Mogu li pravno-politički i javni pritisci Ursulu von der Leyen primorati na ostavku?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 26 Svibanj 2025 13:04
Činjenica da se o presudi Suda Europske unije od 14. ovog mjeseca u slučaju „Pfizergate“ u Bruxellesu malo ili nimalo javno govori, mogla bi površnom promatraču značiti da je ‘vuk pojeo magarca’! Da predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen (UvdL) mirno spava! I da je pravno-politička igra oko ove dugo očekivane presude završena!
Ipak, imajući u vidu da se radi o presudi najviše sudske instance unutar EU s ogromnim autoritetom (o Sudu EU više ovdje: https://www.geopolitika.news/analize/kako-su-nas-prevarili-i-kako-nadnacionalnu-superdrzavu-eu-vratiti-njenim-korijenima), te da se radi o odluci s potencijalno teškim političkim i pravnim implikacijama – sklon sam prosudbi po kojoj bi pravnopolitička oluja protiv UvdL mogla tek uslijediti. Nekoliko je formalno-pravnih razloga i makar jedan moralno-principijelni.
Formalno-pravni razlozi
Opći sud EU-a presudio je protiv Komisije zbog njezina odbijanja da objavi tekstualne poruke između predsjednice Komisije Ursule von der Leyen i izvršnog direktora američke farmaceutske tvrtke „Pfizer“, Alberta Bourlea, 2021. godine – na vrhuncu pregovora o kupovini cjepiva protiv Covida-19.
U presudi suda EU se ne kaže samo da je Komisija pogriješila što je te razmijenjene poruke WhatsAppom proglasila „izbrisanima“, već se zaključuje da je odbijanje zahtjeva Komisije za pristup dokumentima „ozbiljna povreda načela o dobrom upravljanju kao jednom od temeljnih principa funkcioniranja EU i provedbe njene pravne stečevine“. Takvom kvalifikacijom, Europskoj komisiji kao čuvaru cjelokupnog europskog prava zadat je najteži udarac u zadnjih četvrt stoljeća. Istodobno, za protivnike lika i djela UvdL i za zagovornike transparentnosti u radu europskih institucija, odluka Suda EU je povijesna pobjeda kakva u Bruxellesu nije viđena od 1999. godine (o čemu ću detaljnije pod narednim podnaslovom).
Sudski postupak je otvoren nakon zahtjeva za pristup dokumentima koji je 2022. godine podnijela novinarka New York Timesa Matina Stevis-Gridneff, koja je zatražila uvid u komunikaciju uključujući tekstualne poruke koje je von der Leyen u jeku pandemije razmjenjivala s Bourleom. Komisija je isprva tvrdila da se prema njenim internim pravilima poruke – „zbog njihove kratkotrajne prirode“ – ne kvalificiraju kao dokumenti i da se takvi sadržaji ne mogu pronaći u njezinim arhivima!
Sud je, pak, utvrdio da je Komisija takvim tumačenjem svjesno održavala nejasnoću oko postojanja sumnjive korespondencije, čime je istovremeno nijekala njihovu važnost. Osim toga, Sud je ocijenio da Komisija nikada nije razborito i s dokazima pojasnila kako je postupila sa zahtjevom američke novinarke, što je sudije europskog Suda dovelo do sumnje da se predsjednica Komisije, iz samo njoj poznatih razloga, nije ni trudila ukazati na sudbinu njenih spornih poruka unatoč pravilima koja se primjenjuju na administraciju EU.
„Komisija je prekršila načelo dobre uprave ograničivši se tek na nepostojanje traženih dokumenata, bez davanja ikakvog objašnjenja zašto traženi dokumenti nisu mogli biti pronađeni“, navodi se u presudi. Takvo stajališe Suda EU nije samo senzacionalna pravna odluka, već i presuda s ogromnom političkom težinom i potencijalnim moralno-političkim implikacijama po samu UvdL kao glavnookrivljenu. Jer slučajevi vezani uz pristup dokumentima europskih institucija u većini slučajeva su izrazito političke naravi: ako, i kada takvi slučajevi završe pred sucima EU-a, to je obično zato što Komisija ili neka druga institucija pokušava zametnuti trag informacijama koje bi joj mogle nanijeti političku štetu! U slučaju uzorno ustrajne američke novinarke Matine Stevis-Gridneff, kabinet UvdL je licemjerno zahtijevao da ona kao podnositelj zahtjeva Sudu dokaže postojanje sumnjive korespondencije, što je Sud EU opisao „nemogućim zahtjevom prema običnom građaninu zainteresiranom za transparentnost“.
I bez ovako oštrih prijekora najvišeg europskog suda, presuda je senzacionalna i zbog profila uključenih aktera. Von der Leyen je najmoćnija dužnosnica EU-a i formalna čuvarica svih postojećih ugovora ovog bloka. Bourla je jedan od najmoćnijih farmaceutskih direktora na svijetu. Uz to, radi se i o više od 20 milijardi eura – najvećem ugovoru koji je EU ikada potpisala s nekom javnom ili privatnom kompanijom radi javne nabave za potrebe EU-a.
Moralno-načelni razlog za demisiju UvdL
Moralno-načelni razlog za demisiju UvdL je zapravo moralno-načelni presedan u cjelokupnoj povijesti Europske unije, a dogodio se već spomenute 1999. godine.
Šta se tada dogodilo? Početkom te godine europski revizor Paul van Buitenen najavio je svoje izvješće o financijskim nepravilnostima i korupciji unutar Europske komisije čiji je upravitelj tada bio Jacques Santer – bivši luksemburški premijer, višestruki ministar, član Europske komisije i europski parlamentarac. Dva mjeseca kasnije uslijedilo je i novo izvješće neovisne grupe financijskih stručnjaka koji su unutar Komisije dijagnosticirali „prijevaru, favoriziranje i korupciju“. Iako nisu pronađeni nikakvi dokazi o osobnoj koristi za pojedine povjerenike ili za predsjednika Santera, ocijenjeno je da je „Komisija kao najviše izvršno tijelo Unije odgovorna za sve slučajeve financijskih nepravilnosti, kršenja zakona i lošeg upravljanja“. A Santer je izravno optudžen „za loše upravljanje i nepoštovanje financijskih propisa EU… čime je stvorena tencencija ka nemaru i izbjegavanju odgovornosti“.
Za ugovore koje je Komisija sklopilo s privatnim tvrtkama utvrđeno je da su „u većini slučajeva takvi ugovori sklapani u sumljivim okolnostima i da (kao i u slučaju Pfizera!) mehanizmi unutarnje kontrole i revizije nisu funkcionirali učinkovito“.
Iako su štete takvih ugovora procijenjene tek na desetke milijuna eura (dok je „Pfizergate težak preko 20 milijardi eura!) Europski parlament je optužio Europsku komisiju Jacquesa Santera „za prijevaru i loše upravljanje“. Dana 16. ožujka 1999., u do tada neviđenom odgovoru na optužbe ove vrste, svi europski povjerenici na čelu sa Santerom, dali su neopozivu ostavku devet mjeseci prije isteka petogodišnjeg mandata tadašnje Komisije!
Uzor ili iznimka?
U kontekstu teme o kojoj je ovdje riječ naročito je važno naglasiti da je demisija Santerovog kabineta uslijedila nakon gotvo provizornih indicija o „prijevari, favoriziranju i korupciji“. Nikakva formalna istraga ili presuda europskog suda nije bila niti na pomolu, a čak ni Europski parlament nije zagovarao ostavku Komisije. Dovoljna je bila ocijena da je „Komisija kao najviše izvršno tijelo Unije odgovorna za sve slučajeve financijskih nepravilnosti, kršenja zakona i lošeg upravljanja“, a predsjednik Komisije je osoba koja je odgovorna za dobro ili za loše upravljanje i (ne)poštovanje financijskih propisa EU.
Formalno-pravno gledajući, odluka Suda EU-a u slučaju „Pfizegate“ sama po sebi je politički nemjerljivo neugodnija za UvdL nego što su za Santera bila gotovo provizorna parlamentarna izvješća o nezakonitostima unutar Komisije.
Utoliko je ova presuda mnogo, mnogo, više od zahtjeva Suda za poštovanjem europskih standarda o transparentnosti. Prije bi se moglo raditi o namjeri Suda da se ponovno uspostavi toliko već potrebna institucionalna odgovornost koja je u Europskoj komisiji osobito postala deficitarna od kako je na njenom čelu autoritarna Ursula von der Leyen.
Ako se ova procjena uskoro pokaže točnom, solistička WhatsApp-politika UvdL mogla bi je koštati funkcije, pogotovo što je Sud presudio da i tekstualne poruke najviših zvaničnika EU putem mobitela imaju težinu službenih dokumenata. Iako Sud nije eksplicitno rekao da je svaki sadržaj ujedno i javni dokument ipak jeste utvrdio da i poruke putem mobitela mogu podlijegati zakonima o transparentnosti ako ih razmjenjuju europski dužnosnici i ako se odnose na poslovne odluke. To je veoma ozbiljno upozorenje institucijama EU-a i svima onima koji pokušavaju utjecati na njih. Imajući u vidu autoritet Suda EU sklon sam zaključiti da bi „Pfizergate“ mogao biti prekretnica u odnosu najvišeg europskog sudstva prema suzbijanju unutarinstitucionalne bahatosti. Ako se ova procjena pokaže točnom, za UvdL se ne piše dobro.
Šta slijedi?
Hoće li pravno-politička plima samo privremeno poplaviti von der Leyen ili će je ipak izbaciti iz trenutnog sidrišta (jer su šteta i politička sramota po Komisiju neosporni) – zavisit će od brojnih čimbenika od kojih bih ukazao na nekoliko. Prvi: kako će vlade i pravosudne vlasti u zemaljama članicama percipirati vrlo nepovoljnu presudu Suda EU-a u uvjetima stanovite unutareuropske podvojenosti i traumatične globalne neizvjesnosti. Drugi: kako će se tradicionalni kritičari iz cijelog političkog spektra unutar Europskog parlamenta, posebno najglasniji Zeleni i krajnja desnica, odnositi prema presudi. Treći: kakav će kurs zauzeti vodeće parlamentarne skupine poput europskih narodnjaka, socijaldemokrata i reformista. Četvrti: kako će ovu neosporno kompromitirajuću presudu po UvdL valorizirati aktualna američka administracija koja do sada, retorički, nije bila ni najmanje naklonjena prema njoj.
Iako po ugovorima EU prava moć Unije i dalje leži u nacionalnim prijestolnicama, do sada su reakcije na presudu bile ezopske i mlake. Najoštriji kritičari Europske komisije unuta Europskog parlamenta likuju zbog „povijesne presude“ ali još uvijek njihovi potezi nemaju karakter ‘udara u glavu’. Vladajući parlamentarni blok unutar Europskog parlamenta je politički preheterogen da bi mogao biti harmoničan, a najjača snaga među njima (Savez europskih narodnjaka-EPP) je upravo najsnažnija utvrda sadašnjoj Komisiji i njenoj predsjednici koja i sama pripada istom političkom (narodnjačkom) jatu. A odnos američe administracije prema UvdL? Odvijek je to bila, i bit će, striktno interesna poluga američke moći pa će tako biti i ovoga puta!
Ali, Komisija i njena prvooptužena predsjednica sada nakon presude europskog sudstva nemaju kuda: morat će ponovno razmotriti početni zahtjev za pristup spornim WhatsApp porukama; provesti odgovarajuće pretrage i potjeru za spornim SMS porukama; te pružiti novo pravno obrazloženje ako takva „dokumenta“ ponovo označi nestalima. Jer Sud je jednoglasno i nedvosmisleno ocijenio da tumačenje Komisije o tome što se kvalificira kao dokument, i koliko dugo se mora čuvati – nije nikome uskratilo pravo da ponovo zatraži takva dokumenta, niti je amnestiralo Komisiju da takva dokumenta traži i konačno pronađe! Istina, presuda priznaje da bi pronalaženje telefonskih poruka moglo biti teško, telefon predsjednice je možda doista promijenjen, podaci možda (tendenciozno) nestali…Ali sudski naložena pravna procedura se ovoga puta ne može izbjeći.
Kada je na saslušanju prije dvije godine upitana o tome, Komisija je izjavila da „pretpostavlja da je mobitel njezine predsjednice zamijenjen iz sigurnosnih razloga“. Ovoga puta će se u odgovoru na presudu morati dokazati je li, i zašto je, mobitel zamijenjen. Do sredine srpnja predsjednica Komisije mora odlučiti hoće li se njen kabinet žaliti na presudu Suda, a neovisno od toga Komisija će morati platiti sudske troškove za New York Times i narediti provjeru internih praksi u provedbi europskih propisa o transparentnosti rada europskih institucija.
Mogući epilog
Hoćemo li, i kada, vidjeti kompromitirajuće tekstualne poruke između Ursule von der Leyen i Alberta Bourle, teško je znati bez sudske istrage. Imajući u vidu obim i financijsku težinu poslovne transakcije koja je tada ispregovarana, teško je povjerovati da će Komisija vlastitom voljom otkriti detalje.
Jedini put do istine vodi preko Ureda europskog javnog tužitelja (European Public Prosecutor’s Office – EPPO) sa sjedištem u Luksemburgu koji je već otvorio kaznenu istragu o nabavi cjepiva po nalozima UvdL.
Makar teoretski, istražitelji EPPO-a bi, dakle, mogli pristupiti davateljima telekomunikacijskih usluga i internet-aplikacijama kako bi se preuzele eventualno izbrisane poruke.
U tom slučaju, maska s lica ‘neznalice sa stilom’ bi bila zbačena, istina bi se pojavila na horizontu, a Sud EU-a, sud javnosti ili načelno-moralni razlozi mogli bi u konačnici presuditi autoritarizmu i kadrovskoj tiraniji Ursule von der Leyen – poglavici koji je unutar Komisije krajnje omražen, a kojem se zasad nitko javno ne usuđuje suprotstaviti.
