ustroju držane funkcije obrane pogotovo.
Već dvije godine imamo rusku invaziju u našoj blizini. U regiji imamo upade terorističkih skupina na tuđi teritorij bez ikakvih sankcija, periodično se najavljuje razbijanje Bosne i Hercegovine. Ruski veleposlanik u Srbiji najavljuje sređivanja u regiji nakon što se promjene geopolitičke okolnosti. Putin šalje novogodišnje čestitke dvojici predsjednika s čijim državama graničimo. Zoran Milanović ne staje on i poslije izbora glavnog državnog odvjetnika nego daje izjave da je nešto naložio SOA-i. I ne treba se zavaravati, on neće stati, ako ga ne zaustave hrvatske institucije.
Možemo li zamisliti ponašanja „svemuzapovjedajućega“ Vrhovnika u slučajevima opasne krize, kao npr. okolišno-energetsko-geopolitičkom incidentu, upadu neoznačenih oružanih skupina, ne daj Bože atentatu, terorističkom napadu, napadu na naše vitalne interese u BiH i drugim kriznim i kritičnim momentima. Ili nekome obliku ustavne krize poslije izbora. Ne možemo, jer se ne ponaša po normama, lijepim običajima, uljuđeno, po uzusima političke kulture, pa ni zakonito, a može se reći - niti normalno. Vremena su gruba, može se poetski reći i ništa ne treba dodati nekadašnjem vapaju – Hannibal ante portas! Osim, kako u nije problem u slonu, već o staklenome sustavu.
