Urušavanje države i tajni izvještaji
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 10 Svibanj 2025 09:59
Kad se ovih dana pojavila već dugo naslućivana vijest da je moguće potpuno gašenje Portala HKV (Hrvatskoga kulturnoga vijeća) poradi nedostatka financijskih sredstava, mnogi su u javnosti povlačili usporedbu s nestankom Hrvatskoga slova. Zgražanje se ograničilo na dio akademske zajednice koja je još uvijek duboko podijeljena u novoj samostalnoj RH.
I tada se, prije posljednjega broja, prijetilo HS-u i to naravno na način rezanja prihoda, kao najefikasnijom metodom, ali i svakojakim tajnim porukama koje su poslane s mjerodavne ministarske adrese: neka prestane pisati taj i taj dopisnik, pa ćete bolje proći! Obično bi to bio netko poznat u javnosti akademskih građana, dobro znanstveno potkovan i pravednički nastrojen, a osobito iskren u pogledu svoga domoljublja. Kako se to nije dogodilo, topilo se dotacijsko sredstvo iz dana u dan, iako je HS imalo i druge djelatnosti koje su vrijedno promicale hrvatsku kulturu. Poruke su dolazile s javnosti nepoznate-poznate adrese pa čak su se dogodila i misteriozna zastrašujuća saslušanja od strane Haaškoga suda!!! Neki redoviti suradnici u HS koji su često pisali o DOR, spominjali tragedije ne samo Vukovara, nego i drugih mjesta u Hrvatskoj, bili su izloženi represiji i saslušavanjima u kućama, što je bila sudbina i potpisnice ovih redaka. Usudili smo se pisati o osobama koje su izravno sudjelovale u zločinima protiv Hrvata, pa su nam se dogodila i prijeteća pisma i dolasci naše policije u obiteljski stan.
Sve me to sada podsjetilo na jedan sastanak ljudi iz vremena devedesetih godina, nastanka novih stranaka i Društva hrvatskih političkih zatvorenika na kome sam prisustvovala kao urednik jednih davno ugašenih novina. Bilo je određeno da svatko ustane i kaže gdje je i zašto „ležao“. Kad sam došla na red, morala sam konstatirati da nisam „ležala“, ali sam bila bez posla i telefona, ali to ne znači da ne bih mogla „leći“ u novoj RH. Možda je zbilja vražje djelo biti vidovit.
Ne, nisu nevažne riječi, one su sukus stvari o kojima mislimo, govorimo i živimo. Riječi obvezuju osobito intelektualce, oni su dužni reći istinite riječi, oni moraju govoriti ne samo zbog i za sebe, nego i za one kojima to nije moguće iz bilo kojih razloga. blackAko ja ne govorim riječi koje su moj jedini način borbe, ako ne dovedem sebe u opasnost baš poradi njihove istinitosti koja sada nije u modi, onda nisam ispunio dužnost svojeg akademskoga poslanstva u svom narodu. Govoreći istinite riječi izlazim iz pakla laži, u njima perem tijelo i um u vodi Istine. To je način čišćenja duha kao i posjet galerijama starih i dobrih majstora, ili slušanjem veličanstvene glazbe.
One su, te riječi, mogućnost života u okruženju zagađenom tajnim sastancima mrzitelja takvih riječi, mrzitelja svega što ima hrvatski atribut. Imaju ti antihrvatski atributisti moć u rukama – ne samo političku, nego i novčanu. Imaju takozvana „povjerenstva“ kojima su na čelu istureni neznani klimavci, najčešće bez bibliografije, te oni određuju, samo prividno, tko će preživjeti na javnim dotacijama. Jer prave odluke donose kao i nekada u nekim novim „Kockicama“, samo na drugim mjestima.
Možeš i ti postati članom kakva „kružoka“ koji će ti osigurati oblaporna sredstva za bezbrižan život. O tome se naveliko piše, ali tada prestaješ biti intelektualac, postaješ zarobljenik laži koja se kao u filmu „Đavolji advokat“. Tajni su dogovori i izvješća neumrlo nasljedstvo povijesti. Sjećamo se kako su tajni spisi iza propasti svake diktature letjeli zrakom kroz puste srušene ulice, letjeli papiri i vjetar im bio gospodar. Sada bi mogli uvjetno rečeno letjeti kompjuteri i ostala sredstva kada se jedan takav represivni režim, koji se sve više dokazuje ustrajnim progonom svojih ideoloških neistomišljenika, uruši.
Urušavanje režima počinje iznutra postojanjem takvih silnica koje nameću prestanak života slobodnim i istinitim iskazima u bilo kojem obliku. Takvi režimi prepoznati su po uvođenju delikta načina razmišljanja. Krimen riječi, da, to je pravi delikt. Kao u ona „dobra stara vremena“ jugovinaška opet smo uveli podjelu na poštenu i nepoštenu inteligenciju. euriOvoga puta nismo se daleko odmakli od, mislili smo, krepanoga recepta: i dalje su hrvatski prefiksi samo na desnom sjenovitom plućnom krilu, onom deliktnom, nepotrebnom i bolesnom, onom kojega treba odrezati, pa makar i država propala i bila konačno urušena. Na radost lijevoga plućnoga krila.
Đavo voli biti na hrpi novca i nad Hrvatskom. Voli i neke labilne intelektualce. O, da, ima toga. Nisu ovi gospodari po ustanovama nagnutim ulijevo glupi, ne, oni su vrlo marljivi: izlaze redovito na izbore, odmah se povoljno zapošljavaju po ustanovama koje ne resi velika dubina misli, idu u Women'secret dućane u kojima ih nitko ne pita znaju li tko je Sokrat, pišu i oni dobro plaćena djela pa čak dobivaju i nagrade, nezbunjeni i nimalo šokirani prihvaćaju misao da je dostatno bludničenje vlastitoga tijela opisati kao umjetnost! Ima toga, ima. Smatraju se izrazitim naprednjacima, legalistima i potrošačima novca od države jer su u pravu, imaju prava, sva su prava na strani njihovih prava, prava na tijelo, na perverzije, na plaćeni nerad, na iskazivanje mržnje prema ruševinama hrvatske prošlosti jer su jednostavno neuporabive u njihovoj viziji budućnosti. Beznačajnost i vulgarnost se u ovom dobu visoko cijene.
Ali, svaki naredbodavac „šerif“ ima ime koje svi znaju. Ne postavlja „veliki šerif“ na važna mjesta sebi nevjernog. Taj mora biti podložan, poćudan, ovisan i mora imati kakvu smrdljivu točku u životopisu koja ga čini ucjenjivim. Kažu da svaki od tih izvršitelja ima putra na glavi koji se čuva u specijalno čuvanim hladnjačama. Stoga je poslušnost veća od savjesti, a strah i pohlepa razmjerni savjesti.
Ti izvršitelji uhljebljeni su u raznim povjerenstvima, odborima, komisijama, tajništvima i tako odobravaju ili brane javne postupke i osobito Riječ. Naročito i posve otvoreno boje se Riječi, boje se istinite Riječi i zato drže u rukama ono ministarstvo koje je zaduženo za Riječ. I gušit će ju sve do urušavanja njihovoga režima. Svatko tko se suprotstavio njihovoj uskogrudnoj ili lažnoj Riječi, bit će proskribiran za sva vremena. Mi koji smo bili suradnici HS, a sada HKV, napisali smo neporecive tekstove koji sluge „šerifa“ nisu mogle obezvrijediti, ali su zapisane u razne „bijele“ i „crne“ knjige.
Svojevremeno, to znači 23. travnja 2004. godine, objavljen je u HS moj tekst o velikoj nizanki ( filmu) na HT „Duga mračna noć“. dugamracnanocTekst je bio jedan od vrlo rijetkih osvrta na filmski izvrstan uradak, ako ne računamo kratke zapise novinara. Javio se povodom njega i sam auktor Antun Vrdoljak da me pita ovo i ono, pa se razgovor zaustavio i na Imotskom u kojem sam boravila dosta često kao Raosov sukladnik. Čak smo imali i dodirnih točaka koje nismo znali: slikala sam ulicu s kućom njegove „babe“ kako je rekao i tu je sliku kupio netko drugi na njegovu žalost. Kako bilo da bilo, poradi toga teksta i svih ostalih moj je krimen zapisan i vječnu knjigu nepoćudnih. Tekst je bio toliko opširan da nije mogao stati na veliku stranicu pa ga je uredništvo HS skratilo.
Ta filmska saga o Slavoniji kao metafora Hrvatske otkrila je dubinskom genezom postanak zla i svojom analitikom podsjeća na jedan drugi veliki film: kultni film Luchina Viscontija „Dvadeseto stoljeće“. Već početak Vrdoljakovoga filma sadrži sve jasne, ali i skrivene unutarnje organske uzroke nastajanja zla, onoga koji ima oblike fašizma, nacizma i komunizma. Prikazao je kako revolucija guta svoju djecu, svi dolaze na red. Ni jedan redak izgovoren ili ispisan ne će promaknuti u dijaboličkom sustavu koji se održava na principu: nitko nije posve čist, svakome se može naći neka crna točka. Svi osluškuju korake straha koji je glavni gospodar u zemlji kojom vlada jedan od ova tri režima. Sve se sumnjive glave melju i drobe kao prezrele lubenice.
Iz ove kritike filma samo jedan odlomak: „Posljednja trećina filma je siloviti razvoj levijatanovih oblika. Svi su sada u stanovima u kojima su donedavno živjeli ustaše, a prije njih Židovi. Sjede Joke, Brke i Španci, drugovi partizani, u stilskim foteljama s lavljim šapama na lakiranome podu, ispod portreta bivših vlasnika, usred bidermajera i secesije blaguju dobru hranu što se dobiva u za njih specijaliziranim „diplomatskim magacinima“, sjede i promatraju jedni druge: čija je fotelja bolja.“
O tome kako je strašna činjenica da nikada nismo snimili dobar i istinit film o Golom otoku, Staroj Gradiški, Jasenovcu ili Bleiburgu, pisalo se u više navrata.HKv logo25
Za film takvih razmjera treba Riječ, velika i pravedna, nosiva, sotonska i Božja, treba i snaga auktora za takvu riječ kao i volja donatora novca.
Ipak, postavlja se jedno pitanje kao i uvijek: misle li naši vlastodršci i gasitelji hrvatskih portala, časopisa, novina, udruga, pokreta i hodova za život, da će tim rušenjima učiniti i sebi dobro? Misle li da će rušenjem bitne kulturne i svekolike hrvatske istine sačuvati zauvijek svoje fotelje? Ovdje se dramaturgija njihovih radnji podiže na posljednji stupanj.
Kaže nam uvaženi znanstvenik: predali smo savršen program, izostavili su nam dotaciju i stavili nas na jedan bod ispod crte…
Pa imamo i mi neku svoju posljednju crtu.
