Meter: Europa u šizofrenoj situaciji
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 22 Prosinac 2025 11:55
S druge strane ključno će mu biti slomiti otpor Kijeva odnosno ukrajinskog vođe Volodimira Zelenskog. Ako njega pridobije uzaludan će biti i sav otpor koji prema Trumpovom planu sada otvoreno iskazuje Trumpovim dokumentom NSS ionako potpuno šokirana Europa odnosno čelnici njenih najvažnijih država – Velike Britanije, Njemačke i Francuske (E-3).
Dva ključna događaja prošloga tjedna u svijetu globalne geopolitike su usvajanje novog američkog dokumenta o Strateškoj nacionalnoj sigurnosti – NSS (potpuno protuglobalističkog i protueuropskog karaktera), i zahuktala zbivanja na visokoj političkoj razini u kontekstu pokušaja pronalaska mirovnog rješenja ukrajinskog rata koji traje još malo pa pune četiri godine.
Oba nedvojbeno personificira američki predsjednik Donald Trump koji izgleda odlučno u namjeri da ih i operacionalizira – i to svima otvoreno daje do znanja u svojim medijskim istupima. Koliko će u tome imati uspjeha – druga je stvar.
Paralelno, oba događaja karakterizira i neviđena panika koju su proizveli u Europi, kao i potpuna dezorijentiranost njenih političkih elita oko toga kako se prema istima postaviti s obzirom na slabe karte koje Europa ima u smislu utjecaja i na ukrajinski rat, a još više na oblikovanje američke vanjske, sigurnosne i obrambene politike.
Krenimo od onog prvog dokumenta, koji se odnosi na američku stratešku sigurnost.
„Nova američka revolucija“
Dokument NSS je zapravo potpuno revolucionaran, jer iz temelja mijenja američki pogled (politiku) na sadašnji svijet odnosno buduće međunarodne odnose u usporedbi na sve dosadašnje dokumente takve vrste – poglavito one poslijeratne, u kojima je dominiralo suprotstavljanje Sovjetskom Savezu (SSSR-u) kao ideološkom protivniku i najvećoj ugrozi po američku nacionalnu sigurnost, i u kojima se u Washingtonu na Europu (Zapadna Europa odnosno NATO) gledalo kao na barijeru odnosno tampon zonu u odnosu na zemlje Varšavskog ugovora.
Definitivno neću pogriješiti ako kažem kako taj dokument ili prihvaća nužnost traženja američkog puta prema multipolarnosti, ili multipolarnost već prihvaća kao zadanu stvarnost i nužnost, u čijim okvirima će od sada djelovati Sjedinjene Države težeći ostvarenju maksimalno moguće razine svojih nacionalnih interesa. Mislim kako je ovdje više riječ o onom drugom što ću uskoro pokušati i objasniti.
Ono što je u svemu tome sada najvažnije je pronaći ispravni odgovor na pitanje je li dokument napisan isključivo od strane Trumpovog užeg tima, ili je pak produkt promišljenog analitičkog skeniranja u kojem je sudjelovao široki krug profilnih stručnjaka ili – kolokvijalno rečeno – onih koji se rukovode interesima većeg dijela američke duboke države iza koje stoje glavni nositelji krupnog kapitala. Tj. oni pred kojima drhte i sami političari iz obje dominantne stranke – uključujući i Donalda Trumpa?
Prije odgovora važno je podsjetiti kako je Trump sličnu strategiju NSS-a pokušao progurati i u svom prvom mandatu ali je doživio fijasko zbog snažnog otpora i opstrukcija koji su već istoga trenutka od njezine objave pokrenute od strane moćnih struktura unutar SAD-a i liberalnih medija pod njihovim nadzorom, a isto tako i od europskih saveznika. I jednima i drugima ta je strategija jednako predstavljala anatemu.
Međutim, bar za sada se primjećuje kako toliko čvrstog i deklarativnog otpora novoj strategiji unutar SAD-a nema (o Europi nešto kasnije). Ne zato što se Trumpu suprotstavljene političke opcije unutar Demokratske stranke i dijela one Republikanske sada s njom odjednom slažu (upravo suprotno, i dalje je smatraju i štetnom i opasnom po američke interese), već zato što očito nemaju dovoljno snage da te svoje stavove pretvore u dominantno mišljenje koje bi onda utjecalo na nužnost bilo promjene, bilo potpunog odbacivanja usvojenog dokumenta koji je izazvao neviđen šok ne samo na Zapadu, već i na Istoku i u globalnom Jugu.
Drugim riječima, jasno je kako će nova strategija funkcionirati još najmanje iduće tri godine koliko Trumpu preostaje na vlasti. (I inače se takvi dokumenti ažuriraju najranije svake tri godine tj. do nove administracije ali čak ih i nova administracija ne mora mijenjati. To je bio slučaj i s Bidenovom, a zašto ju nije mijenjala, jasno je iz gore navedenog: Trumpov prethodni pokušaj nije uspio pa i nije bilo potrebe ništa suštinskoga mijenjati u onoj usvojenoj prije njega). Pritom je važno naglasiti i kako će za operacionalizaciju Trumpovog ažuriranog NSS-a biti potrebno usvojiti još čitav niz dokumenata.
Uskoro bi trebao slijediti dokument o strateškoj obrambenoj politici i niz strateških pod-dokumenata poput onog kojeg mora usvojiti Glavni stožer američkih OS a odnosi se na vojnu strategiju, kao i posebni dokument o nuklearnoj strateškoj sigurnosti.
Ali najvažniji je svakako onaj o obrambenoj politici koji će definirati američke praktične poteze na globalnoj razini (kolokvijalno rečeno, tko je glavni neprijatelj i koje će se snage, gdje i u kakvom obliku koristiti za suprotstavljanje njemu).
Biznis iznad ideoloških floskula
U smislu davanja odgovora na prvotno postavljeno pitanje je li to samo Trumpov dokument, najvažnije je utvrditi jesu li ključni nositelji američkog biznisa (SAD se temelji na zakonitostima čistog kapitalizma a ne na proklamiranim demokratskim načelima i ideološkim vrijednosnim floskulama koje se redovito povlače u stranu kada krupni kapital ima namjeru zaštititi svoje interese pod bilo koju cijenu) zabrinuti za svoje vitalne interese sadašnjim razvojem stanja i odnosa u svijetu?
Tu je pak odgovor potpuno jasan: oni niti ne skrivaju činjenicu da pad globalnog američkog utjecaja, koji je bio najvidljiviji upravo tijekom Bidenove administracije (Bliski istok, nezaustavljivi rast Kine i njen sve čvršći zagrljaj s Rusijom nakon pokretanja ukrajinskog rata zbog odmah uvedenih neviđenih sankcija protiv Moskve), nije samo prolazni trend već nezaustavljivi proces (prije svega kroz jačanje i širenje BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO), pri čemu smatraju da ga je moguće zaustaviti samo kroz temeljitu rekonstrukciju dosadašnjih odnosa tj. kroz zajedničko prihvaćanje novih globalnih pravila igre s ključnim američkim suparnicima i konkurentima. Pritom ne treba imati iluzija oko toga da baš oni opet neće htjeti biti i glavni kreatori tih budućih pravila. Jer hegemonija sigurno nije nigdje ishlapila iz američkih glava, već je sada na površinu izišla njihova druga najvažnija karakteristika – pragmatizam, odnosno prilagodba onome na što se više (makar i samo privremeno, do nekih boljih vremena) ne može presudno utjecati.
Drugim riječima, u strategiji se de facto priznaje kako SAD više nisu u stanju čitavom svijetu nametati svoja pravila igre, čak niti prijetnjom uporabe gole vojne sile (koja je i dalje impresivna ali nije dostatna) i oštrih trgovinskih (carinskih) mjera. Kombinacija tih dviju mjera prisile isprobana je upravo tijekom prve godine novog Trumpovog mandata ali na kraju nije dovela do željenog rezultata – povlačenja ključnih konkurenata: Kine, Rusije i Indije.
Trump je, sa svojom „zastrašujućom“ reputacijom buldožera koji ruši sve pred sobom ako mu se suprotstavi – izabran kao idealna osoba za pokušaj očuvanja američke, ako već ne potpune hegemonije onda barem globalne dominacije (već sam u svojim prijašnjim analizama govorio kako Trump nikada i ne bi bio izabran da nije kao takav percipiran od strane barem dijela „duboke države“ i kada su mu redom, gotovo preko noći s leđa skidani brojni prijeteći sudski procesi koje mu je natovarila demokratska administracija Joea Bidena). Ali od dominacije se očito odustaje – barem one globalne.
Trumpovi novi formati za vladavinu svijetom: C5, G8, G9?
Naime, jasno je kako je, ponovo – nakon dugo vremena i doba hladnog rata, u Americi prihvaćen realizam tj. da je došlo do spoznaje kako je svijet nepovratno promijenjen po pitanju odnosa snaga. Stoga Washington kreće u rekonstrukciju dosadašnjeg poretka, pri čemu će i u takvim uvjetima željeti igrati vodeću ulogu. Ali od sada ipak u nužnoj koordinaciji s ostalim ključnim igračima po pitanju njihovih najvažnijih nacionalnih interesa (jedni drugima više neće smjeti gaziti „crvene crte“, kako je to bilo u opasnom ukrajinskom ratu). Jer kako navodno stoji u novoj američkoj strategiji – „hegemonija nije ispravan cilj – ona je nedostižna“ (izvor WSJ).
Čini se kako za novu strategiju nacionalne sigurnosti Trumpa sada, iako još uvijek krajnje oprezno jer ne znaju hoće li ona trajno zaživjeti, potporu daju i Moskva i Peking. A zašto i ne bi? Kroz nju im nudi barem dio onoga o čemu su do jučer mogli samo sanjati – ravnotežu globalne moći.
Trump im je ponudio itekako primamljivu „mrkvu“ – barem ako je vjerovati specijaliziranom američkom mediju Defence Nwes koji govori o „tajnoj i dubljoj verziji“ NSS-a koja je kružila prije ove objavljene. U njoj se navodno poziva na “Učinimo Europu ponovno velikom”, ali i kaže kako bi nova „jezgrovita“ skupina zemalja “, tj. “Core 5” (C5) – SAD, Kina, Indija, Rusija i Japan – trebala voditi svijet.
Ovdje je uočljivo kako među „elitom“ koja bi upravljala svijetom nema Europe odnosno njenih ključnih država, koje, između ostalih, sada čine skupinu G7. Ali taj je klub, osnovan još 1974. g. već odavno postao nedostojan svoje definicije (pojedine zemlje članice već odavno nisu među sedam najjačih gospodarstava svijeta poput Kanade, Italije), a neučinkovit po nametanju svog mišljenja „ostatku svijeta“. Da među njima nema SAD-a, G7 u stvarnosti ne bi bio zanimljiv nikome, pa ni samim medijima. Trumpu se s njima više ne da gubiti vrijeme.
Zato i ne čudi što je nedavno rekao kako bi volio da G7 ponovo postane G8 (s Rusijom) pa čak i G9 (s Kinom).
Međutim, u svemu ovome treba biti realist i reći kako se ni Rusija ni Kina ne namjeravaju odreći BRICS-a i SCO-a od kojih Trump zazire i koje smatra najvećom ugrozom američkim interesima i generatorima procesa dedolarizacije. Uostalom, ni Trump se ne namjerava odreći zapada, već ga želi staviti pod svoj nadzor, što po Moskvu i Peking previše ne mijenja na stvari. I do sada je Zapad djelovao itekako združeno kada je bila riječ barem po pitanju Rusije, pa im BRICS ipak ostaje najsigurnije uporište za nastavak oštre međusobne konkurencije koja nigdje neće nestati ni s Trumpovom novom strategijom (ona će te konkurentske odnose definitivno relaksirati da ne prerastu u krize ili čak rat tj. postaviti u dogovorene okvire).
„Hegemonija nije ispravni cilj – ona je nedostižna“
Vratio bih se spomenutoj izjavi iz gornjeg podnaslova. Sam američki ministar rata Pete Hegseth nedavno je (a to je učinio već više puta) rekao kako se Sjedinjene Države sada nalaze na vrhu svojih sposobnosti iznad kojih više ne mogu ići. Odnosno, nužno je zaustaviti skupu ekstenziju (razvlačenje) američkih vojnih snaga diljem globusa i koncentrirati se na za zapadnu hemisferu, odnosno na djelomični povrat doktrini Monroe iz prve polovice 19. stoljeća. Tu Trumpova administracija nastoji osigurati stvarnu američku dominaciju (primjer su trenutačni potezi prema Venezueli) iako ni u tom slučaju ne striktnim prihvaćanjem instrumenata spomenute doktrine (neće se težiti vojnim rješenjima s nepoćudnim državama u koje je već duboko involviran i gospodarski interes istočnih konkurenata, već će se pokušati pronalaziti kompromis koji bi ipak zadovoljio temeljne američke interese). U potonjem kontekstu bit će zanimljivo pratiti u kojem će se smjeru kretati i pokrenuta Trumpova velika igra s Venezuelom s obzirom na oštro protivljenje Moskve i Pekinga vojnom svrgavanju aktualne vlasti u Caracasu na čelu s Nicolasom Madurom.
Ovdje je pak zanimljivo ukazati kako su republikanci prošli tjedan doživjeli novi neugodni poraz na lokalnim izborima – izgubivši svoju čvrstu utvrdu koja je do sada bila pod nadzorom državnog tajnika Marca Rubia – središe Floride – grad Miami u kojem je vrlo brojna latinoamerička zajednica. I to upravo ona koja se tradicionalno oštro protivi ljevičarskim i komunističkim režimima u Latinskoj Americi, prije svega na Kubi a onda i u Venezueli, Nikaragvi, …. To je zapravo veliki uspjeh za demokrate pred važne izbore za Kongres koji se održavaju početkom studenog iduće godine (nedavno su ostvarili važne pobjede i na drugim lokalnim izborima u pojedinim državama, od kojih je najviše odjeknula pobjeda za mjesto gradonačelnika New Yorka u kojem je slavio ne samo demokrat već i osoba islamskog porijekla odnosno vjeroispovijedi).
Ali Trump očito izbore još uvijek stavlja u drugi plan. Njemu sada treba stvarna geopolitička pobjeda, a ne ona fingirana i preparirana kroz izjave tipa „zaustavio sam sedam ratova“ a da to nitko u svijetu ne zna nabrojiti, osim vjerojatno onog u Pojasu Gaze gdje je stvarno došlo do kraja masovnog krvoprolića pomoću njegovog mirovnog plana (ali je to još uvijek daleko od stvarnog i trajnog mira).
Drugim riječima Trumpu nužno treba postići trajni mir u Ukrajini koji bi mu donio stvarni ugled u svijetu, a vratio povjerenje njegovih birača u SAD-u koji su mu sve više počeli okretati leđa. Jer umjesto obećavanog širenja mira i „povlačenja u svoje dvorište“, Ameriku je sve više uvlačio u ratove ili njima prijetio (Iran, Venezuela).
Zato i ne čudi što je nedugo nakon objave nove američke nacionalne strategije (5. prosinca) i novog mirovnog plana za Ukrajinu Trumpu naglo skočila popularnost sa slabih oko 35 posto na oko 41 posto (info Reuters) što je veliki skok u vrlo kratko vrijeme. Što bi mu tek značio stvarni uspjeh u zatvaranju opasnog ukrajinskog rata (što je davno obećao MAGA Amerikancima koji su i najveći protuglobalisti) nije potrebno niti govoriti. Upravo u predizbornoj godini za Kongres.
Mora slomiti Zelenskog, dok Rusi napreduju na bojišnicama
Zato sam uvjeren kako Trump ovoga puta pod svaku cijenu želi postići uspjeh svog mirovnog plana. U tome mu za sada veći izgledi s Rusijom čiji je znatan dio važnih zahtjeva u plan i uključio (nikako ne sve, jer se s nekim točkama Moskva otvoreno ne slaže ali to, kako kaže – ne smatra nepremostivom preprekom za daljnje razgovore).
S druge strane ključno će mu biti slomiti otpor Kijeva odnosno ukrajinskog vođe Volodimira Zelenskog. Ako njega pridobije uzaludan će biti i sav otpor koji prema Trumpovom planu sada otvoreno iskazuje Trumpovim dokumentom NSS ionako potpuno šokirana Europa odnosno čelnici njenih najvažnijih država – Velike Britanije, Njemačke i Francuske (E-3). Oni su svojim prošlotjednim sastankom u Londonu sa Zelenskim upravo svima u Europi pokazali kako samo oni odlučuju u ime čitave Europe što i kako dalje činiti s Ukrajinom.
Međutim, kako 11. prosinca piše The Wall Street Journal, Trump je europskim čelnicima iz E-3 formata rekao kako oni moraju izvršiti pritisak na Zelenskog da prihvati uvjete njegovog mirovnog plana čiju mogućnost promjene isključuje.
Vidjet ćemo što će od svega ovoga na kraju biti. Trump je navodno dao rok za postizanje sporazuma do Božića (nije precizirao čijeg, katoličkog ili pravoslavnog) ali se svejedno radi o kratkom roku.
U međuvremenu, 11. prosinca ruski predsjednik Vladimir Putin na novom sastanku sa svojim generalima izvijestio je rusku javnost o oslobađanju novog važnog grada u Donbasu – Siverska (Seversk, rus.) nakon kojeg slijedi pokretanje smjera Slovjansk. Potonji je jedan od dva ključna preostala grada pod ukrajinskim nadzorom u toj regiji, uz Kramatorsk. Istodobno se borbe sve više prenose i u grad Konstantinovku – svojevrsna vrata prema spomenutom Kramatorsku. To je otprilike slika vojnog stanja na bojišnicama Donbasa, uz konstataciju da se borbe vode i u potpuno okruženom Mirnohradu nešto južnije, u blizini nedavno već osvojenog Pokrovska.
Nakon završetka svih tih operacija tj. eventualne ruske pobjede u njima (za njih Putin govori da se mogu odmah zaustaviti ukoliko Ukrajina pristane iz njih povući svoje snage jer ih je Moskva anektirala još u listopadu 2022.) zapravo bi se stvorili povoljniji politički uvjeti za Kijev u smislu lakšeg postizanja dogovora. Tada bi izgledalo da ih je ukrajinska vojska izgubila u herojskom otporu nadmoćnijem neprijatelju, a ako bi se povukli političkom odlukom – to bi izgledalo ili kao kapitulacija ili kao izdaja. I jedno i drugo je neprihvatljivo za ukrajinske vlasti tj. njihovu opstojnost.
Europa u šizofrenoj situaciji
Kako god bilo jasno je da se, osim Ukrajine, Europa upravo našla u nikad viđenom i opasnijem žrvnju između Amerike i Rusije, koje, kako se čini – sve više „usklađuju svoje satove“ i možda se bliže konačnom dogovoru. Hoće li to biti za mjesec ili dva, i hoće li uopće biti – ali svakako Trump to želi postići prije proljeća kako bi se snažno uključio u predizbornu kampanju i pomogao posrnulim republikancima (najviše upravo zbog njegove politike) na jesenskim izborima.
Europske političke elite sada jednostavno ne znaju što konkretno poduzeti, jer im prijete dvije velike opasnosti ukoliko odbiju Trumpov mirovni plan:
potpuno američko povlačenje od pomoći Ukrajini što bi dovelo do situacije koju u Europi nitko ne želi – da ostane sama, kako po pitanju nastavka pomoći toj zemlji po već posve otrcanoj Bidenovoj formuli „dokle god to bude potrebno“ koja nije nikakva strategija koja ima jasno zacrtani cilj i metode koje moraju dovesti do njegovog ostvarenja – tako i da ostane „jedan na jedan“ u ratu s Rusijom na ukrajinskom tlu uz veliku opasnost eskalacije ukoliko bi se u njega i službeno uključila svojim postrojbama i gdje se SAD sigurno ne bi uključivao jer bi Europa za to sama bila kriva pošto nije prihvatila Trumpov plan;
da naoružavanje Ukrajine i njeno financijsko održavanje na životu kao i poslijeratna obnova potpuno padnu na leđa Europe – što europske elite također pod svaku cijenu žele izbjeći jer novca za to nemaju niti bi ga željele dati u tu „rupu bez dna“ i kad bi ga imale. Zato sada i kruže, kao mačak oko vruče kaše, oko ruske zamrznute imovine kao mogućeg spasonosnog rješenja (o tome više malo kasnije).
No ono što je već svima vidljivo kroz beskonačne sastanke, forume, konferencije, uz vječne osmjehe, grljenja i ljubljenja europskih dužnosnika – je potpuni izostanak materije tj. konkretnog sadržaja koji bi vodio do stvarnog rješenja ukrajinskog sukoba i svih europskih problema s njim povezanih. Vodeći europski dužnosnici sada djeluju gotovo šizofreno, iracionalno i naglašeno emotivno. A bez hladne glave ne može se riješiti ništa, a kamoli tako duboki i dalekosežni problemi, s golemim ulozima i posljedicama.
Zato je, prema mom mišljenju, najbolju ocjenu – zapravo bolnu istinu oko novonastalog stanja za Europu i Ukrajinu 10. prosinca dao ugledni britanski medij The Times u autorskom tekstu Eduarda Lukasa pod naslovom „Oprosti Ukrajino, sramotno smo te tretirali“ (https://www.thetimes.com/comment/columnists/article/sorry-ukraine-treated-you-shamefully-nslrszlbx).
Tekst počinje riječima: „Dragi Ukrajinci, jako nam je žao. Britanija, kao i druge zapadnoeuropske zemlje, još uvijek voli reći da „stoji uz Ukrajinu. …“ Dalje navodi kako su se prestrašili Trumpa koji traži da Ukrajina ustupi Rusiji svoje teritorije koje ova još nije ni osvojila, i da „istina izlazi na vidjelo“. „Rusija još nije pobijedila Ukrajinu, ali je nas. … Mi smo umorni. … Alternativa vam je (Ukrajinci) ili mir ili morate umrijeti. Nas je sram.“
Tako ukratko kaže poznati Timesov novinar. Jasno i glasno – i nadasve istinito. Problem je jedino u tome što se sve ovo itekako moglo naslutiti a time i štete po svih umanjiti samo da se to željelo. Ali se željelo nije.
I za sam kraj:
Svi već znamo za krah ideje o tzv. reparacijskom krediti za Ukrajinu kroz korištenje zamrznutih ruskih aktiva u Europi, prije svega belgijskom Euroclearu. Ali ovdje treba reći nešto drugo. Navedeni plan predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i njemačkog kancelara Friedricha Merza prkosio je Trumpovu planu zbog čega mu se oštro protivio.
Ta ruska sredstva nužna su mu za prihvaćanje mirovnog sporazuma. Naime, Trump, kako piše WSJ, nastoji zamrznutih ruskih 200 mlrd. eura iskoristiti dijelom za zajedničke projekte u obnovi Ukrajine, a dijelom za zajedničke američko-ruske projekte u samoj Rusiji – između ostalog i one koji bi omogućili dostavu ruskih energenata u tu istu Europu, koja se ruskih energenata morala odreći pod pritiskom Bidenove i Trumpove administracije!
Amerikanci bi rekli ništa osobno – samo biznis!
Ja bih pak rekao, samo jedna velika luda kuća!
