Veća proizvodnja hrane je nužna - Laž je da uvozno jeftinije
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 26 Svibanj 2025 08:37
Vodimo se filozofijom da je jeftinije hranu uvoziti nego proizvoditi. Uvozimo sve u svašta. Izvozimo razne sirovine i žito. Svaki drugi kruh je iz uvoza. To je jednostavno sramota. Njive i okućnice zarastaju u korov i trnje, ili su pretvorene u travnjake i livade. To je za svaku osudu. Svi bježe od motike. Malo tko se pita kakva je ta hrana iz uvoza.
Salata ubrana u vlastitom povrtnjaku je sigurno zdravija i bolja od salate kupljene u trgovačkom lancu. Domaća perad, svinje i telad su sigurno bolji od onih iz uvoza. Malo tko o tome razmišlja. Zapravo više niti ne znamo kakva je domaća hrana. Rijetki su oni koji su samodostatni u proizvodnji hrane, na malo i na veliko. Imamo sve predispozicije da nivou države budemo samodostatni u proizvodnji hrane. Jedino što nedostaje je dobra volja i znanje. Daju se poticaji za proizvodnju hrane, koji baš i nisu učinkoviti. Kuda i za što idu ti poticaje. Domaće hrane je sve manje.
Na placu su štandovi preplavljeni „domaćim“ jagodama. Sve je to laž. Najviše je jagoda iz uvoza. Jagoda kao jagoda reći će netko, luk je luk, krumpir je krumpir, meso je meso… Niti na izgled to nije tako, a kamoli u suštini. Uvozimo hranu loše kvalitete. Kupuju ju uglavnom sirotinja. Što se sve nudi po nekim trgovačkim centrima, to je Bogu za plakati. Dobar gazda to ni svojoj stoci ne bi davao jesti.
Uvoziti hranu za kakvu postoje optimalni uvjeti da se proizvede je bogohulno i ako hoćete nedomoljubno. Pretvarati obradivu zemlju u šikarje je grijeh. Kad vlasnici ne mogu iz nekih opravdanih razloga obrađivati zemlju trebali bi je dati u najam. Zapravo trebalo bi uvesti velike poreze za svaki pedalj zapuštene zemlje. Ono što je Bog dao, čovjek upropaštava, iz komocije, neznanja i filozofije kako se ne isplati proizvoditi hrana. Uvozno je jeftinije. Nije sve u novcu. Osjetiti radost i užitak kada gledaš kako nešto raste u tvom vrtu, su nenadoknadivi. Jesmo li izgubili te osjećaje ili smo imuni na njih. Nekada nije bilo tako. Ovo su druga vremena. Jesti se mora. Mora se i razmišljati što jedemo.
Je li to rajčica ubrana na okućnici, lijepa, zrela, mirisna, crvena, ili je to rajčica iz supermarketa, koja je tjednima i mjesecima bila u hladnjači, ubrana zelena i umjetno dozrijevala. Kome to može biti svejedno ?
Čudi nas visoka cijena mahuna. Nema ih zato su skupe. Mahune ne zahtijevaju veliku brigu i rad za uzgoj. Rastu na svakom mjestu. Ne sadimo ih. Umjesto mahuna raste korov ili zelena trava. Plodno tlo nije iskorišteno. Nismo toliko bogati da si to možemo priuštiti. Zapravo bogatstvo neke zemlje se mjeri proizvodnjom hrane. Po tome smo na dnu dna.
Ministarstvo poljoprivrede i njegovi čelni ljudi su odgovorni za ne samodostatnu proizvodnju hrane. To se mora kratkoročno i dugoročno planirati i programirati. Takvi planovi sigurno postoje, kao i teorija o tome. Praksa je nešto sasvim drugo.
Onaj tko voli svoju zemlju nastoji je učiniti bogatom. Proizvodnjom hrane će to postići. Prestati će uvoziti lošu hranu. Zdravlje ljudi će poboljšati. Bolju i ljepšu budućnost će osigurati. Budućnost bez ovisnosti od uvoza hrane. Budućnost u samodostatnosti.
Ankica Benček/hrvatski-fokus-hr
