Propao Ursulin “zeleni plan”
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 06 Rujan 2025 11:57
Zeleni plan propao pod vlastitim uvjetima – ekonomski, ekološki i politički
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je 2019. europski “zeleni plan”. Klimatski plan opisala je kao “trenutak čovjeka na Mjesecu”, revolucionarnu transformaciju europskog gospodarstva koja će dovesti do nulte neto emisije stakleničkih plinova do 2050. i promjena u gotovo svim sektorima gospodarstva.
Ali pet godina kasnije, Zeleni plan se raspada. Daleko od toga da je zacrtao put prema klimatskom vodstvu, Zeleni plan razotkrio je duboke strukturne slabosti Europske unije i njezinu nesposobnost da pomiri ekološke ambicije s gospodarskom, demokratskom i geopolitičkom stvarnošću.
Tijekom protekle dvije godine, protivljenje Zelenom planu eksplodiralo je – od poljoprivrednika, industrijskih grupa i običnih građana, do populističkih političkih stranaka, pa čak i Europske pučke stranke (EPP), političke grupacije von der Leyen. Na izborima za Europski parlament 2024. zabilježen je porast desničarsko-populističke zastupljenosti, ujedinjene u kritici zelene agende. Kao rezultat toga, Komisija je tiho, ali odlučno počela povlačiti mnoge ključne odredbe zelenog plana.
Nedavni preokreti uključuju razvodnjavanje propisa o tlu i kemijskoj sigurnosti, prenamjenu klimatskih fondova za vojnu potrošnju, razvodnjavanje zaštite biološke raznolikosti i cenzuru izraza “Zeleni plan” iz izvješća Parlamenta. Čak i cilj smanjenja emisija do 2040., objavljen prošlog tjedna nakon dugih odgoda, uključuje velike rupe u zakonu i izuzeća, kao što je omogućavanje zemljama EU-a da ispune buduće ciljeve emisija kupnjom ugljičnih kredita od drugih zemalja. Signal je jasan: navodna europska “zelena revolucija” je u povlačenju.
Golema potrošnja – nikakva korist. Samo šteta
Dok mainstream narativ krivi “krajnje desničarske poricatelje klime” i korporativne lobiste za izbacivanje iz kolosijeka Zelenog plana, ovo objašnjenje je pojednostavljeno i izbjegavajuće. Dublja stvarnost je da je Zeleni plan propao pod vlastitim uvjetima – ekonomski, ekološki i politički.
Unatoč golemoj potrošnji – 680 milijardi dolara dodijeljenih između 2021. i 2027., ili više od trećine ukupnog proračuna Europske unije – Zeleni plan donio je zanemarive klimatske rezultate. Emisije iz EU-a porasle su u posljednjem tromjesečju 2024. u odnosu na 2023., a dugoročnija smanjenja u posljednjih 15 godina uvelike odražavaju gospodarsku stagnaciju, zatvaranja zbog pandemije i gospodarski šok zbog rata u Ukrajini, a ne plodove zelene politike.
Istodobno, društvene i ekonomske posljedice bile su ozbiljne. Kućanstva, poljoprivrednici i tvrtke snosili su teret viših cijena energije, inflacije, novih poreza i regulatornih opterećenja. Te su politike možda odgovarale briselskim tehnokratima i nevladinim organizacijama za zaštitu okoliša, ali su otuđile širu populaciju i naštetile legitimitetu Unije.
Korijen problema leži u pristupu koji je blok zauzeo. Dok Sjedinjene Države i Kina provode zelenu industrijsku politiku kroz ogromne subvencije, javna ulaganja i ciljano istraživanje i razvoj u strateškim sektorima kao što su električna vozila, solarni paneli i baterije, model Europske unije temelji se na kaznenom oporezivanju i regulatornom prekoračenju.
Strategija osuđena na propast
Ova je strategija uvijek bila osuđena na propast. Fiskalna arhitektura bloka – usidrena u mjerama štednje, strogim proračunskim pravilima i bezubom zajedničkom proračunu – isključuje vrstu ambicioznih ulaganja potrebnih za istinsku zelenu transformaciju. Za razliku od američkog Zakona o smanjenju inflacije ili kineskog državnog razvojnog modela, Europskoj uniji nedostaju i alati i ideološka fleksibilnost za provođenje proaktivne industrijske politike.
Stroga pravila Europske unije o državnim potporama, pristranost prema javnom vlasništvu i opsjednutost pravom tržišnog natjecanja sustavno ometaju zelenu reindustrijalizaciju velikih razmjera. Rezultat je paradoksalna mješavina hiperregulacije i fiskalnog gušenja, koja niti potiče inovacije niti ublažava troškove koje snosi stanovništvo. Fragmentirano upravljanje, birokratska inercija i dominacija neizabranih tehnokrata znače da je čak i tamo gdje fondovi postoje, provedba spora, nepovezana i sklona neuspjehu.
Njemačka, navodni lider europske zelene tranzicije, pruža priču upozorenja. Politika zemlje “Energiewende” – okretanje prema vjetru i suncu uz postupno ukidanje nuklearne energije – koštala je stotine milijardi dolara. Ipak, ishod je bio razočaravajući. Od 2002. do 2022. godine Njemačka je uložila oko 800 milijardi dolara u svoju energetsku tranziciju. No, većina dobitaka u obnovljivoj energiji nadoknađena je zatvaranjem nuklearnih elektrana s nultom emisijom. Prema studiji iz 2024., da je Njemačka zadržala i proširila svoje nuklearne kapacitete, mogla je postići smanjenje emisija od 73 posto – u usporedbi sa skromnih 25 posto postignutih – uz upola manje troškove.
Thomas Fazi, Compactmag/hrvatski-fokus.hr
