Grlati Pejaković je otišao. A da Bosnu dočekao nije
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 28 Listopad 2025 10:54
Zadnji molitveni dan i katoličko hodočašće na Bobovac upriličeno prije nekoliko dana iznova potvrđuje tezu kako je najnovija bosanska povijest u interpretaciji Vilajeta i njima sklonih satelita zapravo obična ironija na balkanski pogon. Događaj je protekao mirno, dostojno mjesta i važnosti. Međutim, permanentna javna polemika ni izbliza nije toliko mirna i dostojanstvena.
Uglavnom, podgrijavaju se mitovi kako je riječ isključivo o bosanskoj tradiciji i identitetu, vjekovnoj državnosti. S Hrvatima su dodirne točke tek eventualno u katolicizmu, što samo po sebi i nije nešto specijalno važno.
I upravo kao da je na njih mislio nadbiskup i metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić koji je u homiliji naglasio kako ‘… svi putovi prema nebeskoj Domovini vode isključivo kroz odgovornost za zemaljsku’, naglasivši kako se nebeska Domovina stječe odgovorno izgrađujući zemaljsku.
Uglavnom, fenomenologija oduzimanja prava Hrvatima na bilo kakvo sudjelovanje i ikakvu ulogu u stoljetnoj bosanskoj povijesti nije ništa novo. Pravilo je to po kojem su neku ulogu imali tek katolici, dok su Hrvati u povijesnoj Bosni zapravo posve izmišljena kategorija. Na žalost, među tim bizarnim tumačima pronalazimo i pojedine hrvatske intelektualce, zatim pojedine bosanske srebrne franjevce, koji uvijek priskoče kako bi sve teološki opravdali. Umjesto pastira postaju na taj način vodiči naroda u propast. Trguju s tim istim narodom još od Zvizdovića, a da taj isti nikada ništa i ne pitaju.
Odlazak Josipa Pejakovića
Prije nešto više od tri mjeseca umro je umjetnik Josip Pejaković. Događaj je poprimio senzacionalan publicitet, obzirom na panegirike dojam je kao da riječ o drugom preseljenju g. Alije Izetbegovića, ili prvom Željka Komšića. Potonji je miljenik patriota, ujedno i lažni predstavnik Hrvata u BiH, poznat i po nadimku Sejdo. Aluzija se odnosi na nekadašnjeg člana predsjedništva propale jugoslavenske državne zajednice Sejdu Bajramovića, domoljuba koji se toliko zalagao za interese vlastitog naroda da je regionalno postao sinonimom za tešku veleizdaju.
Ukratko, riječ je o bosanskim inačicama Vidkuna Quislinga, norveškog vizionara koji se silno trudio Hitlera uvjeriti u nužnost osvajanja Norveške. Na koncu je u tome i uspio.
Uglavnom, reakcija bosanske javnosti oko ispraćaja ‘velikog umjetnika’ Pejakovića nije lišena psihosomatske zanimljivosti, sve bi bilo u redu da se autorima nije potkrala vjerojatno nenamjerna pogreška. Naime, gdje je u pokojnikovom opusu umjetnost? Gdje se skrila? Zar su kriteriji u Vilajetu baš do te mjere srozani da se zabavljača s par monodrama, desetljećima prigodničarski recikliranih, može transferirati u umjetnika. I to jednog od najvećih!
Odlazak velikana
Kada odlaze ‘najveći’ obično se prigodno prisjetimo uspješnica, naklona, aplauza, teško je pritom odlučiti koja je uloga bila bolja od druge. Recimo, kada govorimo o pokojnom Nadareviću, tko bi mogao kazati je li bolji Leon Glembaj ili Duje iz ‘Veloga mista’, je li vjerodostojniji Zijah iz ‘Otac na službenom putu’ ili Mata iz ‘Đuke Begovića’. Ili Idriz iz ‘Kod amidže Idriza’ ili Španac iz ‘Duge mračne noći’, gazda Marx iz ‘Nafake’ ili Izet Fazlinović.
BiH ima mnoge izvrsne umjetnike, poput Đurića, Tatjane Šojić, Zubčevića, Mirsada Tuke, Emira Hadžihafizbegovića, Senada Bašića, Bešlagića, Glamočaka, Milana Pavlovića, riječ je o umjetnicima koje publika pamti po mnoštvu uspješnica, ali će se rijetki okititi onakvom titulom kakvom je Vilajet ispratio pokojnog Pejakovića. Možda će biti dobri, izvrsni, možda autentični, ali za razliku od za njih karikaturalnog Pejakovića, rijetki će biti ‘najveći’.
Kakva država takvi umjetnici
Cinik bi zaključio kakva država takvi i najveći. Bez sumnje, da je kojim slučajem BiH konsolidirana država, umjetnici poput Pejakovića bili bi i nepotrebni i neupotrebljivi. Čemu bi u tom slučaju mogao poslužiti tipizirani gorštački lik sa šubarom, koji kao da je izronio iz talijanske Commedie dell̕arte, lukav domišljati režimlija, simbol prevrtljivosti, ako nije klasičan oikofob.
Vlastiti skromni opus cijelog je života kompenzirao nekakvim sastavcima, doskočicama, recitacijama i frazama tipa ‘kako bolan nema’, prepunim jeftinih hiperbola za koje je vjerovao kako će ganuti srca bosanskog socijalističkog čovjeka. Koji ga se na koncu i odrekao.
Smatrao je kako će monodramom o Bosni donijeti narodni preporod, međutim scenski se uspio afirmirati jedino respektabilnom besadržajnošću, svedeno na gestikuliranje, vikanje, grljenje publike, preglasno urlikanje i sveprisutne poetske klišeje koji izvornost crpe u prostom bosanskom čovjeku i njegovom prostoru.
Varljiva predstava zasnovana na obmani
Slijedom logike zaključuje se kako je Pejaković zapravo idealna forma za susjednu državu.
Matrica po kojoj neki BiH smatraju državom, pritom se ne mogavši sjetiti niti jednog institucionalnog polja koje funkcionira, idealna je i za umjetnika Pejakovića, obzirom da se nitko ne može prisjetiti nijednog njegovog umjetničkog ostvarenja, osim, kako rekosmo, te dvije – tri monodrame, koje su ga kao umjetnika zaključale i obilježile za cijeli život.
Poznato je kako se iluzije mogu javiti u najrazličitijim čulnim modalitetima, jedno od tih modaliteta svakako je i Pejakovićev nominalno umjetnički, a stvarno politički opus. Jer, promicati društvo koje je tu unatoč tome što ne postoji isto je kao i Pejakovićeva umjetnost. Nešto što je tu samo što to nikada nitko nije vidio, a ni čuo. Osim onih koji tragaju za omnipotentnom Bosnom, pritom znajući kako ju nikada pronaći neće.
Novi dan nova nafaka
Goropadni i grlati Pejaković je otišao. A da Bosnu dočekao nije. Njegovim, međutim, odlaskom potraga za simboličnom Bosnom ne prestaje. Jer, kada bi prestala sve ranije bi izgubilo smisao. A kako bi nastavili servisiranje propale mitologije patriotima je potrebna nova marioneta. Čak i novi narativ. Jer onaj ‘kako bolan nema’ pomalo je demodiran, potreban je aktualniji, ali utopistički jednako vjerodostojan.
Nekadašnja UBDA u tom je smislu patentirala učinkovit institut. Riječ je o angažiranja duhovnoga klera kao instituta ideološke propagande. Fenomen je dosta rasprostranjen, ali se u Bosni nekako najžilavije drži.
Primjetno je odnedavno simultano pojavljivanje stanovitih franjevaca Bosne Srebrne na raznim hrvatskim medijima, poput Telegrama, N1, 24sata i sl. Promatrači su ostali donekle čak i zbunjeni tom cr(k)venom ofenzivom. Trend je izrazito agresivne izražajne oblike dobio nakon koncerta MP Thompsona na hipodromu.
Katoličko Hrvatstvo
Hrvati su, posebice u Bosni, uglavnom konzervativna, tradicionalna vjernička zajednica. Lako je zaključiti da, ako netko želi manipulirati, najprikladnije je u igru ubaciti stoljećima najveći moralni autoritet, svećenika naime. Istina će time postati objektivnija, laž istinitija, jer je u pitanju glas Božji. I tko bi onda posumnjao.
Analizirajući besmislene škrabotine pojedinih članova klera zaključuje se kako im, na različite načine, zaključak ostaje uvijek isti. Njihova analiza trendova u ‘polusvijetu katoličkog hrvatstva’, odnosno ‘hrvatskog katolicizma’, kako često navode, zaključuje kako su ‘nacionalisti’ ukrali od Crkve narativ o bitnim pitanjima vjere i morala.
Zanemarimo sada posve besmislenu, bizarnu i nemoguću tvrdnju kako je Crkvi netko nešto oteo, jer kako bi uopće Crkvi netko nešto i mogao ukrasti, posebice ako je riječ o tumačenju bitnih pitanja vjere i morala. Autor prigodne sintagme ‘katoličko hrvatstvo’ ili ‘hrvatski katolicizam’ zapravo sugerira kako je riječ o kriminalnom i nacionalističkom trendu.
Istodobno, na upozorenja o nelogičnosti svećeničkog poziva i otvorene ideološke propagande oštro reagiraju. Pokušaji se nazivaju inkvizicijom, tvrde kako neki otvoreno mrze Crkvu, bosansku provinciju, što li, te se svaku osobu koja upozorava pokušava pretvoriti u nacionalističku utvrdu, koja živi od ratnih mitova i povijesnih spomenika. Kako besmisleno, i koliko neduhovno.
Univerzalnost vs. isključivost
Analizom javnog djelovanja tih pastira zaključuje se kako je u pitanju jedna od najčešćih manipulacija, s jedne strane propovijeda se univerzalnost vjere, otvorenost, ljubav, naviještanje radosne vijesti, istodobno se svima koji se ne uklapaju prišivaju etikete lažnog kršćanina, heretika, nacionalista, ili čak inkvizitora.
Iza oltara su usta puna otvorenosti, inkluzivnosti, a istodobno se u javnom prostoru razapinju svi koji drugačije vide problematiku. Nadređeni oci za sada se, sukladno proklamiranoj neutralnosti, sustežu od uplitanja, što također izaziva stanovitu pozornost.
Nacionalni koncept
Pokazalo se kako su pojedini pripadnici klera naročito osjetljiviji kada je riječ o ikakvom nacionalnom konceptu, svako spominjanje kulturološko – identitetskog se ne oprašta. Nešto poput izjave pokojnog oikofoba Pejakovića, tog sinonima proturječnosti, koji je u emisiji NU2 otvoreno kazao kako bi priznanje da je Hrvat zapravo značilo ‘izdaju sebe samoga’.
‘Ne znam što jesam, ali znam što nisam’ cinično je izjavio taj biološki Hrvat, misleći na vlastitu nacionalnu pripadnost.
Katolik, Musliman, Pravoslavac
Najdalje što je u identitetskom smislu dozvoljeno, kako rekosmo, svrstavanje je po matrici
katolik – musliman – pravoslavac, dalje je zabranjeno. Svako spominjanje nacionalnog teško je proskribirano i neprihvatljivo, odraz je primitivizma, bez obzira o kojoj je naciji riječ.
Stoga i jesu mudro skovali ironični termin, nešto što u kontekstu situacije djeluje senzacionalno apsurdno, dakle ‘katoličko hrvatstvo’ ili ‘hrvatski katolicizam’, nešto što realno ne postoji, a niti može postojati, ali što unaprijed ima diskreditirajući i odvraćajući karakter.
Takvim činjenjem crkveni autoriteti, možda i nesvjesno, postaju ideološko propagandističko oružje upakirano u svećeničke halje. Potpisnik ovih redaka kao osoba odrasla i odgajana među franjevcima želi vjerovati kako je u pitanju ipak nesvjesno hrljenje u područje manje poznatog, nesnalaženje dakle. Sve drugo bio bi veliki poraz.
Bog i Hrvati
Ako bismo na taj način razmišljali, vjerojatno se hrvatski borbeni poklič ‘Bog i Hrvati’ ne bi odveć svidio nekim članovima duhovnog klera, jer Bog i Hrvati u sintagmu nikako ne mogu skupa. A Hrvatima najdražu ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’ ne bi se smjelo spomenuti.
Nadalje, pojedini članovi duhovnog klera također navode kako bilo kakvo spominjanje nacionalnog nije na tragu niti katoličkog univerzalizma.
U stanovitom smislu možda i nije, ali je li baš moguće posve razdvojiti duhovno od nacionalnog? Kao da jedno s drugim nema nikakve veze, kao da se u stanovitom smislu ne prožimaju. Ako je čovjek hram Božji, ako je ljudsko tijelo sveto i ako je prebivalište Božjeg duha, onda valjda i kolektiviteti imaju nešto s time.
Ili čovjek, kao individua, nema ništa s nacionalnim, s narodom, da je samo čovječje tijelo sveta struktura, mjesto gdje prebiva duhovna suština, Božji duh ili božanska iskra, a narod ili nacija su onda – što?
Crkva i nacionalizam
Na koncu bi valjalo citirali i jedan dio javno objavljenog osvrta gosp. Mate Mijića, koji,
između ostaloga, navodi. ‘… Što se tiče katoličkog univerzalizma, nedavno sam pisao, a očito nije naodmet ponoviti, da ga je pogrešno izjednačavati s političkim globalizmom. Katolička Crkva nije protiv nacionalnih država, ne osporava državne granice ni različite svjetovne nadležnosti.
Dapače, svaka država ima biskupsku konferenciju, a već pet stoljeća, primjerice, postoji i jasnija distinkcija između blaženika kojega se štuje lokalno, i sveca kojega se štuje univerzalno. Katolička Crkva ima nauk za sva vremena i sva društvena uređenja, njezina je hijerarhija globalna i slijedi princip apostolske sukcesije, što ju čini univerzalnom, ali nije uniformna, postoje različiti lokalni običaji i tradicije, pa čak i duhovne prakse, koje se razvijaju u krilu Crkve. Prva zapovijed je jasna i država, koliko god ju voljeli, katoliku ne može zamijeniti Boga niti se uzdići na Njegovu razinu.’
Na koncu u svome osvrtu g. Mijić ispravno zaključuje kako ‘Crkva u Hrvata nije imuna na nacionalizam, što u najvećoj mjeri proizlazi iz činjenice da je pet desetljeća bila jedina prava oporba komunističkom režimu.’
