Plenković i Pupovc kao politički blizanci
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 17 Studeni 2025 11:09
U toj shizofreniji vlada, posredstvom srpske manjine, plaća opoziciju koja ju blati, Pupovac ne samo da grize ruku koja ga hrani, nego svom velikodušnom pokrovitelju zahvaljuje tako da dovodi u Zagreb velečetnika
To što Plenkoviću i Pupovcu prezime počinje istim slovom, možda nije slučajnost, jer su povezani kao politički blizanci, samo zrcalno. Antipodi su u nacionalnom smislu, Hrvat i Srbin; identični u tome da nisu političari po vokaciji: Plenkovićev izvorni dar je diplomacija, a Pupovac je nadareni lingvist. Veoma su inteligentni pa svoje primarne sposobnosti koriste u političkoj areni: Plenković rabi umijeće pregovaranja da bi pomirio rogove u HDZ-ovoj vreći i isplivao kao jedina pristojna srednja opcija među mnogim zavađenim frakcijama, a Pupovac se služi vještinama tumačenja i korištenja riječi. Stilovi su im različiti: prvi čovjek vlade je ozbiljan, patetičan, posprdan, nadmen, docira; prvi čovjek srpske manjine je ironičan, podrugljiv, spor, distanciran, nije mu teško nešto odšutjeti; prvi glumi ljutnju, drugi da mu je do nečega stalo, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Obojica dugo traju pa su sve osamljeniji. S desne strane su im jastrebi. Tuđman je napravio 90-ih užasno lukavu stvar: podržavao je i održavao HSP kao kontroliranu desnicu, tako da postoje, ali da mu ne postanu previše opasni. Kad bi mu izvana netko predbacio da je Republika Hrvatska ustaška – on bi pokazao na Paragu i društvo i rekao: oni su ustaše, ne mi; Plenković je taj trik pokušao izvesti sa smušenjacima iz Domovinskog pokreta, ali su se pokazali neupotrebljivima, pa sad radi kompromise s desnicom.
Pupovcu su s desna četnici, poput onog slavonskog idiota koji je na Facebooku pisao odvratnoće o sprovodu Jean-Michela Nicoliera pa ga je sad lijepo uhitilo; no drugih Srba nema na raspolaganju jer mu oni mirni i uklopljeni ne odgovaraju, a divlji su sami otišli ili su protjerani. I Pupovcu i Plenkoviću baza se opasno suzila – među pristojnim sunarodnjacima nemaju se na koga osloniti, a galamdžijama ne znaju reći ne.
Srpska i hrvatska posla
I zato su obojica sada u situaciji da moraju istovremeno govoriti suprotne stvari, što čak ni verbalni ekvilibristi poput njih nisu u stanju. Plenković, koji se uvijek hvalio da je desni centar, sada, protiv svog uvjerenja, mora braniti ZDS, a Pupovac tumači da se nema zašto ispričati zbog zagrebačke izložbe posvećene tajniku SANU Dejanu Medakoviću, da bi odmah potom izjavio da je Memorandum, koji je Medaković supotpisao, nanio veliko zlo, i to baš Srbima. Plenkoviću je tako očajan da se za parlamentarnu većinu mora osloniti na Pupovca, a Pupovcu toliko nedostaje Srba da se za održavanje Novosti mora osloniti na Hrvate. U toj shizofreniji vlada, posredstvom srpske manjine, plaća opoziciju koja ju blati, Pupovac ne samo da grize ruku koja ga hrani, nego svom velikodušnom pokrovitelju zahvaljuje tako da dovodi u Zagreb velečetnika.
U hrvatskim rječnicima se ne tumači frazem „srpska posla“ – valjda zato što je srpski, a ne hrvatski – ali na istoimenoj stranici na Facebooku našao sam zgodnu definiciju: radnja koja se vrši bez ikakve potrebe ili kakvog cilja; ne služi ničemu, a uglavnom ostavlja katastrofalne posljedice. Preko Pupovca i Novosti srpska posla postala su hrvatska posla, ali stvar se može lako i brzo riješiti.
Na krizu oko zagrebačke izložbe, i susljednog okupljanja maskiranih dečki u crnom, gradonačelnik je reagirao izjavom da je „na izložbu bio pozvan, ali mu ne odgovara, pa nije na nju otišao.“ Eto, sada tu mudrost treba primijeniti na Thompsonove nastupe: ne odgovaraju mu, razumijemo, ali ne mora ih zabranjivati (nije ni velikosrpskog monstruma zabranio), dovoljno je da na njih ne ide. Time smo riješili pola problema. A drugu polovicu vam riješim ja sada odmah. Država plaća mladima sto eura da odu na hrvatske kulturne događaje. Neka im plati još sto da ne idu na srpske.
