Meter: Kroz povijest, velike su sile obično umirale ubojstvom, a ne samoubojstvom
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Svibanj 2025 15:01
„Ako se ovo ne zaustavi, Ukrajinci neće dobiti rat. Mislim da u mainstream medijima postoji čudna ideja da ako se ovo nastavi još nekoliko godina, Rusi to neće moći podnijeti, Ukrajinci će vratiti svoj teritorij i sve će se vratiti na staro. Ali to nije stvarnost u kojoj živimo.“ — rekao je Vance i naglasio da bi to na kraju moglo eskalirati u nuklearni rat.
Danas, 30. travnja, završava prvih 100 dana vladavine SAD-om Donalda Trumpa u njegovom drugom mandatu. Nakon početne euforije i visokog rejtinga potpore Trumpu, ona je u međuvremenu naglo splasnula i došla na najniže grane za bilo kojeg američkog predsjednika u zadnjih 80 godina – zapravo, otkako postoje službena mjerenja tih pokazatelja.
Naravno, nije sve tako jednoznačno. Trump i dalje ima dovoljno visoku potporu širokih narodnih masa iako su i one razočarane pojedinim njegovim potezima, prije svega onima iz carinske tj. trgovinske politike koji oštro udaraju po njihovom džepu, dok im je nakon stupanja na vlast obećao „novo zlatno doba Amerike“ (naravno, Trump tada nije rekao da će se to dogoditi odmah, ali razmaženi Amerikanci nemaju previše strpljenja gledati kako njihove lisnice postaju sve tanje zbog američkih globalnih geopolitičkih borbi u koje se oni ili ne razumiju ili ih za njih nije briga, a najčešće to dvoje zajedno).
Ondje gdje Trump nema nikakvu podršku je veliki dio tzv. duboke države (strukture unutar CIA-e, Pentagona, kongresnih odbora po pitanju obrane i nacionalne sigurnosti ne samo zastupnika demokrata, već i dijela iz Republikanske stranke, i td.), prije svega neokonzervativaca čija je politika liberalnog i demokratskog intervencionizma posljednjih 30 godina od raspada SSSR-a sa sadašnjom Trumpovom politikom doživjela potpuni krah. Ona vjerojatno više nikad neće biti obnovljena (o tome bi računa trebali voditi i europski liberali!), barem ne u obliku kada je u zadnja tri desetljeća što mekom, a često i tvrdom (vojnom) silom „disciplinirala“ mnoge zemlje diljem svijeta – od Afganistana, preko Iraka, Sirije i Libije, do pokretanja obojenih revolucija u Srbiji, Gruziji, sve do Ukrajine gdje je de facto stupila u krajnje opasni posrednički rat s Rusijom.
Iz ovog potonjeg Trump Ameriku upravo sada nastoji izvući kao da se ništa prije toga nije dogodilo i kao da se još uvijek ne događa (američko oružje i dalje uredno stiže u Ukrajinu temeljem Bidenovih uredbi od kraja prošle godine) – govoreći, zapravo s pravom – kako ukrajinski rat nije njegov nego Bidenov, i da se on ne namjerava zbog Bidenove promašene politike uvaliti u ukrajinsko blato kako se u ono vijetnamsko svojedobno uvalio republikanski predsjednik Richard Nixon iako on Vijetnamski rat nije počeo – štoviše – oštro mu se protivio. Na kraju je Nixon (p)ostao povijesni sinonim za američki bolni poraz u tom nepopularnom ratu.
Osobno mi još nije jasno kako se to Trump misli izvući iz ukrajinskog blata s obzirom na velike pritiske kako unutar samog SAD-a tako i od europskih saveznika i Kijeva da nastavi taj “Bidenov rat” do konačne ukrajinske pobjede? Štoviše, mislim da je, ako mu je izvlačenje iz tog rata uistinu i bio primarni strateški cilj da bi se potom u punini mogao posvetiti obračunu s Kinom za koji ima potporu svih relevantnih američkih političkih snaga iz obje stranke, kao i društvenih struktura i velikog dijela građana – (zato Trumpove povremene izjave kako želi postići pravedni trgovinski sporazum s Kinom smatram samo propagandom, jer SAD-u ne treba nastavak razvoja Kine koji bi se tada nastavio, već njen gospodarski slom kao nužni preduvjet za punu američku dominaciju u 21. stoljeću: i ekonomsku, i visokotehnološku, i vojnu) – on nakon katastrofalnog sastanka uz Bijeloj kući s ukrajinskim čelnikom Volodimirom Zelenskim nije smio ponovo krenuti u nove iscrpljujuće razgovore s tim istim Zelenskim i europskim vođama koji ga podržavaju, već da je tada trebao reći odlučno dosta! Zapravo ono što ovih dana govori, i gdje u isti koš za neprihvaćanje njegovog mirovnog plana trpa i Ukrajinu i Rusiju, ali sada ovu potonju još i više.
Ovo potonje se Moskvi previše ne sviđa i to ruski državni vrh posve otvoreno daje do znanja. Upravo na današnji dan, kada obilježavaju godišnjicu čuvenog postavljanja sovjetskog stijega na zgradu njemačkog Reichstaga i samoubojstva Adolfa Hitlera. Rusi ovih dana kipte ponosom i nacionalnim nabojem i teško je vjerovati da će ih se Putin usuditi razočarati prihvaćanjem po Moskvu neugodnih ustupaka koje sve otvorenije traži Trump. Poglavito u kontekstu najvećeg nacionalnog praznika – ruskog Dana pobjede, koji se obilježava 9. svibnja.
Procurili detalji Witkoffovog razgovora s Putinom
Tako američki Bloomberg upravo javlja o nepoznatim detaljima prošlotjednog sastanka Trumpovog posebnog izaslanika Stevea Witkoffa s ruskim vođom Vladimirom Putinom u Moskvi.
Prema američkom mediji, Putin zahtijeva da svaki mirovni sporazum uključi preuzimanje ruske kontrole nad cjelokupnim teritorijem četiriju ukrajinskih regija koje je Rusija anektirala početkom listopada 2022. godine. Podsjećam, osim Luganske oblasti koju kontrolira gotovo u cijelosti, ruske snage u ostale tri regije (Donjeck, Zaporižje i Herson) kontrolira oko dvije trećine njihovih teritorija, pričemu Krim niti ne prihvaća kao predmet bilo kakvih budućih pregovora s Kijevom.
Taj Putinov zahtjev, navodi Bloomberg, potkopava Trumpove napore za postizanje prekida vatre i konačno rješenje rata, zbog čega u Bijeloj kući raste frustracija. Steve Witkoff pokušao je uvjeriti Putina da pristane na prekid vatre kojim bi se zaustavile borbe po sadašnjim crtama, ali Putin je zadržao maksimalistički stav po pitanju teritorija. Razgovori su trenutno u zastoju i daljnji napredak zahtijeva izravan kontakt između Putina i Trumpa, rekao je jedan od izvora američkog medija.
U međuvremenu državni tajnik Marco Rubio prijeti potpunim američkim povlačenjem iz posredovanja, pa se sve skupa čini vrlo kaotičnim i krajnje opasnim ne samo po Ukrajinu, već i po europsku pa i svjetsku sigurnost. Sigurno ne bez razloga, prekjučer je američki potpredsjednik JD Vance u intervjuu za kanal intervjuu za kanal Charlieja Kirkavicha izjavio kako Ukrajina neće dobiti rat s Rusijom ako se neprijateljstva nastave u idućim godinama, pri čemu je scenarij nuklearnog rata itekako moguć.
„Ako se ovo ne zaustavi, Ukrajinci neće dobiti rat. Mislim da u mainstream medijima postoji čudna ideja da ako se ovo nastavi još nekoliko godina, Rusi to neće moći podnijeti, Ukrajinci će vratiti svoj teritorij i sve će se vratiti na staro. Ali to nije stvarnost u kojoj živimo.“ — rekao je Vance i naglasio da bi to na kraju moglo eskalirati u nuklearni rat.
Trumpova politika kaosa
U jednoj od svojih nedavnih analiza napisao sam kako kaotična politika bilo kog državnika ne mora biti isključivo plod njegovog neznanja i neuspjeha, već i da može biti namjerna. Namjernom kaotičnom politikom, prepunom nepredvidljivosti (Trump to demonstrira gotovo na svakodnevnoj razini, mijenjajući izjave za 180 stupnjeva u odnosu što je rekao dan ranije, a što njemu očito nije važno, kao što mu nije važno što o tome pišu i govore drugi, već je fokusiran isključivo na uspjeh u dosezanju krajnjeg cilja koji je vrlo daleko) definitivno stvara nervozu suparnika, a onda i strah – iz kojeg na kraju namjeravaju izvući ono što im optimalno treba.
Hoće li Trump takvom politikom, siguran sam svjesnom i osmišljenom, ali možda ne i u pogledu kolike će razmjere štete prije željenog uspjeha imati i za same Sjedinjene Države tj. njene građane – na kraju uspjeti ili neće sada ne bih nagađao.
Kažem, on još uvijek ima dovoljnu potporu američkih građana za ono što čini i to mu je najveća zaštita od udaraca iz duboke države ili liberalnih medija, njemu potpuno nesklonih – pa će na vlasti sigurno ostati usprkos pojedinim prijetnjama opozivom (impeachmentom). Republikanci prate bilo građana i ne usuđuju mu se protiviti, a demokrati su još uvijek u postizbornom kaosu iako ih ovaj Trumpov polako homogenizira na osmišljeniji otpor.
O Trumpovoj vanjskoj politici
Ondje gdje Trump, barem za sada, posve sigurno ne dobiva ono što je želio – to je vanjska politika.
Kanada se ne samo oduprijela njegovim navodnim teritorijalnim pretenzijama i carinskim udarima, već je neočekivano vlast u zemlji u nedjelju zadržala Liberalna stranka koju je Trump oštro napadao i kojoj su svi predviđali krah zbog katastrofalnih ekonomskih rezultata bivšeg premijera Justina Trudeau u zadnjih par godina. Trump je svojim preoštrim protukanadskim istupima zapravo uništio siguran dolazak na vlast kanadskih konzervativaca koji su do prije koji dan nad liberalima imali dvoznamenkastu prednost.
Drugim riječima, Trump je od jedina dva američka susjeda, umjesto bliskih partnera stvorio američke neprijatelje – i to teško može osporiti.
Američka bliskoistočna politika još uvijek nije do kraja definirana, ali ono što se već sa sigurnošću može naslutiti je da Trump ne želi pokretati rat protiv Irana i da je u tom smislu odbio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua iako ovaj ima golemi utjecaj na američki židovski lobi što mu se može smatrati kao plus. Štoviše, to je potpuno neočekivano s obzirom na ratoborne Trumpove izjave iz predizborne kampanje.
Sve veći pritisak na Trumpa vrše i moćne arapske zemlje koje traže konačno rješavanje palestinskog pitanja kao ključ svih budućih odnosa u regiji ali i njihovih s Izraelom pa i samim SAD-om.
Stanje u Indopacifiku je sve složenije i teško da će Trump tamo uspjeti slomiti kineski otpor svojim sankcijskim i trgovinskim zastrašivanjem ili pak guranjem svojih saveznika poput Japana i Južne Koreje u oštru konfrontaciju s Pekingom. Enigma u tom smislu, prema mom mišljenju, je sadašnja brzo eskalirajuća kriza između Indije i Pakistana.
O stupnju degradacije američkih odnosa s Europskom unijom suvišno je i govoriti, a o ukrajinskoj temi više sam kazao u gornjem dijelu teksta.
Prosudba
Zapravo, bez straha od greške, može se zaključiti kako je SAD prije Trumpa u svijetu imao više od 50 država saveznika i strateških partnera, uključujući većinu najbogatijih zemalja svijeta. Sada mnogi od njih od Amerike bježe kao vrag od tamjana – od Njemačke do Japana i Južne Koreje koji nastoje stvoriti neke vlastite sigurnosne mehanizme i učvršćenje globalnih trgovinskih veza kao alternative američkim sankcijama i političkim pritiscima.
Koliko će u tome uspjeti drugo je pitanje, ali se iz ovog što je navedeno može zaključiti, kako je to nedavno rečeno i u američkom mediju Foreign Policy, da SAD pod Trumpovim vodstvom „uništava vlastiti hegemonijski poredak“.
„Zašto bi Sjedinjene Države uništile vlastiti hegemonijski poredak? Zašto bi najmoćnija država u globalnom sustavu aktivno radila na tome da sebe učini slabijom, siromašnijom i manje sigurnom? Znamo da velike sile rastu i padaju; globalne ere završavaju, a nove počinju. Ali kada smo vidjeli međunarodni poredak uništen na ovaj način, od strane vlastitog stvoritelja? Kroz povijest, velike sile su obično završavale – ili umirale – ubojstvom, a ne samoubojstvom.“
Rekao bih – vrlo zanimljivo pitanje, ali da odgovor na njega nikako ne može biti jednoznačan. Sve navedeno jasno ukazuje kako unutar SAD-a postoje dovoljno snažne, usudio bih se reći i presudno snažne silnice koje utječu na Trumpovu vanjsku ali i unutarnju politiku. Postoje moćnici unutar SAD-a pred kojima i sam Trump drhti.
Tko hoće vjerovati nek’ vjeruje. Ovima drugim neću zamjeriti, jer previše je toga u američkoj politici i političkom ustroju općenito – skriveno duboko ispod površine obične svakodnevnice, a da bi se to tih dubokih voda moglo prodrijeti.
