Komesari i sinovi
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 01 Lipanj 2025 19:08
Kad se upali plamen koji postane požar, pitamo se tko ga je potpalio. Policija ima neugodan zadatak da ne kaže ništa sve dok se ne dokaže istina. Budući da je istina koju slušamo često samo derivat nekoga pogodovanja o čemu ne znamo ništa, onu pravu istinu rijetko saznajemo.
Možda je zanimljivo znati što je to gorjelo u požaru pored nove nedovršene bolnice u Blatu, čija su to bila skladišta o kojima se piše vrlo škrto. Ipak, saznajemo da se tu nalazila roba i rekviziti, vidi vraga, pretežito kulturnih ustanova: muzeja, koncertne dvorane Lisinski, Zagrebačke filharmonije, brojnih kazališta, među kojima je i Gavran-kazalište i tome slično.
Odmah me obuzela misao da je to podmetnuti požar, jer sve rečeno pripada nekom arhetipskom Zagrebu koji nije po volji vladajućoj ekipi možemovaca koja ugodno pliva u analfabetskome moru što se tiče povijesti, tradicije i baštine. Njima svijet počinje i završava 45. pa se starija i vrijedna naslaga napora brojnih generacija, koja je tijekom tisuću godina stvorila grad Zagreb, čini posve nepotrebnom. Daju oni iz gradskoga proračuna ono što moraju svim tim ustanovama, bilo bi nečuveno da uskrate ikakvu dotaciju kulturnim ustanovama, a pomaže im i europski novac koji još pristiže. Ali u tome ne uživaju.
Da se mogu vidjeti kao konzumenti ili veliki kulturni donatori i poticatelji, čak sudionici u takvim javnim ustanovama, vladajući ne bi bili poznati po političkom i ideološkom nasilju kojega provode nad većinom građana. Vjerojatno onom koja nije izašla na izbore jer je uvjerena da se ništa promijeniti ne može. Među tim apstinentima ima puno ranjenih starijih ljudi koji su još ponosni na svoju naciju, vjeru i obitelj, a posebno na državu koju smo tako krvavo zaslužili. Još 1991. sumnjičavo smo gledali kako će nas uhićivati jer smo odlučili osnovati stranke i osloboditi se nasilja komunizma. (Nezaboravna je scena iz tramvaja: šestica vozi prema Trgu republike i stara gospođa sjedi dok skupina pet-šest mladića s maskirnim jaknama, a neki imaju i iste hlače, ulazi u tramvaj. Svi imaju oko čela crnu vrpcu i na njoj hrvatski grb s bijelim poljem. Oni su uprizorenje od kojega stara gospođa zadrhti i pita najbližega: Čija ste vi vojska? On odgovara: Hrvatska, gospođo! HHH Hrvatska, gospođo! Hrvatska?! Jedva prošapće. Onda naglo pokušava otvoriti torbicu i vadi deset dinara. Nudi tih deset dinara mladiću koji se smješka. Ma nikako, gospođo, kako bi mi mogli uzeti vaš novac! Ali ona je uporna: Ali ja vas molim, čekala sam jako dugo da vas vidim! To je samo za kavu! Ostala je ipak neuslišana i mladići su izašli dok je ona ostala držeći tih deset dinara u ruci koja je podrhtavala.
Dok mislim na te mladiće o čijoj sudbini ništa ne znam, ostaje mi moja gospođa kao neki simbol ovoga grada i naroda. Vremenom je izgubila lice, nikada ju više nisam vidjela, a stalno mi se vraća u sjećanje kao osoba vezana uz bogzna kakvo važno zbivanje. Taj Zagreb potuljenih i zaplašenih ljudi koji nemaju nikakvu vezu s današnjom upravom i koji su se nadali da će Domovinski obrambeni rat vratiti i hrvatsko lice glavnome gradu, ostao je doma na još jednim izborima. Njihova obiteljska jezgra davno je razbijena, njihove su dragocjenosti rasprodane, u njihove stanove uselili su se novi stanari o kojima su napisane brojne knjige, a potomci su raseljeni. Kao prokletstvo nadnijelo se nad ovim posljednjim stanovnicima Zagrepčanima oživjelo komunističko nasilje pod nazivima progresivnih, antifašističkih, ljevičarskih, zelenih i militantnih sekularista, a zvanih i leftardskih, koji se izdašno nadopunjavaju s mladim neradnicima iz raznih takozvanih nevladinih udruga kojima je stalo da ova vlast ostane po svaku cijenu, jer oni od nje žive, a ne moraju raditi. O tome smo pisali u prošlom javljanju. Neki od tih vladajućih nemaju nikakvu spremu ni znanja da bi vladali ovakvim golemim organizmom kakav je Zagreb, a teret im je i sveukupna povijest Zagreba kao i cijele Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vladajući i simpatizeri zajedno plivaju u toplom moru i dovikuju ostalima: Mi smo uzeli Zagreb, a vi revite s Thompsonom! (Neka Hrvatske i hrvatskoga naroda. Ivica Granić!)
Da, mi ćemo revati (derati se, u splitskome žargonu) s Thompsonom, tražiti posljednje ostatke naših najmilijih, pretraživati arhive, pisati dossiere naših boričevaca, krnjeuša i zrina, tragati za stratištima u Gračanima, Tuškancu i u Savskoj ulici, a oni će haračiti Zagrebom i polako ga pretvarati u prljavu kasabu, išaranih zidova, infantilno obojenih asfalta u duginim bojama, izvoditi konceptualnu “umjetnost“ ležanja i lizanja, gologa trčanja, lupanja kantama i poklopcima, a grijat će se na nekim novim požarima i plamenovima krijesova na obalama Save.
Zagreb nije samo grad, on je glavni grad Hrvata pa i ostalih stanovnika RH. Njegov utjecaj je važan, reprezentativan, simboličan, prelazi granice grada i države i predstavlja nas u svijetu. Stoga i čelni čovjek grada ne može biti mizerija koja sklapa rečenice kao drva u šumi, beznačajan lik koji nema veze s intelektualnim i ozbiljnim svijetom niti nas predstavlja u tom svijetu, a pustoši Zagreb akcijama banalija i balkanalija, plaća bolesne performanse i mrzi svako spominjanje života, pa čak ako se tako zove samo manifestacija koja slavi život djece.64 Bolleov portal zagrebacke katedrale Sve je dostojno ruganja za tu ekipu pobornicu apsolutne slobode pa i neka naša hrvatska proslava Hrvatskoga kraljevstva. Tu se slažu s otužnim ministarstvom koje ne zaslužuje veliko slovo jer je tako mizerno i javno na strani svega protuhrvatskog, da ostavlja bez daha. Tu već dugo stoluje gospođa koja traži novčić u tuđem „hlebu“, a uz nju opet neki čedomiri koji odlučuju o kulturi kao junaci našega doba. I svi su u dobrim odnosima, gradski dečki i ovi ministarski.
Najbolji primjer sprege javnih medija (državne televizijske kuće) i gradskih dušebrižnika je nedavni dolazak 1500 izvođača zborske umjetnosti u glavni grad svih Hrvata, pjevača koji kao amateri slave umjetnost zborske pjesme i koji su „potegli“ iz 38 gradova i naselja Hrvatske da bi u organizaciji Družbe „Braće Hrvatskoga zmaja“, Hrvatske akademske zajednice, Hrvatskoga sabora kulture i Turističke zajednice grada Zagreba doputovali u svoj glavni grad povodom 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva. Nigdje obavijesti na glavnim TV-programima, nigdje spomena, nigdje kamere. Vidjesmo s nečijega mobitela jednu kratku snimku koja je zabilježila ravnodušnost prolaznika pored te ponižene povorke umjetnika koji su stigli u Zagreb puni nade i radosti, misleći da ih ovdje čeka publika. Odjenuli su se u narodne nošnje i kao prije točno stotinu godina donijeli pjesmu o slavi davnoga kraljevstva i izveli svoj jednodnevni program. Glavni urednici na HRT nisu ni jednom riječi spomenuli taj događaj, nisu mu poklonili ni pet sekundi i time su ponizili tih 1500 ljudi, Hrvata, tradicionalista, seljaka, građana i čuvara naše baštine. Isto tako ponizili su i organizatore toga događanja, a osobito, valjda, mrsku im Družbu Braće Hrvatskoga zmaja. Zasluge Zmajeva za povijest i obilježavanje događaja iz hrvatske povjesnice su ponajveće od svih nam dragih akademskih ustanova. One dvije urednice informativnoga programa na HRT, koje se pojavljuju u tajicama i golemim severinskim štiklama, najčešće govore o novcu, nikako se nisu sjetile toga događaja. Inače se danima glođe neka bezvezna vijest koja se spominje na dan kad se dogodila, pa onda sutra pa i prekosutra, sve dok se ne oglođe do gole kosti, pa se pođe pitati neki svjedok koji lijepo kaže da nije ništa čuo ni vidio. O bijedi naših informativnih programa bit će još govora.
Velika je pogrješka da se kandidatica za gradonačelnicu Zagreba Marija Selak Raspudić nije potrudila naučiti bar petnaestak naziva nevladinih udruga koje su dobile samo u 2024. godini oko pet milijuna eura za sulude programe i sumnjivu djelatnost. Lokalni Izbori 2025 Zagreb 768x432Sve se može naći na portalima i ne treba mnogo vremena da bi se razotkrila najmračnija subverzivna djelatnost bezgrešnoga gradonačelnika, jer brojke su neumoljive. Njen nastup bio je po običaju vrlo elokventan, ideje dobre kao i kod svih koji su nastupili u istoj ulozi, ali ona značajna taksativna dojmljivost je izostala. Malo se popravila u nekoj posljednjoj rečenici na tom sučeljavanju kazavši da je važan identitet i kao da se načula neka domoljubna jeka frulice u njenom glasu, ali daleko od snažne i uvjerljive tvrdnje. Već joj je aktualni zaprijetio da joj ne će proći nikakav budžet u Skupštini grada Zagreba ako pobijedi. Pa ipak, treba ju poduprijeti.
Upravo jučer su nas u jednim novinama uvjeravali kako će Nobilo, poznati pravednik i domoljub, sin komesara, sigurno uspjeti uhititi Tomaševića. Hm… Drugi pišu da tu oko te gospode ima jedan čudni bachelardovski podrum s misterijima antičkoga tipa. Tko će ga znati. Ne znamo ništa, što manje znamo to više nam se život mili. Onaj u kojemu stoje naša djeca, naši pokojni i živi koje ljubimo, naše uspomene pune nadanja koje još uvijek jesu izvori naše sreće.
