Djeca i mladi postaju sve okrutniji
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 19 Svibanj 2025 14:23
Djeca manipulatori, nasilnici ili zlostavljači roditelja su teme koje se najčešće zaobilaze, a kada se o njima piše onda se za sve okrivljuju roditelji. Naravno da ne treba generalizirati te da još uvijek pretežu stabilne obitelji s uzornom djecom.
U koncepciji života "bijede blagostanja" (Pascal Bruckner) potiču se (i) kod djece i mladih, najniži ljudski nagoni. Djecu se truje tržišnim fundamentalizmom, potiče im se egocentričnost, u fokusu su dječja prava, a ne i odgovornost. Kao posljedica ovog trenda imamo razmaženu generaciju malih tirana. U nastavku ću šire obrazložiti ovu konstataciju, a prije toga ću objasniti kada i u kojim slučajevima roditelji snose najveći dio odgovornosti.
Služenje djeci dokida odgovorno roditeljstvo
Djeca propituju granice do koje mogu ići, a kada su jednom slomljene, onda "probijaju" nove granice. Popustljivi roditelji ljubav poistovjećuju sa služenjem. Osjećaj sreće im zavisi o sreći njihova potomstva. Uvijek biti na raspolaganju djetetu pa i onda kada postanu odrasle osobe je višestruko pogrješno, a ponekad i pogubno. Udovoljavanje svim dječjim hirovima i dječjim željama odvodi ih u utvrdu sebeljublja. Kada postanu egocentrične osobe iluzija je očekivati promjene u razvoju empatičnosti i altruizma.
Roditelji nerado priznaju da su ih vlastita djeca iznevjerila, a da su se njihova očekivanja pokazala promašenim. Oni žive ili žude od priznavanja svojih klinaca. Jedna od pogubnih posljedica je da roditelje (naknadno) ubija emocionalna hladnoća vlastite djece. Popustljiv roditeljski stil uništava odgoj i emocionalnu inteligenciju.
Odrasla djeca psihički ubijaju vlastite roditelje
Otuđenje odrasle djece od roditelja je pojava koja bi nas trebala zabrinuti. Da otuđenje u obitelji ne postoji tvrde ideologizirani psiholozi, koji nemaju elementarna znanja iz sociologije.
Neuzvraćanje ljubavi, nezahvalnost i emocionalna distanciranost odrasle djece prema roditeljima postaje učestala pojava. Istraživanja pokazuju značajan porast roditelja koji su imali emocionalno udaljavanje ili prekid odnosa sa svojom odraslom djecom. To im nanosi duboku emocionalnu bol. Velik dio roditelja osjeća da su nepravedno osuđeni i otuđeni od vlastite djece. Različita anketna ispitivanja potvrđuju da oko 60 % američkih roditelja priznaje da doživljavaju emocionalnu hladnoću od svoje djece. Konkretno, istraživanje Joshua Coleman pod nazivom "Family Estrangement in Adulthood" pokazuje da su jedan od četiri roditelja u SAD-u imali djelomični ili potpuni prekid odnosa sa svojom odraslim djetetom. Plimni val amerikanizacije i po ovome je zapljusnuo naše krajeve...
I kod nas sve veći broj djece i mladih maltretiraju i/ili (materijalno) iskorištavaju svoje roditelje. Jasminka Zloković u knjizi “Nasilje nad roditeljima – obiteljska tajna?” otkriva da je jedna trećina roditelja izložena različitim oblicima nasilja od djecavlastite djece. To istraživanje pokazuje da svaka treća samohrana majka trpi zlostavljanje svojeg djeteta. Tinejdžerice više od muškaraca tjelesno zlostavljaju roditelje, 14 % roditelja je podvrgnuto različitim vrstama ucjena i/ili manipulacijama, a 10 % priznaju da ih djeca materijalno iskorištavanju. Kanadski pisac Carl Honoré u knjizi "Pod pritiskom" kaže da takva djeca svoje roditelje gledaju kao na „hodajući bankomat“.
Roditelji u najvećem broju slučajeva nisu oni koji prekidaju kontakt, već to rade odrasla djeca, često ne navodeći razloge. U svojim iskazima emocionalno slomljeni roditelji priznaju da su vlastito dostojanstvo dali u ruke nezahvalnoj djeci. Takvi tipovi odrasle djece nemaju elementarnu zahvalnost, dok istovremeno od staraca očekuju da im budu u svemu na raspolaganju. Roditelji se osjećaju izigrani, jer su se žrtvovali za dobrobit potomstva, a kada im djeca postanu odrasli ljudi oni to zaboravljaju ili ne priznaju. Roditelje manje boli što ih djeca ne trebaju, već što zaboravljaju tko je bio uz njih i u naježim životnim situacijama. Nezahvalnost nije samo pitanje odgoja nego i izostanak kršćanske etike. Roditeljima nitko, pa ni vlastita djeca. nemaju pravo uskratiti dostojanstvo i poštovanje. Neovisno o ovome, stigmatizira se samo jedna strana, jer rodbina i društvo u lošim obiteljskim odnosima vide roditelja/e kao glavne krivce.
Sve je više slučajeva odrasle djece koji ostavljaju svoje roditelje na bolničkom tretmanu iako im hospitalizacija nije potrebna, a to čine samo da ih se riješe i da ne moraju skrbiti o njima u (obiteljskom) domu. Mnogi ne žele snositi troškove njihova smještaja ni u domovima za starije. Svojevremeno sam dobio jednu poučnu "slikicu" o sinu koji je smjestio majku u starački dom. Kada bi je, u rijetkim posjetama, pitao trebali što, rekla bi "ne".
„Jednog dana su ga hitno zvali u dom jer je majka umirala. Sin ju je pitao, trebali li što? Majka je rekla neka u sobu ugradi klimu, jer je ljeti strašno vruće te neka nabavi mali hladnjak jer se sve brzo pokvari. Sin upita majku, a zbog čega nije rekla ranije da joj to nedostaje. Majka reče: 'Ne kažem ti zbog mene, već zbog tebe, kada te djeca ovdje smjeste da ti to imaš, da ti bude malo bolje!“
Roditelji nisu (za sve) krivi
Nikad nije bilo teže biti roditelj. Teško im je uskladiti profesionalni i privatni život. Silne izvannastavne i izvanškolske obveze djeci kradu djetinjstvo i zdravo obiteljsko druženje. Mediji i vršnjaci su postali primarni agens socijalizacije. S roditlejirazvojem tehnologija se gubi se privatni život. Zato Paul C. Vitz, u knjizi "Psihologija kao religija – kult samoobožavanja" smatra da nije obitelj "pala na ispitu, već modernizam sa svojim naglaskom na pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva".
Amerikanac Peter Langman u knjizi "Zašto djeca ubijaju?" ne optužuje roditelje djece ubojica. U knjizi istražuje školske masakre od 90-ih godina, a koji opisuju najekstremniji dio mlade generacije. Langman ne nudi jednostrana ili jednostavna objašnjenja kako djeca postaju masovne ubojice. Djeca počinitelji školskih masakra imaju naglašene psihotične crte ličnosti, imaju patološki oblik narcizma, pa tek onda "okidače" vidi u visoko disfunkcionalnim obiteljima. Kada su mnogi mislili da je to američki fenomen, u Srbiji je prije dvije godine dječak ubio devet učenika i radnika osiguranja, ranio još šestero djece i jednu nastavnicu beogradske pučke škole. Sve to potvrđuje teza s naslova ovog teksta.
Ugrožavanje hijerarhije i autoriteta vodi raspadu obitelji
Sve su učestalije pojave da djeca teroriziraju svoje roditelje. Kada im se uskrate želje, (ne potrebe!) tada histeriziraju. To su egocentrična i pohlepna djeca. Ovo je glavna tema njemačke psihologinje Jirine Prekop u knjizi "Mali tirani". To je obiteljcijena modernizma i hedonizma, a ne (samo) krivog odgoja. Popustljivi roditelji su preslika društvenih okolnosti, a epidemija malih tirana je proizvod radikalnog moralnog relativizma.
U obiteljskom odgoju često manipuliraju “bespomoćni” članovi obitelji, koji svoju “nemoć” koriste kao moć. Djeca propituju granice do koje mogu ići, a popuštanjem odraslih djeca imaju sve veće zahtjeve. Tada mali tirani preuzimaju nadzor nad roditeljima. Prekopova uočava znakovitu poveznicu: "Poremećena je ravnoteža između prava i obveza, tako da današnja djeca ne dobivaju obveze, nego samo prava, a roditelji su preopterećeni obvezama i odriču se svojih prava."
Internetski pozivi za ubijanjem i terorizmom
S internetskom revolucijom došli smo do verbalnog terorizma. Sve intenzivniji su oblici elektroničkog zlostavljanja. Mlade u Europi sve više privlače ekstremističke online zajednice. Ranije sam pisao o slučaju kada su pučkoškolci kod nas na Facebooku otvorili profil pod nazivom: "Tko je 'za' da ubijemo učiteljicu?" Djeca mrzitelji kriju se iza internetske anonimnosti, šireći skupine onih koji maltretiraju (iz zabave) roditelje, vršnjake i nastavnike. Nasilje (im) postaje čin međuvršnjačke inicijacije.
Zaključno
Djeca zlostavljači vlastitih roditelja je tema koja se najčešće zaobilazi, a kada se o tome piše onda se okrivljuju roditelji. Djeca "mali tirani" su proizvod radikalnog moralnog relativizma, ekstremne sebičnosti i hedonizma, a nikako (samo) lošeg kućnog odgoja.
dr. sc. Zlatko Miliša prof./hkv.hr
