Život zamjenjivati neživotom loše je samo po sebi
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 13 Rujan 2025 07:03
I sam naslov nove knjige Matije Štahana „Uskrsnuće autora“ svojevrsna je posveta odnosu umjetne inteligencije i književnosti. Jer, ostalo je zabilježeno u njegovu tekstu objavljenu još 2022. u „Vijencu“, koji je nadahnut Oxfordskim debatnim klubom, uz sudjelovanje pokojnih velikana svjetske književnosti, među kojima je „William Shakespeare 2.0“ u vrsno imitirajućem stilu pravoga Shakespearea sažeo:
Nemisleći strojevi, ne razumiju/ Ljepotu i smisao naših riječi! Je li doista umjetna inteligencija prilika za uskrsnuće autora, željeli smo produbiti u razgovoru s tajnikom DHK-a Štahanom, koji je najprije prisnažio da autorska prava, glede siječanjske Deklaracije o umjetnoj inteligenciji, osim samim zakonodavnim okvirom, treba zaštititi i minimumom čestitosti među sudionicima književnoga i kulturnoga života. Budući da je u kraćem razdoblju književni kritičar i ugledni komentator društvenih zbivanja objavio dvije knjige (uz „Uskrsnuće autora“ prethodno i „Duševni sladoled“), zanimljivo je čuti kako u Hrvatskoj odjekuju globalne svjetske mijene te mogu li se pretpostaviti posljedice uporabe umjetne inteligencije u odavno sve virtualnijoj svakodnevici.
Zašto umjetnu inteligenciju možemo poimati kao moguće „uskrsnuće autora“? Koji su „ideali“ UI-ja nasuprot onim autorskima?
Književnost ima smisla samo ako je plod prirodne inteligencije, ili, drugim riječima, inteligencije. Književnost koju – ne stvara, nego proizvodi – umjetna inteligencija nalik je na GMO prehranu; to je umjetna književnost. Rijetko se događalo da tehničke inovacije omoguće pretakanje književne teorije u stvarnost, no to se sada na neki način ostvarilo – umjetna inteligencija do krajnje je konsekvencije dovela postavku Rolanda Barthesa o „smrti autora“, i sada imamo stroj za proizvodnju književnosti koja se u njemu sama reproducira, jezik koji sama sebe stvara, i to – baš kao što je Barthes i zamišljao – na temelju već postojećih tekstova. Zasad mu je potreban tzv. prompt, određeni zahtjev konzumenta na temelju kojega stroj više proizvodi, a manje stvara novu književnost, no tekst koji nastaje nema se zašto smatrati autorskim djelom onoga tko je napisao taj prompt; pisac prompta izazvao ga je, ali nije ga kreirao. Književnost koju proizvodi umjetna inteligencija, nadalje, ne pripada ni izumiteljima umjetne inteligencije, jer ona ga je autonomno proizvela, bez stvaralačkog udjela tehnoinovatora. Umjetna je, dakle, inteligencija najbliže došla idealu samostvarajuće književnosti i pojedinim bi teoretičarima mogla služiti kao totem pred kojim će se klanjati, kvazibožanski književni ja-sam-koji-jesam. Po mojem mišljenju, nasuprot sve većem oduševljenju mogućnostima umjetne inteligencije u generiranju tekstova, književnost se književnošću može smatrati samo ako proizlazi iz stvaralačke iskre ljudskoga duha i uma, koja se javlja čak i kada je svijest autora prigušena – kao pri automatskom pisanju, kolažiranju tuđih citata nasumičnim slijedom i slično – ali ne može postojati u imitaciji književnosti koju piše umjetna inteligencija. Njezinim daljnjim napretkom ti će tekstovi nedvojbeno postajati sve vrsnijima, uostalom vrsni su već i sada, zanimljivi su i kao stvaralački i kao čitateljski eksperiment, u njima će se moći uživati, ali – ključno – oni nisu književnost, kao što književnost nisu ni drugi tekstovi u kojima se ponekad, ako je čitatelj dovoljno kreativan, može uživati kao u književnosti.
Što smatrate najopasnijom posljedicom umjetne inteligencije i kako njezina umjetna učinkovitost utječe na stvarni, sam život?
Najveće zamke umjetne inteligencije uvelike nadilaze njezin odnos s književnošću, a mogu se, čini mi se, svesti na jednadžbu po kojoj će umjetna inteligencija mnogom tragaču za odgovorom na životna pitanja ili na ispunjenje osobnih praznina ponuditi supstitut, surogat za ono za čim traga, stvarajući mu iluziju da je to nešto našao.Kontrola Algoritmi, koji nas navodno poznaju bolje od nas samih, možda mogu biti učinkovitiji kao prijatelji od naših stvarnih prijatelja. Naprava koja nudi izravne odgovore na svako pitanje možda može biti učinkovitija od naših filozofija ili religija, za neke možda i od samoga Boga koji se uporno ne čini onoliko dostupnim i komunikativnim koliko je to danas umjetna inteligencija. Ali zašto bi učinkovitost sama po sebi bila dobra? To je ostvarenje tehnokratskog ideala, koji truje naše doba. Što nam vrijedi učinkovitost ako se ne temelji na istini, to jest stvarnosti, to jest životu? Čitavo to iskustvo s umjetnom inteligencijom primarno je loše, i to se može objašnjavati više ili manje utilitarnim argumentima, poput onoga da umjetna inteligencija nikada neće moći dosegnuti onu vrstu stvaralačke iskre – u književnosti – kakvu može ponuditi čovjek, da nikada neće moći zamijeniti prave prijatelje, religiju, Boga i tako dalje, ali ako se služimo argumentacijom utilitarnosti, time već pristajemo na igru koju su nam nametnuli umjetna inteligencija i njezini organski sljedbenici, naši kolege ljudi. Moje je mišljenje stoga, čak i ako umjetna inteligencija mogne ponuditi proizvod koji je kvalitetniji od književnoga remek-djela, mudrije savjete od prijatelja od krvi i mesa i kvazitranscendenciju prividno učinkovitiju od božanske, kako je ona negativna pojava samim time što je umjetna, to jest što nije prirodna. Nije bitno što ona sve može učiniti – ako se život u bilo kojem segmentu zamjenjuje neživotom, to je samo po sebi loše, čak i ako isprva ne vidimo zašto je to loše. Iza toga vreba, makar i dobro prikrivena, smrt. U tom smislu, književnost koju proizvodi umjetna inteligencija na neki je način sastavni dio kulture smrti. A književnost neka proizlazi iz Logosa, sklada, razuma i uma s konkretnim božanskim utemeljenjem. Umjetnost neka proizlazi iz uma, a ne iz umjetnog.
Što, uza sve analize prednosti i nedostataka UI-ja, u njoj ili od nje može biti dobro za samoga autora?
Praktične i utilitarne prednosti umjetne inteligencije su mnogobrojne, no opasnosti su barem jednako velike kao i dobrobiti. Jacques Maritain ustanovio je kako na svijetu, protokom vremena, dobro i zlo rastu usporedno. Umjetna inteligencija jedan je od primjera tog fenomena; s njom su moguća veća dobra nego prije, ali ujedno i veća zla. I ponavljam, ta zla uvelike nadilaze književnu domenu. Tiču se našega samopoimanja kao ljudskih bića.
Pisali ste i prije o umjetnoj inteligenciji. Jeste li u čemu promijenili mišljenje?
Da, o odnosu umjetne inteligencije i književnosti pisao sam još prije pojave ChatGPT-a, a kada su pojedine organizacije s dobrim smislom za humor postavljale virtualni panel na kojem su „sudjelovale“ digitalne utvare Williama Shakespearea, Jane Austen, Oscara Wildea i Winstona Churchilla. Uskrsnuce autora naslovnicaNa temelju njihovih zapisa, određeno je da pseudo-Shakespeare, pseudo-Austen, pseudo-Wilde i pseudo-Churchill polemiziraju o utjecaju umjetne inteligencije na budućnost, pa tako i na književnost, pa su onda – premda i sami umjetna inteligencija – kritizirali uporabu umjetne inteligencije u književne svrhe. Taj bizaran događaj, koji se odvio prije eksplozije umjetne inteligencije koja se u međuvremenu dogodila, a sama je po sebi, barem se tako najavljuje, ništavna prema eksploziji koja tek slijedi, iz današnje mi perspektive djeluje manje simpatično, a više kao perverzija koja, s jedne strane, odražava ispražnjenost našega doba od iskonske kreativnosti i esencijalnih vrijednosti, a s druge strane, kao zloguka najava onoga što tek slijedi. Tada mi je na um pala ideja „uskrsnuća autora“ kao odgovora na nesvakidašnju okolnost u kojoj je književna teorija „smrti autora“ prethodila književnoj praksi umjetne inteligencije za koju je autor nepotreban, na što je pak odgovor nova teorija, naizgled samorazumljiva, o nužnosti ponovnog osvješćivanja esencijalne važnosti autora za književnost. Moja logika bila je djetinja, i samim time besprijekorna: književnost je književnost ako su i pisac i čitatelj stvarne osobe. Sve ostalo je, doslovno a ne metaforički, mrtvo slovo na zaslonu ili papiru.
No može li autor (živ ili pokojni) biti poražen, da tako velim, i nakon „smrti“ i nakon „uskrsnuća“, ako već danas UI svojim anorganskim umijećem biva umješnija od književnika?
Umjetna inteligencija u tekst može unijeti privid života, uma i duha koji je čitateljskom oku od pravoga života, uma i duha nerazlučiv, no to je i dalje samo privid života, uma i duha. Jednima to nije problematično, drugima jest. Meni je, recimo, intuitivno i organski odbojno – s naglaskom na organski – tretirati plodove umjetne inteligencije kao plodove ljudskoga duha, dakle tretirati anorgansko kao organsko, čak i kad je na pojavnoj razini od organskog nerazlučivo. Tim gore, zapravo, jer zazornost čitava tog fenomena i proizlazi iz maksimuma sličnosti i minimuma razlike s čovjekom, procijep između kojih se neprestano smanjuje. Umjetna nas inteligencija tjera i na ponovno postavljanje pitanja što je uopće književnost – pa ako je stara teorija postojanje književnosti držala neodvojivom od osobe autora, a novija od osobe čitatelja, njihova sinteza mogla bi glasiti da književnost postoji dok je autora i dok je čitatelja. Ako imamo nešto što eliminira autora i ovisi samo o čitatelju, to nešto – čak i ako je pismeno, zanimljivo, književnosti po svemu nalik – jednostavno nije književnost. Tekstovi koje kreira umjetna inteligencija za mene nisu književnost čak i ako su toliko kvalitetni da osobno ne mogu razabrati da nisu proizišli iz stvaralačke iskre ljudskoga duha, što moju kritiku umjetne inteligencije u kontekstu književnosti čini radikalnijom od kritike onih koji tvrde da ona nikada neće moći proizvesti tekst toliko dobar kao što to može književni majstor. Moje mišljenje je da će to jednom i biti moguće, možda je moguće i već danas, no to me uopće ne zanima, za mene to ne potpada pod definiciju književnosti kao kategorije koja je nerazlučiva od uma i duha, dakle koja je ovisna i o organskoj naravi čovjeka. Kao što je ne smijemo svesti samo na biologizam niti je biologija za književnost presudna, tako je ne smijemo ni lišiti tog, biologijskog aspekta. U tom biologizmu, dakako, nije srž književne umjetnosti, ali on je jedan od njezinih preduvjeta.
Samim tim i u zaglavlju ovoga serijala stoji pitanje – hoće li i stroj sutra ući u kanon?
Kanon je jedna od ključnih riječi za književnost, ali nije dovoljno prepoznato da je jedna od ključnih i za ljude, iz čega onda opet posredno možemo izvesti i njezin značaj za književnost. Književnost koju se kanonizira smatra se najboljom književnošću koja postoji u nekom razdoblju ili jeziku, ili čak uopće. Ljude se također kanonizira, barem u Katoličkoj Crkvi, kao najbolje ljude u nekom razdoblju ili prostoru, ili čak uopće. Pa činila se ta dva fenomena nepovezana bilo čime osim zajedničkim pojmom, ipak se može reći kako je dvama tipovima kanonizacije zajedničko što valoriziraju iskaz ljudskoga duha, bilo u etici ili u estetici. Kao što Crkva nikada neće kanonizirati robota, tako bi i u književnosti bilo besmisleno kanonizirati tekst koji je proizvela umjetna inteligencija.
Ako maknemo UI sa strane, što bi onda, zaključno, bio i jest glavni problem književnosti?
Glavni problem suvremene književnosti, naravno, nije književnost koju piše umjetna inteligencija, nego književnost koju pišu ljudi a koja djeluje kao da ju je napisala umjetna inteligencija.
(nastavlja se)
