Meter: ‘Zlatno tele’ je vladar svijeta: Nacionalna katastrofa u prljavoj igri u kojoj nema nevinih
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 04 Prosinac 2025 12:02
Europskoj uniji će morati slijediti bolna rekonstrukcija koja je neostvariva sa sadašnjim političkim elitama na vlasti koje tome nisu dorasle u svojoj zaluđenosti ideološkim temama i sveprisutnim zelenim politikama – što je sve skupa ugušilo i gospodarstvo i inicijative običnih ljudi.
U ovu analizu krenuo bih, neuobičajeno, s određenog filozofsko-teološkog aspekta, a onda bih se detaljnije posvetio stvarnim geopolitičkim problemima koji preplavljuju svijet – prije svega temi vezanoj uz novi pokušaj zaustavljanja ukrajinskog rata.
Ljudi na zapadu, vjerojatno i mnogim drugim mjestima po svijetu ali je na zapadu to daleko najizraženije, više-manje imaju sve nužno za život. Od gladi se više gotovo i ne umire, svi se druže sa smartfonima, šalju sretne selfije s različitih mjesta – redom jedno ljepše od drugog, fešta se na sve strane i slavi i ono što mora i ne mora slaviti, bez nogometa se živjeti više i ne može jer je odavno nametnut kao opijum za mase.
Ali, ustvari, nitko u tom obilju (u kojem bi valjda svatko nešto trebao pronaći i u tome se ostvariti) – zapravo čistom hedonizmu i odsustvu promišljanja o ključnim, klasičnim filozofskim pitanjima o tome tko sam, što sam i zašto sam – nije istinski sretan i zadovoljan. Jer iza svega tog obilja, lažnog blještavila i hrpa egoizma stoji jedna velika praznina. Neki je osjećaju jače, neki manje – ali je ona tu, i na svih djeluje. Jedni je žele ispuniti s još više novca, još užitaka, još slave – što bi im onda valjda trebalo osigurati toliko željenu sreću.
Oni pak, melankolični – umjesto mahnite jurnjave za novcem, uspjehom, slavom i zabavom radije će tu prazninu pokušati ispuniti bijegom u neka davno prošla vremena, čak i u propale i dokazane krvave režime i ideologije (crne ili crvene boje potpuno nevažno, a u konačnici i posve jednake, jer sve ideologije djeluju destruktivno s obzirom da agresivno agitiraju za svoju nadmoć) – i sjećanjem na vremena kada su bili mladi, ali kada su sve objektivne probleme zapravo rješavali njihovi roditelji a ne oni. Stoga im je dojam sreće, neovisno o teškom životu u tim „olovnim vremenima“ ostao velik i neprežaljen – poglavito s gledišta potpunog kaosa kojem svjedočimo u svijetu ali sve više i kod nas u Hrvatskoj – i kojemu kao da se više nema tko ni snage ni volje suprotstaviti.
U prividu potpunih sloboda koje su nam dane, nesvjesno smo postali robovi čistog zla, možemo ga slobodno pisati i s velikim početnim slovom Z – nećemo pogriješiti. Ali ćemo svakako pogriješiti ako se ne promijenimo i iz tog se ludila ne izbavimo.
Kada šećem ulicama svoga grada, gotovo svakodnevno vidim novu osmrtnicu – jedne duše među nama više nema. Tada shvatim kako smrt zapravo svakodnevno prolazi pokraj nas. Koga će i kada dotaknuti nije nam dano znati, ali nam je dano da za taj trenutak moramo biti spremni jer će on sigurno doći i nitko ga ne može izbjeći. Pa zar nam se onda vrijedi iscrpljivati u neplodnim i mučnim raspravama, svađama oko vremenitih (prolaznih) stvari nakon kojih se uvijek osjećaš samo joj prazniji i jadniji, ili pak u beskrajnoj jurnjavi za novcem odnosno hedonizmom koji te nepovratno odvodi u propast? Umjesto da shvatimo kako je sreća u malim stvarima, u skromnosti, u čistoj ljubavi prema bližnjima – a prije svega Bogu.
Pritom je zanimljivo kako mnogi, koji su od Boga tradicionalno udaljeni (bilo da se nazivaju ateistima bilo agnosticima), sada odjednom po svuda u svijetu uviđaju „znakove vremena“ koji ga vode u propast. Zapravo one iste znakove na koje su upozoravali i brojni drevni proroci, a koje su ti isti donedavno s gnušanjem odbacivali i smatrali luđacima.
Samo, nije li ta spoznaja i iznenadno buđenje ipak stiglo prekasno? Jer „Zlatno tele“ je, čini se – već postalo gospodar ovoga svijeta. Njemu se (novcu) svi puci i jezici već odavno klanjaju.
Naravno, teoretski se „Zlatno tele“ opet može rastaliti kako je to, po Svetom pismu, Mojsije zatražio od nevjernog židovskog naroda u namjeri da mu se Bog ponovo smiluje, ali slučajnosti takve vrste ipak se rijetko događaju. Poglavito sada, kada se vjerske vođe ključnih svjetskih religija rado po medijima naslikavaju i isto tako rado koketiraju i s politikom i s vlastitim egom i taštinom, dok se vjerski fanatici u njihovoj pozadini međusobno razračunavaju – i verbalno i fizički.
Nigdje, ni u jednom ni u drugom, tu nema ni Boga ni istinske vjere. Bog i vjera oduvijek su skriveni duboko u našim srcima, i samo je na nama odluka hoćemo li im širom otvoriti vrata da istinski mijenjaju naš život a time i svijet u kojem živimo. Jer samo oni to mogu!
Drugim riječima, velika većina onoga što nam se u životu događa, najvećim je dijelom plod tj. posljedica naše volje, našeg činjenja odnosno nečinjenja, naših uspjeha ili neuspjeha, ovih ili onih odluka – dok vrlo malu ulogu u tome ima slučajnost. Tako je, uostalom – i najpravednije. Sami smo kovači svoje sreće, pa onda i za svoju propast nećemo moći nikoga optuživati.
Nacionalna i državna katastrofa
A ondje gdje slučajnosti definitivno nema je hladni, proračunati i nemilosrdni svijet geopolitike kojemu bih se sad konačno i posvetio. U tom se pak svijetu sve pozorno motri, analizira, mjeri gotovo apotekarskom vagom kada je riječ o donošenju konkretnih, dalekosežnih odluka koje se onda redovito tiču i života milijuna ljudi, čitavih naroda, država i kontinenata.
Naravno, i u tom i takvom visoko proračunatom i mjerljivom svijetu događaju se promašaji. Ali samo zato što je njegov „motor“ gonjen – ne ljubavlju, moralom, ili nekim drugim uzvišenim vrijednostima – već isključivo interesima moćnika odnosno krupnog kapitala koji nizašto drugo i ne mari. Zato, kada se ti interesi velikih igrača, skriveni daleko iza naših svakodnevnih briga i spoznajnih mogućnosti ne podudaraju odnosno postanu opasno antagonistički jedni prema drugima – previše ne pomažu ni precizna mjerenja, ni vrhunske analize, ni rastezljivo međunarodno pravo. Zato periodički i dolazi do pravih ljudskih i nacionalnih katastrofa kojih je primjera prepuna ljudska povijest.
A jedan od najboljih i nama vremenski najbližih, svakako je Ukrajina (ima nažalost i drugih, poput Gaze, ali ću se ovoga puta zadržati na ukrajinskom ratu jer je u ovom trenutku najaktualniji, najširi i najdalekosežniji po posljedicama). Zemlja, čiji narod već godinama prolazi kroz pravu kalvariju koja će, čvrsto vjerujem, uskoro završiti, ali nažalost s bolnim i dugotrajnim posljedicama.
Današnja Ukrajina, duboka kriza odnosno rat i destrukcija koji su je zahvatili i u čemu sudjeluju i međusobno se sudaraju (to treba otvoreno reći jer je to i najvažnije) Rusija i čitav zapad predvođen SAD-om i gdje nema nevinih – jedinstveni je primjer koliko nas daleko može dovesti upravo ono iz prvog dijela ove analize: gramzivost, želja za moći i nadmoći, za vladanjem nad drugima. Naravno, sve to upakirano u nastojanju ključnih globalnih elita (ne političara, već onih pred kojima i ovi potonji strepe) da dugoročno osiguraju svoj dosadašnji način života, duboko skriven iza očiju „običnih smrtnika“ koji uz hladnu pivu vole gledati nogomet i svađati se preko društvenih mreža u vjeri da mogu promijeniti svijet na način da postane baš onakav kakav misle da treba biti.
Paralelno s dolaskom Witkoffa, u Moskvi se održao važni rusko-kineski sastanak
U utorak, 2. prosinca, u Moskvi su održane rusko-kineske konzultacije o strateškoj sigurnosti. Predvodili su ih tajnik ruskog Vijeća sigurnosti Sergej Šojgu i kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi.
Konzultacije su se fokusirale na aktualna pitanja međunarodne i regionalne sigurnosti, situaciju u Azijsko-pacifičkoj regiji, kao i suradnju u vojnoj i vojnotehničkoj sferi te interakciju između agencija za provedbu zakona i specijalnih službi dviju susjednih država koje su već ranije uspostavile, kako se to voli reći u Moskvi i Pekingu – „sveobuhvatno strateško partnerstvo koje je veće i od savezništva“.
Moskva obećava Pekingu pomoć po pitanju Tajvana oko kojeg ubrzanom dinamikom upravo rastu nove napetosti između Kine i Japana, neviđene od vremena WW2,. Potonji ubrzano počinje militarizaciju, uključujući odnedavno i svojih najjužnijih otoka u blizini Tajvana gdje instalira suvremene proturaketne sustave koji pokrivaju i priobalje Kine, ali i otvoreno najavljuje spremnost da brani neovisnost tog otoka u slučaju kineske invazije. Wang Yi je upravo danas u Moskvi oštro osudio, kako je rekao novi japanski militarizam i fašizam, što je retorika koja se iz Pekinga desetljećima nije mogla čuti. Još je oštrije bilo kinesko ministarstvo obrane koje upozorava Japan da se igra s vatrom u kojoj može izgorjeti i podsjeća ga na zločine koje je japanski militarizam učinio kineskom narodu prije i tijekom Drugog svjetskog rata, ali i na to da su odnosi snaga sada potpuno suprotni.
Kuriozitet ove vijesti je da se ona odnosi na događaj koji se odvija u isto vrijeme. Naime, u Moskvu su stigli i predstavnici američkog predsjednika Donalda Trumpa zaduženi za njegov mirovni plan za zaustavljanje ukrajinskog rata Steve Witkoff i Jared Kushner. Dakle, predstavnici zemlje koja s Japanom upravo jača ključno savezništvo za borbu protiv širenja kineskog utjecaja u Indopacifiku.
Moglo bi se konstatirati kako Pekingu nikako nije u interesu da se Rusija naglo okrene SAD-u i pod pritiskom i slatkim ponudama Washingtona, koje je teško odbiti, odjednom oslabi dugo i teško građeno strateško partnerstvo s Kinom koja se bez Rusije iza svojih leđa nema šanse suprotstaviti združenom zapadu skupa s njegovim azijskim saveznicima (Japan, Južna Koreja, Tajvan, Filipini, a tu treba dodati i Australiju). Isto, naravno, vrijedi i obratno tj. Rusija se bez Kine iza leđa ne bi mogla dugoročno vojno (ako isključimo nuklearno oružje), a još manje gospodarski nositi sa združenim zapadom.
Kako god bilo, razgovori američke delegacije s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom odvijaju se iz čvrstih zidina moskovskog Kremlja, daleko od ušiju brojnih znatiželjnika. Naravno, strogo kontrolirani dijelovi rezultata samog sastanka naknadno će biti predstavljeni medijima.
Putin će definitivno biti ojačan u pregovaračkoj poziciji kroz spoznaju da mu u Moskvi istodobno boravi i moćni kineski šef diplomacije. Ne manje bit će ojačan i zbog sinoćnjih raporta i detaljnih izvješća o stanju na bojišnicama koja su mu osobno podnijeli vodeći ruski generali i koja se, između ostalog odnose na rusko vojno osvajanje ukrajinskih gradova Pokrovska, Volčanska i navodno skoro ovladavanje gradovima Mirnogradom i Hulajpoljem.
Ovdje svakako treba nadodati i da Putin već za tri dana, 5. studenog, odlazi u Indiju, na sastanak s premijerom Narendrom Modijem. To mu je također pregovarački adut u rukama, jer definitivno označava krah pokušaja međunarodne izolacije Rusije. Trgovina između dviju država porasla je za nevjerojatnih 400 posto. Indijska strana je pritom nezadovoljna svojim velikim trgovinskim deficitom s obzirom kako je najviše riječ o ruskom izvozu energenata toj zemlji. Međutim, Moskva je izrazila spremnost za povećanje uvoza indijskih proizvoda različitih vrsta – od farmaceutskih do poljoprivrednih – s ciljem uravnoteženja trgovine.
Osim toga, New Delhi javno izražava interes za nabavu ruskih zrakoplova 5. generacije Su-57, kao i za nove isporuke protuzračnih sustava S-400 koji su se pokazali izvrsnima u proljetnom kratkotrajnom ali intenzivnom indijsko-pakistanskom ratnom sukobu, i t će sigurno biti jedna od tema razgovora Modi-Putin.
Tema razgovora u Moskvi s Amerikancima
Pregovori u Moskvi, koji u vrijeme pisanja ove analize još uvijek traju i njihove rezultate danas možda nećemo niti saznati (spomenuti razgovor između Šojgua i Wang Yia, primjerice, trajali su čak pet sati). Kako god završili, definitivno bi mogli biti odlučujući ne samo za okončanje ukrajinskog rata, već i za sudbinu čitavog kontinenta.
Pregovori o zaustavljanju rata sigurno će se nastaviti i nakon ovih današnjih – moskovskih, ali će Trumpu, Europi i Kijevu definitivno dati jasniju sliku u kojem smjeru Rusija namjerava dalje ići, odnosno hoće li njeni stavovi i zahtjevi na kraju pridonijeti konačnom uspjehu Trumpovoga plana.
On se posljednjih dana modificira „u hodu“ pa je zapravo logično pitanje hoće li se taj plan na kraju i moći službeno zvati njegovim – u odnosu na onaj prvotno objavljeni od 21. studenog koji se sastojao od 28 točaka, i koji je nedvojbeno bio izrazito povoljan po Moskvu, zbog čega su ga mnogi na zapadu odmah prozvali i „kapitulacijom Ukrajine“. Trumpova je nedvojbeno inicijativa.
Ne odbacujem mogućnost da je tako proruski postavljen upravo iz razloga da bi Moskva (kao po Washington puno tvrđi orah za slamanje ako je uopće i slomljiv) u naknadnim pregovorima mogla lakše učiniti pojedine ustupke u odnosu na ukrajinsku stranu čiji će ustupci – to je već svima jasno – biti vrlo bolni i to dugoročno, pa bi ih bez dodatnih ruskih bilo vrlo teško postići.
Bolni će vjerojatno biti i po Europsku uniju na koju bi trebao pasti glavnina tereta poslijeratne obnove Ukrajine, ali možda i zadaća koju će joj SAD namijeniti u odnosu prema Rusiji – kao vojnom bedemu prema ruskim zapadnim granicama, što znači dugotrajnu i skupu militarizaciju, i isto takav dugi ples na rubu ratnog sukoba na što je nedavno, u svom govoru Europskom parlamentu upozorio poznati američki profesor John Mearsheimer.
Ali vjerujem kako će Putin inzistirati upravo na sigurnosnim jamstvima između Rusije i NATO saveza kao uvjetu za završetak rata, pa ako se to uspije ispregovarati možda novog budućeg plesa na rubu međusobnog sukoba Rusije i Europe neće ni biti potrebno.
Kako je u utorak rekao Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, na današnjim pregovorima govorit će se o pitanjima pokrenutim tijekom američkog sastanka s ukrajinskom delegacijom na Floridi prošlog vikenda. Pojasnio je kako je američka strana dva tjedna intenzivno surađivala s ukrajinskim predstavnicima na razvoju plana američkog predsjednika. „Cijenimo napore Donalda Trumpa i njegove administracije te želimo rješavati sigurnosne izazove za generacije koje dolaze“, rekao je prilično optimistično Putinov glasnogovornik.
Međutim, da su stvari vrlo složene i da bi se o sporazumu moglo još dugo razgovarati između svih strana na ovaj ili onaj način uključenih u taj rat svjedoče i riječi Peskova o tome kako Moskva od navedenih pregovora očekuje da će se njeni ključni interesi odnosno zahtjevi uvažiti.
Američka delegacija Putinu nosi ažuriranu verziju mirovnog plana o kojem je razgovarala s ukrajinskim predstavnicima na Floridi. Onu istu za koju su mediji, ali i američki državni tajnik Marco Rubio i sam Kijev potvrdili kako još nije dovela do usuglašavanja svih točaka Trumpovog plana, pa je pitanje s čim onda to konkretno pregovarači stižu u Moskvu ukoliko Washington nije uspio slomiti Kijev? Jer riječ je o ključnim temama, tj, upravo onima na kojima inzistira Moskva – teritorijalno pitanje, članstvo u NATO savezu i sigurnosna jamstva.
Suzdržani optimizam i u Europi
Zanimljivo je i da je glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte bio neuobičajeno optimističan o mogućem sporazumu o kraju rata kada je danas, uoči sastanka ministara vanjskih poslova NATO-a rekao slijedeće: „Kad je riječ o Ukrajini, svakako se nadam mirovnom sporazumu ili potpunom prekidu vatre prije summita (NATO saveza iduće godine, op.ZM.). Stoga se nadajmo da na to nećemo morati dugo čekati.“ Također je naglasio da NATO podržava američke napore za postizanje mirnog rješenja.
Još je zanimljivija današnja izjava njemačkog ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula o tome da će Ukrajina biti prisiljena napraviti “bolne ustupke” Rusiji tijekom procesa rješavanja sukoba. Prema njegovim riječima, mirovni proces bit će izuzetno težak za Ukrajinu i “mogao bi završiti referendumom”. Smatra da će Ukrajinci morati odlučiti mogu li prihvatiti uvjete, uključujući teritorijalne ustupke. “Cilj diplomacije je postići kompromise koje obje strane u sukobu mogu podržati. U konačnici, to će uvijek uključivati bolne ustupke.” — rekao je Vadeful. Naglasio je, kako zahvaljujući diplomaciji, šanse za mir „nikada nisu bile veće nego što su sada“.
Proizlazi li nagli europski optimizam iz neiskrene želje za dodvoravanjem Trumpu ili pak neugodnih vijesti koje danas dolaze iz nje same ne bih se usudio prognozirati. Ali evo o kojim se vijestima radi:
Europska središnja banka – ECB, odbila je dati jamstvo za isplatu 140 milijardi eura zajma za reparaciju Ukrajini. O tome je prvi izvijestio britanski Financial Times. To je bila jedna od posljednjih nada za predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen da namakne sredstva za obnovu Ukrajine, a kako se to ne bi moralo činiti iz riznica država članica, jer EU kao takva nema vlastitog novca za financiranja takve vrste.
Još je veći udarac EU-u stigao iz SAD-a, kako danas prenosi POLITICO, jer se administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa usprotivila inicijativi Europske unije da se zamrznuta ruska imovina koristi za financiranje Ukrajine putem zajma za reparacije,
Prosudba
Upravo svjedočimo nepovratnim geopolitičkim promjenama – svijetu koji će izgledati potpuno drukčije. Već je sada vidljivo da će njegov kostur činiti odnosi između SAD-a, Kine i Rusije. Njima treba pridodati, iako sporedne, ali ipak brzorastuće regionalne sile poput Indije, bogatih arapskih monarhija, kao i Turske – od kojih će prve dvije imati i sve važniju globalnu ulogu.
Tu je još i jako puno nepoznanica i neriješenih problema poput Tajvana i Venezuele, pa i Irana koji je sve samo ne uništen proljetnim 12-dnevnim ratom s Izraelom i američkim noćnim bombardiranjem po njegovim nuklearnim objektima.
Ono čemu još svjedočimo kao nepovratnom procesu definitivno je i veliki, brzi, bolni i trajni pad globalnog utjecaja Europske unije. Njega je prije svega uništilo pokorničko ponašanje europskih elita u odnosu na Washington još iz doba Bidenove administracije, a Trump je taj proces samo finalizirao.
Europskoj uniji će morati slijediti bolna rekonstrukcija koja je neostvariva sa sadašnjim političkim elitama na vlasti koje tome nisu dorasle u svojoj zaluđenosti ideološkim temama i sveprisutnim zelenim politikama – što je sve skupa ugušilo i gospodarstvo i inicijative običnih ljudi. Možda se nakon toga EU opet uspije značajnije nametnuti i na globalnoj pozornici iako sam skeptičan da će to Washington htjeti dozvoliti – sada kada je konačno pokorio Europu bez ispaljenog metka.
Barem ako iz toga izuzmemo ukrajinski rat koji je sada postao preskup i prerizičan za Amerikance, ali i onaj kroz kojeg su već ranije ostvarili najviše što su ostvariti mogli u uvjetima kada je postalo jasno kako do nikakvoga strateškog poraza Rusije doći neće.
Štoviše, pragmatični Amerikanci vrlo lako mijenjaju svoju strategiju, pa više nikoga ne bi čudilo i da umjesto s Europom, odjednom postanu veliki trgovinski i investicijski partneri upravo s tom, na zapadu desetljećima omraženom zemljom. Rusija im sada nudi ono što Europska unija više nije u stanju: unosne investicijske projekte, uključujući i one energetske, kao i projekte na brzorastućoj perspektivnoj prometnoj ruti – Sjeverni morski put, rijetkim zemnim elementima i još štošta drugog. Još samo da ju uspiju iščupati iz čvrstog kineskog zagrljaja. Ali u ovom drugom su ipak definitivno zakasnili.
Čudan je ovaj naš svijet. Lijep, ali i pokvaren do srži, gdje se iznova uvažava jedino gola sila i interesi vlasnika krupnog kapitala. Tako je uostalom bilo i oduvijek, ali su tehničke mogućnosti bile drukčije pa je opseg svega toga sada puno veći i oku vidljiviji.
