Umjesto zamjene stanovništva – zamjena ljudi?
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 21 Prosinac 2025 08:31
Ovaj tekst nastaje iz potrebe da se upozori na smjer u kojem se posljednjih godina razvija javna rasprava u Europskoj uniji u vezi demografije i migracija. Demografska pitanja sve se rjeđe razmatraju unutar demografije, a sve češće kroz prizmu produktivnosti, tehnologije i automatizacije, koje se predstavljaju kao odgovor na starenje stanovništva i pad radne snage.
U takvom okviru postupno se stvara dojam da su iscrpljene sve „klasične“ demografske opcije, pa se postupno stvara okvir u kojem se tehnološka prilagodba počinje doživljavati kao dominantan odgovor na demografski pad. Pritom se sve češće pojavljuje teza da smanjenje broja stanovništva u razvijenim zemljama ne mora nužno predstavljati problem.
Izjava čelnika BlackRocka Larryja Finka na Svjetskom ekonomskom forumu 2024., prema kojoj bi depopulacija mogla biti kompatibilna s gospodarskim rastom zahvaljujući automatizaciji, tek je ilustrativan primjer takvog diskurzivnog pomaka, koji se sve otvorenije artikulira na najvišim razinama.
Pri tome ova se paradigma gradi postupno, kroz niz poruka koje navikavaju javnost na ideju neizbježnosti. Dakle, ne rješava se više demografski problem – priprema se teren za Europu u kojem su ljudi sve manje nužni. Tako se u sve većem broju policy i ekonomskih analiza (OECD, Međunarodni monetarni fond i globalne konzultantske kuće) demografski pad ne tretira kao problem koji treba preokrenuti, nego kao trend na koji se sustavi trebaju tehnološki prilagoditi. U dijelu javnog diskursa kojeg neki nazivaju woke ideologija , ovaj se pomak dodatno normativno neutralizira tvrdnjama da manji broj ljudi znači i manji ekološki otisak. Depopulacija se tako više ne doživljava kao društveni gubitak, nego kao ekološki dobitak.
Prva poruka
Prva poruka koja se već desetljećima ponavlja glasi: pokušali smo demografsku obnovu, ali bez uspjeha – pronatalitetne mjere nigdje nisu uspjele. U tom narativu se pak prešućuje da demografija niti u jednoj EU zemlji nikada nije bila strateški prioritet usporediv s fiskalnom ili vojnom politikom. Primjerice, za jedan kupljeni tenk može se izgraditi 6 vrtića ili isplatiti svoj djeci u Hrvatskoj dječji doplatak za cijelu godinu. Neuspjeh demografskih mjera bi se tako mogao koristiti kao argument za odustajanje, a ne za korekciju politike.
Druga poruka
Druga poruka o demografskom „neuspjehu“ je imigracija iz trećih zemalja. Uvoz radne snage iz trećih zemalja godinama se predstavljao kao nužno rješenje za manjak radnika i starenje stanovništva. U praksi, u nizu europskih društava nije međutim učinjeno gotovo ništa po pitanju getoizacije, paralelnih društava i rastuće kulturne i političke polarizacije. Europa se upravo javno svađa oko „zamjene stanovništva“, dok se u tišini mijenja nešto dublje. Iz novo nastajućeg diskursa se čini da se ne priprema zamjena jednih ljudi drugima, nego zamjena ljudi tehnologijom. Stoga se u javnoj percepciji sve češće učvršćuje (iako ispravno) dojam da imigracija iz trećih zemalja nije dala očekivane demografske i ine učinke.
Treća poruka
Treća poruka je da povratak iseljenika nije moguć (ovo je česta poruka OECD-a). O dijaspori se tako govori kao o „rezervi“, što je narativ u svim zemljama susjedstva, ali bez stvaranja stvarnih održivih uvjeta povratka: u Hrvatskoj je primjerice izostala izgradnja kuća za povratnike iz Južne Amerike kao što je to bio slučaj nakon Domovinskog rata za nacionalne manjine.
Umjesto pitanja o zadržavanju stanovništva…
Kako se u javnom diskursu redom ističu neuspjesi demografske obnove, migracije i povratka iseljenika, sve se češće stvara dojam da preostaje samo jedno „racionalno“ rješenje: automatizacija, humanoidni roboti i umjetna inteligencija. U tom okviru demografski pad se reinterpretira – depopulacija više nije problem koji treba politički rješavati, nego pretpostavka novog modela. Posljedično se demografsko pitanje svodi na tehnički problem rada i produktivnosti, dok ljudi, generacije i društvena reprodukcija postupno nestaju iz fokusa javne politike. Najopasniji pak aspekt je normalizacija odustajanja od ljudi, odnosno pomirenje da se po pitanju demografije ne može učiniti ništa. Umjesto pitanja kako zadržati stanovništvo, fokus se prebacuje na pitanje kako funkcionirati s manje ljudi.
Zapad se već jednom, u 19. stoljeću, suočio s velikom promjenom demografske paradigme – tada je strah bila prenapučenost. U to vrijeme tehnološki optimizam nastao je kao odgovor na maltuzijanske prognoze i temeljio se na vjeri u ljudsku domišljatost i inovacije, što se povijesno pokazalo točnim. Danas se, međutim, događa presudan zaokret: tehnološki optimizam više ne počiva na vjeri u ljude, nego na vjeri u tehnologiju bez ljudi. U tom okviru postaje jasno zašto se sve ozbiljnije raspravlja o univerzalnom osnovnom dohotku – narativi poručuju da se računa s trajnim manjkom radnih mjesta i smanjenom potrebom za ljudskim sudjelovanjem u proizvodnji i uslugama. Ova rasprava pak nije samo teorijska.
Finska je primjerice još 2017.–2018. testirala univerzalni dohodak. Iz demografske perspektive, to je jasan signal promjene paradigme: društvo koje planira egzistenciju bez rada, implicitno planira i budućnost s manjom potrebom za novim generacijama (iako ostaje nejasno kako će se mirovinski sustav regulirati – vjerojatno će biti ukinut).
Skrb za starije
U sektoru skrbi za starije najjasnije se vidi logika zamjene ljudi tehnologijom. Humanoidni roboti, iako još uvijek skupi (oko 15.000 dolara), sve se češće prikazuju kao dugoročno isplativa alternativa ljudskoj skrbi. Fizički rad zamijenjen je strojevima već odavno; pravi je izazov bio kako zamijeniti „glavu“. Taj je prag prijeđen razvojem umjetne inteligencije.
Japan već sustavno uvodi humanoidne robote u domove za starije kao odgovor na ekstremno starenje, dok Kina ubrzano razvija robote za kućanstva, računajući da tehnologija mora nadomjestiti nedostatak djece i rast broja starijih osoba.
U tom okviru, univerzalni osnovni dohodak i humanoidni roboti nisu odvojene ideje, nego dijelovi iste strategije: tehnologija preuzima rad, dok se ljudima osigurava minimalna egzistencija u sustavu koji ih sve manje treba. Stroj može zamijeniti rad, ali ne može zamijeniti generaciju koja se nije rodila. Pri tome zamijeniti ljude znači civilizacijski slom – trenutak u kojem demografija prestaje biti politika i postaje njen kraj. Time je onda i demografsko pitanje Europe riješeno.
