Kako spasiti dostojanstvo učitelja i školstva?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 20 Ožujak 2025 15:09
Ponovno se produbljuje jaz između trojstva koje čini (ili je činilo) obrazovni sustav: učitelja, učenika i roditelja.
Nekada se smatralo da je važno održati ugled učitelja. Nazovimo tako sve one koji se bave poučavanjem, iako postoje velike razlike u stupnjevima obrazovanosti i u samim poučiteljima:
od učitelja s nekada srednjom stručnom spremom, nastavnika s višom stručnom spremom, profesora s visokom stručnom spremom, magistra znanosti, doktora itd.). Potom se smatralo da je osnovni zadatak uzdići znanje učenika na visoku razinu, a gradivo obraditi u cijelosti. Roditelja se smatralo saveznikom učitelja kojemu pripomaže da učenika obrazuje i odgoji.
Ta „jednostavna“ shema nikada nije bila lišena lelujavih uspona i padova ovisno o mnogim faktorima koji nisu u dosegu ljudskih mogućnosti: u ratu se nastava odvijala s prekidima, nije se moglo obraditi sveukupno gradivo, mnogo je bilo prepušteno samim učenicima i njihovoj volji za učenjem kod kuće. Pa ipak, završavalo se razrede i kasnije nadoknađivalo kroz život na mnoge načine. Bolesti, epidemije, seobe, siromaštvo i druge nevolje također su ometale redoviti rad škole, ali čim bi se pojavila mogućnost, škola bi radosno otvarala svoja vrata. Kažem škola, a mislim na učitelje.
Također su o uspjehu odlučivale, kao i danas, mentalne sposobnosti učenika, marljivost, pažnja i mnogo inih osobina pa se nije moglo dogoditi da svi učenici u razredu završe ocjenom odličan! Bilo je posve normalno da neki budu odlični, a neki i ponavljaju razred. Djeca su znala da je moguće dobiti i trojku i dvojku i da se za višu ocjenu treba potruditi.
Učitelj je imao tešku zadaću ocijeniti znanje učenika i nikada posve apsolutnu točnost kod ocjenjivanja: netko je bolje govorio, netko bolje pisao, netko imao tremu, a netko nije mogao nikako.
Učitelj je mogao pogriješiti i griješio je. Matošu je rekao da je fakin i nevaljalac jer čita nešto ispod klupe. Mislio je da se radi o golom šundu. A ipak je bilo nešto posve drugo. Te su se učiteljeve grješke mogle ispravljati, ali ponekad su znale biti kobne po sudbinu đaka. Veličina učitelja ovisila je o njegovu intelektualnom, ali i humanom, emocionalnom ustroju pa su i uspomene na dobre i slabije učitelje ostajale kao legende u nizu generacija neke škole.
U velikom i zamršenom psihološkom susretu učitelja i đaka bilo je normalno da učenici slušaju učitelja, a iznimke su se kažnjavale. Smatralo se da pojedinac ne može ometati cijeli razred i postojala je pedagoška skala stupnjevanih kazni: od ukora do izbacivanja iz škole. I to ne samo iz te jedne škole u kojoj je učenik počinio prekršaj, nego ponekad iz svih škola u državi!uciteljica23 (Takva se praksa postavljala u mnogim državama prije više stoljeća, pa i u Austro-Ugarskoj Monarhiji kamo je spadala i Hrvatska. Kasnije se to primjenjivalo i u modernim vremenima komunističkih zemalja na čelu sa SSSR.) Također je i Jugoslavija primjenjivala taj pedagoški princip koji je od početka uzeo maha na posve drugoj razini, kažnjavajući đake i za heretičku misao u školskoj zadaći. Mnoge su sudbine bile uništene i ponižene tim odredbama. Srećom je sve to iza nas.
Na početku života naše RH postojala je namjera da se promijeni dubinski ustroj didaktičko-metodološkog i psihološkog pristupa školstvu pa i oblici pedagoškoga kažnjavanja trebali su biti postavljeni na nove osnove. Odgoj, kao dio školskoga sustava, mi neki zamišljali smo posve drugačije negoli je usvojen već od prvih dana na raznim javnim i tajnim sastancima. Kao svjedokinja tih nastojanja imala sam prilike zastupati novi svijet moralnih normi i odnosa u cijelom sustavu. (O napadima u javnim glasilima ne ću ovoga puta pisati.) Stoga smo sa zanimanjem i nadama sudjelovali u raspravama koje su se odvijale u početku javno, a jedna je ostala u vrlo znakovitom i negativnom sjećanju. U Školskoj knjizi bio je devedesetih godina održan niz sastanaka stručnjaka, pa su se predlagali i statuti kojima bi se uredili odnosi upravo najvažnijih sudionika u školstvu: učenika, učitelja i roditelja. Ali već prvih dana pojavio se gotovi statut (anonimnih auktora) u kojem je bilo oko trideset točaka, ali u posvemašnjem neskladu. U tih tridesetak točaka izmjenjivali su se učenik i roditelj koji imaju pravo ovo ili ono, ali nigdje nije bilo učitelja. Rasprava je odmah pokazala da se ovakav stav prema učitelju ne može održati zbog mnogih razloga. Jedan od prvih je rušenje ugleda učitelja, njegovu nemoć da postane dionikom prava koja bi mu sačuvala ugled pred učenicima i roditeljima.
Vremenom su se pojavljivali sve konfuzniji statuti, a javni ugled učitelja sve se više srozavao. O plaćama u školstvu nije ni potrebno govoriti: od vremena austrougarskih gorkih dana mojega pradjeda do danas, uvijek je kao javna služba u državi učitelj bio zakinut za najmanje 30 posto u odnosu na druge službe s istom stručnom spremom. palaca hazuTakvo je stanje i danas. (Početkom devedesetih profesor u gimnaziji imao je nakon dvadeset i više godina službe 107 njemačkih maraka mjesečno!)
Prošli smo razne faze školskih reformi i sustava od šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća pa i pokušaj komunističke vlasti da uvede ocjenjivanje učitelja. Od svega do tada pronađenoga čime bi se mogli učitelji držati na uzdi, od bijedne plaće, bijednoga stanovanja, prisilnih političkih ispiranja mozga, pretresa stanova u vrijeme Božića, nadzora nad izgovorenom riječi itd., ovaj izum ocjene rada o kojoj ovisi i povećanje plaće, bio je najmonstruozniji.
Vidim da se neki raspisaše po novinama i portalima kako je to dobro, kako se učitelji trebaju ocjenjivati, zašto se boje, valjda ne rade, i sve tako. Pišu to oni koji taj zahvat nisu doživjeli u svoj punini, nikada se nisu s tim susreli jer su puno mlađi. Valjalo bi da ti pisci i spisateljice pročitaju povijest školstva i ine knjige koje svjedoče o tragedijama u školskim zbornicama nakon kobnoga završetka prvoga takvoga pokusa 1962. godine. Pristranost se nije mogla nikako izbjeći. Tada su još vladali oni kojima si morao ugoditi i na politički način, ali najgore su bile odluke ocjenitelja proizašle iz osobnih animoziteta. Ocjene su donosile i određene povišice plaće pa se ljudska sudbina pokazala kao ništavnost pred odlukama sudaca. Tada su mnoge završne sjednice završile fizičkim obračunima, slomile su se i u našoj zbornici neke stolice i to u doslovnom smislu. O tome u kakvom smo raspoloženju dolazili na posao, kakvim su se želučanim grčevima, mrkim pogledima i paklenim šutnjama punili naši dani, nitko ne zna tko to nije iskusio. Zamrli su mnogi vedri odmori, užitci popijene kave, iskreni odnosi, mnoga su se prijateljstva zauvijek razvrgnula.
I nije samo traj trenutak materijalnoga ugrađen u rad učitelja. Mnogo psiho-fizičkih odnosa postoji u radu s djecom koji ne postoje ni u jednom zanimanju. Oni se ne mogu mjeriti. obrazovanjeNije to broj papira koji si ispravio, nije broj dobrih ili loših ocjena koje si podijelio, nije to ni krajnji uspjeh cijeloga razreda, to je puno više od toga.
Ne valja da se odnos učitelja i učenika svede na strah, ne valja ni da se učitelj predstavlja kao drugar iz razreda, ne valja ni kada se učitelj služi grubim riječima a očekuje lijepo ponašanje od svojih učenika, ne valja ni kada se učiteljica pojavljuje u prekratkoj suknji i dekolteu pa mladići imaju drugoga posla, a ne slušanje gradiva, ne valja kad učitelj ili učiteljica neprikladno odjevena u uske tajice ili namazana kao iz kafešantana gubi dostojanstvo pred razredom. Da, dostojanstvo. Takvo dostojanstvo imaju i struke sudaca i sutkinja pa onda i liječnika i liječnica.
U učiteljskom zvanju koje nije jednostavno ne možeš provesti život ako to nije tvoj poziv na plemeniti rad s djecom. Svako dijete ili odrastao učenik ne ostaje u razredu, ti ga nosiš kao učitelj kući i on sjedi s tobom za stolom, gleda u tebe razrogačenih očiju jer se divi tebi i tvome znanju. Dobar učitelj mora mnogo znati da bi privukao učenike, mora imponirati svojim humanističkim stavom, mora biti autoritet, a isto tako mora imati i emocionalnu snagu da u procjeni ne bude zadrt kao kramar. Jedni drugima ostajemo u sjećanju cijeli život. (Ja tako nosim mnoge moje đake u srcu: duhovitoga i maštovitoga Krešu Dolenčića, ozbiljnu i iskrenu Zrinku Erent Sunko, jezično raskošnu i odanu Nadu Babić, ozbiljnoga povjesničara Antu Nazora, đaka velikoga srca danas nadbiskupa Đuru Hranića, plemenitoga i požrtvovnoga branitelja života Marka Glogovića, rezolutnoga Antu Mikića, časnoga i pjesnički nadarenoga Ivicu Šaška, graditelja hrama u Svetoj zemlji Tomislava Glavnika, angažiranu Željku Markić, glumačku erupciju duhovitoga Vida Baloga…i stotine drugih koje ne mogu ovdje spomenuti.)
Nisu svi učitelji rođeni s pedagoškim erosom, a još je razvidnije da su učenici u suvremenom našem zapadnom društvu izloženi silnim lažnim utjecajima, koji im omogućuju zajedno s pedocentrističkim „pravima“, da maltretiraju roditelje kao i učitelje, a ujedno ih odvraćaju od svoje prave biti, darova i snage. ucionica23Stara kineska poslovica mudro kaže: pusti djetetu da dobije sve što hoće, i odgojio si nasilnika. O današnjim utjecajima „sveznajućih“ roditelja na ocjenu učitelja dosta se govori, ali isto tako i o podilaženju vlastitoj djeci.
Nema nikakvoga sklada u statutima škola koji bi vodio računa da svi sudionici toga vrlo složenoga odgojno-obrazovnoga procesa imaju podjednaka prava, a osobito dužnosti, o kojima smo tek na početku. Uvijek će biti izvrsnih učitelja i onih manje dobrih. Kao u svim strukama. Ali isto tako nikada nije ni jedna struka bila toliko ugnjetavana i nadzirana kao učiteljska. Nikada niste čuli da se iz službe otpustio veterinar ili liječnik jer je okitio jelku za Božić. Nikada niste čuli da su inženjera arhitekture izbacili iz službe jer je rekao neku nezgodnu a suviše hrvatsku riječ. Bilo je toga, reći ćete, da, bilo je u komunizmu i srpskoj vladavini nasilja pa će i dr. Šreter stradati poradi riječi, ali to je ipak rijedak primjer za razliku od učitelja. Učitelju se nadzirao svaki korak, a ako bi taj zakoračio u crkvu, znalo se što slijedi.
Najniže su plaće učitelja u odnosu na sve ostale struke s istim razinama obrazovanosti. To je neosporna činjenica. Ona je takva već nekoliko desetljeća. Ali to nije najgora činjenica za ovo važno zvanje i zanimanje. Najgora je činjenica gubitak ponosa i ugleda koji je ponovno na pragu još veće erozije: ocjenjivanje njihovoga rada.zaposlenje zivotopis unsplash Kako je dobro rekao Vlado Gotovac na svome suđenju: S kojim pravom vi sudite mojoj savjesti? A mi pitamo: tko će to ocjenjivati? Samo upravitelj? Cijeli kolektiv? Grupa ljudi iste struke ili raznih struka? Na osnovi kojih parametara? Brojeva čega? Ispravljenih testova, odličnih učenika, negativnih ocjena? Taj koji će ocjenjivati morao bi biti bolji u svemu da bi mogao donijeti ocjenu, kao što i učitelj mora biti bolji u svemu da bi mogao ocijeniti učenika.
Ako se usvoji taj zakon o ocjenjivanju učitelja i ovisno o tome i plaćama koje dobiva, osut će se još više želja da se netko bavi tim poslom. Danas više nema gotovo ni jednoga studenta koji upisuje na Prirodoslovnom fakultetu prirodne znanosti poput matematike, fizike, kemije ili biologije da bi radio u školstvu. Veliki gradovi imaju profesore zahvaljujući raznim uvjetima, ali ne i male sredine i sela.
Mnogo je toga propalo uništavanjem ove drevne struke učitelja, spasimo što se još može. Mi koji smo sačuvali ljubav za to zvanje, patimo gledajući poniranje učiteljskoga zvanja.
