Jednakost kao paravan za nejednakosti
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 16 Ožujak 2025 17:01
Tijekom povijesti pamtimo brojne revolucije i prosvjede povodom rasnih, socijalnih i inih nejednakosti. Ne samo da se te pojave nisu iskorijenile, nego smo danas svjedoci pojave novih žrtava i oblika diskriminacije.
Émile Durkheim je smatrao da je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće ako se kažnjavaju oni koji se ne uklapaju u društvo, ali on nije predvidio da žrtve znaju uzvratiti brutalnim udarcima (svojim) tlačiteljima. Ovo potvrđuju brojni primjeri (iz povijesti) kada se ciklički izmjenjuju uloge progonitelja i žrtava.
Jednakost i sloboda kao politički paravani
Jednakost i sloboda su često bili samo politički paravani, jer su se iza tih ideala riječi odigravale krvave revolucije i sukobi. Učinci revolucija s parolom: fraternité, égalité, liberté – bratstvo, jednakost, sloboda bili su katastrofalni: harali su ratovi, otimačina i bijeda. Pod tom parolom su organizirane revolucije protiv tlačitelja, a posljedice su bile katastrofalne: vladalo je carstvo straha umjesto slobode, a u ime jednakosti harala je otimačina i bijeda. Boljševička ideologija je stavila slobodu klase iznad slobode pojedinca čovjeka i slobodu od Boga. Proletarijat je tretiran kao žrtva careva i buržuja pa je to bio razlog organiziranja krvavih socrealističkih revolucija. Od žrtve postadoše tlačitelji!
Boljševičke revolucije propagirale su ideju jednakosti. Ideolozi boljševičke strategije vjerovali su da se sloboda i jednakost mogu ostvariti samo revolucijom. Tu strategiju je proveo Lenjin, a potom, nakon II. svjetskog rata, cijela četa njegovih (ili Staljinovih) zastavnika. U Staljinovo vrijeme je izmišljena parola "Sloboda narodu", a onda je na desetke tisuća ljudi pobijeno u ime te iste boljševičke parole. Manipulirajući sa socio-utopističkom idejom jednakosti njeni ideolozi su sve radnike prikazivali kao žrtve buržuja. Proletarijat je srušio s trona buržuje, a došli su na vlast partijske srprežimlije. Pod krinkom jednakosti revolucije su završavale u krvi, a (za)vladala je socrealistčka diktatura proletarijata. Izgubljena je povijesna borba za jednakost, navlastito u državama koje su ga sebi postavile kao načelo, služeći se za njegovo postignuće svim sredstvima. Slanjem tenkova u Prag 1968. godine Leonid Brežnjev srušio je zadnju iluziju socijalizma "s ljudskim licem".
U Lenjinovoj, Staljinovoj i Titovoj verziji bratstva i jedinstva socijalizma odigravao se korpus doktrinarnih zala. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i danas se zataškavaju komunistički zločini u ex Jugi nad protivnicima komunističkog režima.
Neoperativnost ideje socijalne pravde
F. A. von Hayek, dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije je pobio ideju "socijalne pravde" kao "zajednički cilj svih socijalizama, a pogotovo 'proleterskog socijalizma'. Metoda kolektivnog vlasništva koristila se u antiegalitarne svrhe" (Hayek). On je bez sustezanja pisao o besadržajnosti pojma "socijalna pravda" i zbog činjenice da se kolektivno vlasništvo koristilo u "antiegalitarne svrhe". Koji su drugi aspekti neodrživosti tog izraza?
Ekonomski, pravni, socijalni, psihološki i pedagoški aspekt
Ekonomsku jednakost je znatno prije Hayeka pobijao Adam Smith, škotski ekonomist. On je upozoravao na opasnost od širenja ideologizacije egalitarističke koncepcije. Pokazala se promašenom Lenjinova vizija socijalizma u materijalno nerazvijenim državama. Pored toga, društveno vlasništvo nema svoju ekonomsku, povijesnu ni ontogenetsku utemeljenost.
Pravna i socijalna jednakost podrazumijevaju istu primjenu pravnih normi i prava za svakog čovjeka, a što je nemoguće lenjin"standardizirati". U radikalno-egalitarističkoj koncepciji jednakost označava prije "jednolikost" negoli "jedinstvenost".
Jednakost kao političko načelo u svim krvavim prevratima odmicalo se od socioutopistčkih ideala, a sam pojam se našao u krvavim rukama ekstremno lijevih ideologija. Francuski filozof Henri Hude svojevremeno izjavio da se narodi diljem svijeta suočavaju s "novim totalitarizmom i njegovom formulom: počinje s apsolutnom slobodom da bi na kraju postigao savršenu diktaturu."
U psihološkom pogledu onaj tko je opijen uniformnošću vidjet će crnu ovcu koja odskače izgledom u stadu od drugih, a nije mu zapelo za oko da su bijele ovce sve iste. Iz takve percepcije "općeg" izvodi se i razmišljanje: "Ja sam za zajednicu jednako značajan i vrijedan kao i svatko drugi." To je stajalište posredstvom normi totalitarnog društva navodilo pojedinca da onda može reći: "Ja sam jednako kompetentan kao i svi drugi."
U pedagoškom aspektu djecu se uči u prepoznaju različitosti, a znatno manje suživotu s "različitima." Brojni primjeri lažne ravnopravnosti koji pod krinkom interkulturalnosti ili inkluzivnosti (ne)izravno sudjeluju u rušenju autoriteta, hijerarhije, tradicije pa i diskriminacije onih koji žive u skladu s kršćanskim vrijednostima.
Oni koji i danas propagiraju ideološku konstrukciju jednakosti tvrde da su iste šanse školovanja za sve isto što i demokratičnost obrazovanja.
„Woke“ ideologija i manipulacija jednakošću
Temelj važnijih svjetskih pokreta i njihovih pristaša je okupljanje oko ideje jednakosti. Isprva izgledaju humano jer wokeapeliraju za prava obespravljenih, ali kasnije manipuliraju s ulogom žrtve.
„Woke“ ideologija nastala je kao pokret zajednice Afroamerikanaca s ciljem ukazivanja na probleme rasne nejednakosti. Seže s početka 20. stoljeća. Danas woke ideologija više ne ističe problem rasizma, nego manipuliraju pitanjem rodne, a ne spolne ravnopravnosti. Njezini pristaše su netolerantni prema neistomišljenicima, osobito prema vjernicima i Crkvi. Ova ideologija je povezana s feminističkim pokretom i transhumanizmom, a u cilju postizanja "kolektivnog nadidentiteta". I u stručnoj literaturi sve manje se koristi ravnopravnost među spolovima, a zamjenjuje terminom rodne jednakosti.
Kada se koriste riječi "roditelj 1" i "roditelj 2" onda se daje obrazloženje da "termini otac i majka više nemaju diskriminirajući predznak" - Jennifer Chrisler, izvršna direktorica Vijeća za jednakost obitelji (Family Equality Council). Ovaj citat dovoljno govori kako se došlo od borbe za prava obespravljenih do izravnih inicijativa za ukidanjem braka i obitelji.
Agresivni feminizam vodi diskriminaciji muškaraca
U povijesnoj borbi žena za jednakost u obitelji i društvu dobili smo drugu krajnost. Pokreti za prava žena počeli su se femrazvijati sredinom 19. stoljeća. Isprva su se žene borile za ravnopravan politički život s muškarcima, spolnu ravnopravnost, prava na rad...
Borbu za ženska prava su predvodile tekstilne radnice, a danas su to feministkinje. One se stavljaju u prve redove borbe za današnja prava žena. Dan žena trebao bi nas podsjećati na dugotrajne i opravdane borbe žena za jednakopravni status u društvu s muškarcima, a danas su feministkinje "otele" proslavu Dana žena u borbi protiv muškog roda. David Cooper, jedan od ideologa seksualne revolucije iz 1968. godine, u knjizi "Smrt obitelji" feministički pokret vidi u oslobađanju žena od (dominacije) muškaraca.
Nedavnu proslavu Dana žena feministkinje su popratile s dvije "prigodne" poruke: "Trans žena je žena", i (za muškarce- vjernike), "Oprostio vam Bog klečanje". To je samo još jedan primjer transformacije ranijih borbi žena za svoja prava vidljiv s radikalizacijom feminističkog pokreta. Zato È. Zemmour u knjizi Prvi spol objašnjava posljedicu nametnutog trenda kada se muškarci moraju feminizirati jer će u protivnom postati nepoželjni. Došli smo do zabrinjavajuće feminizacije određenih profesija, ali i feminizacije društva. I u ovom primjeru borbe za jednakost uočavamo da se opet otišlo iz jedne krajnosti u drugu.
Zaključno
Kroz povijest su se ciklički izmjenjivale uloge progonitelja i žrtve. Temelj važnijih svjetskih pokreta i njihovih pristaša je okupljanje oko ideje jednakosti, koji na početku izgledaju humano jer apeliraju za prava obespravljenih, ali kasnije manipuliraju s ulogom žrtve pa i opravdavanjem krvavih revolucija. Protagonisti političkih parola za slobodu i jednakost su kroz povijest i danas (p)ostali isti ili gori od onih protiv kojih su se borili. Karakterizira ih netolerancija, isključivost, mržnja i/ili diskreditiranje neistomišljenika.
dr. sc. Zlatko Miliša prof./hkv.hr
