Meter: Kako je Trump ponizio Macrona u Vatikanu
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 29 Travanj 2025 13:53
Iako Francuzi tvrde da Macron nije želio sudjelovati u razgovoru Trumpa i Zelenskog u Bazilici Svetog Petra u Vatikanu i da je treća stolica za stolom bila namijenjena prevoditelju, opovrgava ih činjenica da prevoditelj njima dvojici nije potreban niti ga je uopće bilo tijekom tog razgovora, kao i onog čuvenog u Bijeloj kući koji je završio debaklom
Danas je stigla vijest iz Moskve prema kojoj je ruski predsjednik Vladimir Putin objavio primirje na ukrajinskim bojišnicama u trajanju od tri dana – od 8. do 11. svibnja, povodom najvećeg ruskog državnog praznika – Dana pobjede
To je već drugo primirje koje je Putin proglasio u posljednje vrijeme, a prvo je bilo ono dvodnevno – tijekom uskršnjih blagdana čije se slavlje ove godine kalendarski podudaralo u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi (preciznije, u svim kršćanskim crkvama).
Međutim, ono što nas i čitav svijet najviše zanima je pitanje kolike su šanse da Rusija i Ukrajina dogovore sporazum o primirju kao preduvjet za postizanje trajnog mirovnog sporazuma uz posredništvo američkog predsjednika Donalda Trumpa?
Rekao bih vrlo male ili nikakve, barem ne u dogledno vrijeme! O datumu, kojem se u tom smislu Trump donedavno nadao – do stotog dana njegove vladavine a to je u srijedu, 30. travnja – sada je već potpuno iluzorno razmišljati. Nakon toga kod Trumpa je tinjala slabašna nada da će se dogovor postići do spomenutog ruskog Dana pobjede, ali i to je s današnjom Putinovom objavom o ruskom jednostranom trodnevnom primirju propalo.
Trumpu je teže „pacificirati“ saveznike
Zapravo je svima vidljivo kako Trump sada ima većih problema s „pacificiranjem“ europskih saveznika koji otvoreno stoje iza ukrajinskog vođe Volodimira Zelenskog (potpuno se usuđujem to javno reći – onih koji mu diktiraju uvjete igre oko dogovora s Trumpom – a to je prije svih tandem Keir Starmer–Emmanuel Macron, odnosno London i Pariz) nego s Putinom.
To se najbolje vidjelo u prošlotjednom europskom odbacivanju najnovijeg Trumpovog prijedloga o primirju na sastanku u Londonu tj. odbijanju prihvaćanja njegovih ključnih točaka: odustajanja Ukrajine od članstva u NATO savezu i nepristajanje na njeno odricanje od okupiranog teritorija uključujući i Krima, ne žele ukidati sankcije protiv Rusije, uz dodatna svoja dva zahtjeva koja su uputili Trumpu kao temelj za prihvaćanje njegovog sporazuma
Ta tri nova europska odnosno zahtjeva s kojima se složio i Kijev traže slijedeće:
prvo, europski i ukrajinski dokument predviđa detaljne razgovore o teritoriju tek nakon sklapanja dogovora o prekidu vatre, ne spominjući priznanje ruske kontrole nad bilo kojim dijelom ukrajinskog teritorija; i drugo, neće biti ograničenja za naoružavanje ukrajinske vojske niti ograničenja za ukrajinske saveznike koji će stacionirati svoje vojne snage na ukrajinskom teritoriju. Osim toga, taj drugi – europski dokument, predlaže čvrsta sigurnosna jamstva za Ukrajinu, uključujući američka s “dogovorom u stilu članka 5”, što je referenca na Sjevernoatlantski ugovor kojim je utemeljen NATO. Ono što čak ni Trumpov prethodnik Joe Biden nije želio dati Ukrajini; i treće, kompenzacije štete Ukrajini iz zamrznutih ruskih financijskih aktiva u Europi i SAD-u.
Macron ismijan u Vatikanu
U tom smislu bio je zanimljiv i koordinirani diplomatski pokušaj Volodimira Zelenskog i spomenutog britansko-francuskog dvojca da iskoriste Trumpov dolazak na sprovod pape Franje u subotu, u Vatikanu, i da u komornoj atmosferi pokušaju dodatno „omekšati“ nadobudnog Trumpa. Taj je sastanak na kraju i održan u Bazilici Svetog Petra uoči same ceremonije, a trajao je svega 15 minuta.
U svezi tog sastanka ističem dva važna momenta: prvo, ukrajinski mediji pisali su kako će se nakon tog kratkog sastanka, nakon završetka službene pogrebne ceremonije održati i duži sastanak Trumpa i Zelenskog. Međutim do njega nije došlo jer se Trump odmah nakon odlaska iz Vatikana uputio u rimsku zračnu luku i vratio u SAD bez dodatnih razgovora s bilo kojim od brojnih svjetskih državnika.
I drugi, ne manje važni moment je taj, da je, kako pišu britanski mediji, Trump odbio da njegov razgpvor sa Zelenskim bude u formatu s Emmanuelom Macronom. Iako Francuzi tvrde da Macron nije želio nazočiti razgovarati i da je treća stolica za stolom u Bazilici za kojim su razgovarali Trump i Zelenski bila namijenjena prevoditelju, opovrgava ih činjenica da prevoditelj njima dvojici nije potreban niti ga je uopće bilo i tijekom tog razgovora, kao i onog čuvenog u Bijeloj kući koji je završio pravim debaklom, svađom, prijetnjama i, kraće rečeno – potpunim kaosom. Dakle Macron je očito „izvisio“ pa je ovisio o tome hoće li mu Zelenski ili neće prenijeti baš sve detalje koje mu je Trump istom prigodom priopćio, jer je očito da je Trump želio intimu sa Zelenskim. Time mu je zapravo ojačao pregovaračku poziciju u odnosu na ključne europske sponzore njegove politike, a hoće li ju Zelenski htjeti iskoristiti ili se neće usuditi protiviti europskim vođama i njihovim interesima pokazat će vrijeme.
Što su Trunmp i Zelenski razgovarali 15 minuta i je li se uopće u tako kratkom vremenu bilo što moglo dogovoriti ne zna nitko osim njih dvojice pa oko toga neću špekulirati, iako se najčešće spominje da je Trump uvjeravao Zelenskiog da službeno prizna Krim ruskim teritorijem.
S Trumpovim planom problema ima i Moskva
Ali ću zato reći kako Trumpov plan nije samo zapeo s američkim saveznicima u Europi i Kijevom. On je u znatnoj mjeri neprihvatljiv i Moskvi iako ona u tom smislu igra suptilnije i govori o spremnosti prihvaćanja tog plana uz nužne „manje korekcije“ – kako je to ovih dana kazao i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov.
Međutim, ono što vidim iz izjava pojedinih ruskih dužnosnika i analitičara bliskih Kremlju jasno ukazuje kako su te razlike kudikamo veće nego što ih prikazuju i Moskva i Washington.
Službena Moskva polazi od pretpostavke da itekako postoji realna opasnost da Trump odnosno netko iz njegovog tabora ako se on ne bude opet kandidirao na predsjedničkim izborima (za sada je to nemoguće jer ne dozvoljava ustav ali nije i isključeno) izgubiti slijedeći mandat, i zato ustrajava da se u mirovni sporazum uključi i otklanjanje svih onih uzroka za koje Moskva već više od tri godine govori da su bili ključni za pokretanje invazije na Ukrajinu, da ih sada detaljno ne ponavljam jer su više-manje općepoznati (od zajamčene zabrane ulaska u NATO, demilitarizacije, do strateških sigurnosnih jamstava i za Rusiju). Za sada se ti ruski zahtjevi, barem na javnoj razini pregovora o primirju ne uzimaju u obzir od strane Washingtona a za Moskvu su, barem kako ona smatra – po Rusiju životno važni, jer ne žele nakon ovih krvavih ratnih godina sačuvati ukrajinsku državnost (makar to bila i krnja državnost u smislu izgubljenih teritorija) ukoliko će ta zemlja postati „anti-Rusija na steroidima“ tj. država „načičkana“ ubojitim NATO-ovim oružjem pri potpuno proturuskoj državnoj vlasti koja se ne želi službeno odreći okupiranih teritorija. To je – naglašavam ponovo – ruski stav u čitavoj ovoj priči, koji jasno ukazuje svu složenost postizanja trajnog i održivog mira u toj zemlji.
Osim toga, ruski šef diplomacije Sergej Lavrov je u svom nedavnom intervjuu za američku televiziju CBS dao do znanja da Moskva od Washingtona nije dobila bilo kakav prijedlog koji bi išao u smislu da preda svoj nadzor nad najvećom nuklearkom u Europi, AC Zaporižje, pod upravu SAD-a i teritorijalno pod vlast Kijeva, te da je tako nešto, ako bi se postavilo kao zahtjev – za Moskvu bilo potpuno neprihvatljivo.
Prekretni moment
S druge strane svojevrsni prekretni moment u pregovornom procesu koji je u tijeku svakako je de facto pristanak Kijeva da se uopće i razgovara o gubitku okupiranih teritorija, vjerojatno u okviru da ga se Ukrajina formalno nikada neće odreći ali ga faktički neće niti vojno oslobađati. Drugim riječima, ostavlja se mogućnost da se taj problem u nekoj dalekoj budućnosti eventualno riješi diplomatski tj. da se Rusija dragovoljno odrekne tih teritorija – pori čemu i sami znate kolika je vjerojatnost za tako nešto. Jer više nema SSSR-a niti na vlast u Moskvi može doći neko novi „Hruščov“ pa da te teritorije potezom pera, poput svojedobno Krima sredinom prošlog stoljeća, „u znak vječnog prijateljstva ruskog i ukrajinskog naroda“ preda Ukrajini.
Dakle, Trump u nedjelju kaže kako sada računa da bi dogovor o primirju mogao biti sklopljen za dva tjedna. Putin je to anulirao svojim upravo proglašenim trodnevnim primirjem. Naravno, Putin ga može produžiti i pretočiti u sporazum ako na to pristane i suprotna strana.
Vidjet ćemo što će biti. Ali već je sada vidljivo kako vodeći britanski i francuski čelnici žele minirati Trumpov prijedlog i da time žele uništiti i njegov bilo kakav sporazum s Putinom šireg geopolitičkog značaja, jer bi on definitivno dodatno oslabio ionako sve slabiji globalni geopolitički položaj i utjecaj EU-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Preciznije – gotovo bi ga marginalizirao, dovodeći ih u okvir dugoročne potpune ovisnosti o Washingtonu i njegovoj vanjskoj politici.
Zato žele uvjeriti Trumpa da je bilo kakvo primirje tipa onog kojeg on sad nudi zapravo Putinova pobjeda (iako to po tom prijedlogu takvim uopće ne izgleda i definitivno se može tumačiti na različite načina jer je jasno kompromisnoga tipa) i da će to oslabiti i američke strateške interese u svijetu.
Međutim Trump nema previše mogućnosti za novu improvizaciju niti izbora. Ono što mu može preostati samo je: ili se pokoriti europskim saveznicima i nastaviti rat kojeg nikada nije želio, ali tada već s puno većom opasnošću da Ameriku uključi u neposredni vojni sukob s Rusijom što nije želio ni Biden usprkos „plesanju po rubu eskalacije“ (ali precizno kontroliranom plesanju); ili da jednostavno od svega digne ruke i kaže i Zelenskom i saveznicima „ratujte sami s Rusima koliko god hoćete – ali bez američkog uvlačenja u isti“.
Odgovor na ovu dilemu nekako mi se nameće sam po sebi – što implicira da će Ukrajina morati ići na bolne ustupke, dok će Europa morati „progutati gorku pilulu“ svog geopolitičkog nesnalaženja u ovoj vrlo sofisticiranoj igri u kojoj može postati trećerazredni globalni igrač.
Prije svega će morati krenuti u ubrzanu i skupu militarizaciju koju neće moći izbjeći – uz vječnu fokusiranost na međusobno neprijateljstvo s velikim susjednom na svom istoku, Rusijom. Zapravo – u tom ju je smjeru svjesno gurnuo Trump, a europske elite su to prihvatile jer im ništa drugo i nije preostalo!
