Meter: EU se ne može suprotstaviti Trumpu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 07 Siječanj 2026 15:00
Svijet nikada neće biti bliže trećem svjetskom ratu nego što će to biti u 2026. godini. Zapravo se on čini neizbježnim, jer nas tomu uči povijest.
Naime, u smrtnom se klinču sada počinju otvoreno, a ne samo na političkoj i retoričkoj razini sudarati dvije ključne geopolitičke koncepcije: globalni liberalizam anglosaksonskoga tipa (zastupaju ga europske političke elite i američki demokrati i s njima usko povezani tzv. neoconsi) s jedne, i nacionalni suverenizam s druge strane (predvodi ga aktualni američki predsjednik Donald Trump, a nevezano uz njega – već od ranije i ruski predsjednik Vladimir Putin).
Kada su se god u novoj ljudskoj povijesti sudarale međusobno potpuno suprotstavljene koncepcije to nikada nije prošlo bez svjetskih ratova. Zapadni liberalizam protiv tradicionalnog monarhizma u Europi u Prvom svjetskom ratu i gdje je pobjedu odnio onaj prvi; te klinč anglosaksonskog liberalizma, njemačkog nacionalsocijalizma odnosno talijanskog fašizma i boljševičkog komunizma u Drugom svjetskom ratu, gdje su poraženi nacizam i fašizam. Pobjednici su ostali globalistički liberali (kapitalisti) i sovjetski komunisti koji su potom šaptom pali na kraju Hladnog rata i zauvijek otišli u ropotarnicu povijesti.
Potonje je pak ubrzo zamijenio obnovljeni ruski suverenizam ali ovoga puta ne carističkog, već Putinovog tipa koji je svojevrsna simbioza tzv. pozitivnih tekovina socijalističkog razdoblja iz doba SSSR-a i slavne imperijalne povijesti velikog Ruskog carstva.
Dakle, sada na globalnoj sceni imamo slijedeću konfiguraciju suprotstavljenih ideologija odnosno snaga: posustali zapadni globalizam (posustao je i prije dolaska Trumpa na vlast i time mu ju de facto i omogućio), najviše zbog neviđenog gospodarskog i vojnog uspona Kine i sve veće nepopustljivosti Putina razočaranog iznevjerenim zapadnim obećanjima s jedne, i suverenizam s druge strane.
Ali i taj suverenizam nije identičan kao pojam kada je riječ o tri ključne globalne sile i u tome leži najveća opasnost: Trumpov SAD ga shvaća kao američku hegemoniju u zapadnoj hemisferi što daleko nadilazi sam smisao pojma suverenizam, Moskva ga shvaća na način da učvrsti svoju dominaciju u postsovjetkom prostoru, prije svega u Ukrajini za što se već četiri godine oružano bori, dok Kina ima svoje specifičnost „suverenizma globalnog tipa“, nastojeći osigurati svoje gospodarske interese daleko izvan svojih granica potpisujući dugoročno pravno obvezujuće ugovore s državama Azije, Afrike i Latinske Amerike koji moraju vrijediti i za sve buduće vlade nakon što dođe do smjene onih koji su ih potpisali. Najbolji primjer je upravo sada Venezuela, ali o tome više nekom drugom prigodom.
Upravo zbog tih ključnih, nazvat ću ih „nijansama“ iako se u stvari radi o golemim razlikama u shvaćanju suverenizma, rat se i ovoga puta čini neizbježnim, dok globalni liberalizam s nekom budućom univerzalnom vladom na čelu svijeta doživljava potpuni kolaps i to bi se moglo dogoditi već ove godine.
Nedvojbeno će taj kolaps najbolniji biti za Europu – tu predvodnicu globalnog liberalizma i samoproglašenu globalnu „moralnu vertikalu“ čija se riječ ne smije dovoditi u pitanje!
Rat je već počeo!
Globalni rat de facto je počeo s novogodišnjom Trumpovom vojnom operacijom u Venezueli makar se i ne radi o intervenciji punog spektra odnosno invaziji na koje smo navikli od SAD-a tijekom brojnih prijašnjih administracija.
Tome se, naime, Trump oštro protivi, smatrajući kako ima druge i bolje metode za ostvarenje američkih interesa od gubitaka života američkih vojnika za mutne ciljeve „demokratizacije ostatka svijeta“ (demonstrirao ih je kroz svesrdnu pomoć Izraelu, blitz-napadom na Iran i ubrzo implementiranim svojim mirovnim planom za Gazu, a sada i kirurški preciznom otmicom venezuelanskog čelnika Nicolasa Madura i njegove supruge – a sve to u kombinaciji sa sankcijama i trgovinskim (carinskim) ratovima). Poruka Washingtona odaslana je svima – glasno i jasno!
Ostvarit ćemo ključne američke interese u zapadnoj hemisferi na ovaj ili onaj način. Trump je dokazao da je predsjednik od akcije i da je odlučan, a tko se tome bude suprotstavio, njemu nitko neće htjeti biti u koži – zapravo je poruka jučer odaslana u State Departmentu na mnogim jezicima – uključujući i ruski i arapski! Ruski je tu, naravno, više dekorativno, jer zračno iskrcavanje američkih specijalaca nad Kremlj ipak je samo u sferi znanstvene fantastike i toga sigurno neće biti (Putin o svemu ovom u Venezueli znakovito šuti i radije odašilje poruke ruskom paraolimpijskom odboru, čestitajući mu na ponovnom omogućavanju uporabe ruskog državnog stijega i himne na međunarodnim natjecanjima, dok istodobno ruski veleposlanik u VS UN-a Vasilij Nebenzja oštro osuđuje američku operaciju i kidnapiranje bračnog para Maduro nazivajući ih “zločinačkom”, slično kao i šef diplomacije Sergej Lavrov).
Ali bi zato spomenuto američko iskrcavanje (barem u figurativnom smislu) moglo biti tamo gdje se to do jučer nikako nije očekivalo i što bi donedavno također bilo u sferi znanstvene fantastike – u Europi! Poglavito ukoliko Grenland u političkom smislu svrstamo u Europu, odnosno EU, jer je pod suverenitetom Kraljevine Danske.
Europa je paralizirana (ne zbog leda i hladnoće)
Istodobno s američkom venezuelanskom operacijom Europa je ostala paralizirana. EU ponovo nije mogla usvojiti zajedničku deklaraciju (nedavno se nejedinstvo iskazalo i u pokušaju korištenja ruske zamrznute imovine u belgijskom Euroclearu za tzv. reparacijski kredit za Ukrajinu). Mađarski premijer Viktor Orban intervenciju u Venezueli smatra korisnom za mađarske energetske interese jer bi trebalo biti više nafte na globalnom tržištu (venezuelanska je do sada bila pod snažnim američkim sankcijama) pa će Budimpešti to olakšati diversifikaciju, smatra on.
S druge strane Danska i EU strahuju od toga što sada slijedi s Grenlandom oko kojeg Trump sve čvršće stišće svoja kliješta i tvrdi kako je taj otok nužan i ključan za američku nacionalnu sigurnost. Paralelno se ruga s Danskom navodeći kako je nedavno „ojačala sigurnost Grenlanda slanjem nove pseće zaprege“.
Istodobno je britanski premijer Keir Starmer izbjegao dati odgovor na pitanje novinara BBC-ja o razlici između ruske invazije na Ukrajinu i američke vojne operacije protiv Venezuele.
„Više puta ste i nedvosmisleno izjavili kako je napad Vladimira Putina na suverenu Ukrajinu bio pogrešan. Što je s napadom predsjednika Trumpa na suverenu Venezuelu?“, bilo je pitanje upućeno Starmeru.
Na isto nije odgovorio, navodeći kao razlog nepoznavanje svih detalja iako i te „detalje“ već znaju i mala djeca. „Situacija se trenutno brzo mijenja. Još uvijek ima puno toga što ne znamo“, rekao je politički blijedi Starmer uz konstataciju onoga što sam na početku teksta rekao da više ne vrijedi – kako on podržava međunarodno pravo, ali da želi znati sve detalje.
„Prvo želim dobiti sve činjenice, a u ovom trenutku jednostavno nemamo potpunu sliku. Ujedinjeno Kraljevstvo nije bilo uključeno u ovu operaciju. Moram razgovarati s predsjednikom Trumpom, moram razgovarati s našim saveznicima. Ne bježim od ovoga – cijeli sam život zagovornik međunarodnog prava i poštivanja međunarodnog prava – ali želim biti siguran da imam sve činjenice. Sada ih nemamo, a moramo ih dobiti prije nego što donesemo odluku o posljedicama poduzetih radnji“, rekao je britanski premijer.
Napominjem kako i Starmer i čitav politički vrh Europske unije pripadaju gore navedenoj ideologiji globalnog liberalizma, kojoj je Trump najavio otvoreni rat.
Kad već ne može EU kao blok, oglasili se čelnici pojedinih država
Europski i danski čelnici izdali su zajedničku izjavu u vezi sa sve neizvjesnijom sudbinom Grenlanda, što je danas objavljeno na platformi X danske vlade (Danska predsjeda EU-om u ovom trenutku). Izjavu su podržali francuski predsjednik Emmanuel Macron, njemački kancelar Friedrich Merz, talijanska premijerka Giorgia Meloni, poljski premijer Donald Tusk, španjolski premijer Pedro Sánchez, britanski premijer Keir Starmer i danska premijerka Mette Frederiksen.
„NATO je jasno signalizirao kako je arktička regija prioritet, a europski saveznici su pojačali svoje napore. Sjedinjene Države su ključni partner u tim naporima kao članica NATO-a i zemlja s obrambenim sporazumom s Kraljevinom Danskom koji datira iz 1951. Grenland pripada njegovom narodu. Danska i Grenland, i samo oni, moraju riješiti pitanja koja utječu na Dansku i Grenland“, stoji u izjavi, u kojoj međutim, ne vidimo i potpis glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea iako se NATO u njoj neposredno spominje. Naravno, Rutte nikada neće ići protiv Trumpa, u suprotnom ne bi ni bio na navedenoj dužnosti jer dobro se zna tko je „prva violina“ u Sjevernoatlantskoj organizaciji a što je najbolje bilo demonstrirano i na ljetošnjem summitu NATO saveza u Haagu.
Potpisnici dokumenta smatraju kako se sigurnost u regiji mora osigurati kolektivnim naporima, uključujući i u okviru NATO-a, “u skladu s načelima Povelje UN-a, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i nepovredivost granica”. „To su univerzalna načela i nećemo popustiti u obrani tih načela“, naglašava se u tekstu.
Iskreno, ne znam što bi svi oni zajedno mogli učiniti da jedna postrojba američkih vojnika preuzme vlast na Grenlandu (iako Trump vjerojatno neće ići u tom smjeru odnosno po venezuelanskom modelu). Preciznije, znam da ne bi mogli učiniti ama baš ništa u vojnom smislu, niti bi se tako nešto uopće usudili, a pitanje je na što bi se svele i političke izjave i koliko bi na kraju uopće ostalo od europskog jedinstva koje je ionako opasno uzdrmano.
Trump sve to jako dobro zna. Zato i igra sve oštrije. Štoviše! Usprkos danskom otporu vjerujem da će na ovaj ili onaj način preuzeti Grenland i ostvariti dva ključna cilja jednim udarcem: američki strateški sigurnosni interes (i ekonomski, Grenland je bogat i naftom i rijetkim zemljinim elementima), i eliminaciju sadašnjih europskih liberalnih globalističkih elita.
„Prodajte Grenland u ime savezništva“
Možda bi Danskoj najbolje bilo da proda otok za dobre novce kao što su to u povijesti (1917.) već učinili s Djevičanskim otocima prodavši ih Amerikancima. Tako bi barem dobro zaradili a savezništvo između dviju država ali i unutar NATO-a ostalo bi na neki način nedirnuto, jer ipak bi to bio dogovor dviju suverenih država. Naravno, bio bi to „kiseli krastavac“ u ustima Kopenhagena i EU-a jer bi svi znaju kako prodaja nije bila njihova želja već da su na to bili primorani pa je teško vjerovati i u ovakav scenarij.
Zapravo bi po obje strane Atlantika politički najoportunije rješenje bilo da autonomne vlasti Grenlanda same donesu odluku (može i referendumom) o stavljanju otoka „pod američku kapu“ i tako formiraju sliku o njihovoj autonomnoj odluci koju bi onda morali poštivati i u Kopenhagenu i Bruxellesu. Međutim, tada bi Danska ostala bez novca kojeg bi pak dobila prodajom.
Iz svega navedenog jasno je kako se Danska, kao jedna od najvećih američkih saveznica u Europi – našla u najtežem položaju. U svim opcijama gubi osim u slučaju zadržavanja suvereniteta nad Grenlandom.
Ovo potonje se pak čini najmanje realnim s obzirom na „zahuktalog“ Trumpa kojem se svi boje suprotstaviti, sve više i unutar samog SAD-a.
A zašto i bi? Pa prilično mu dobro ide. Barem kratkoročno gledano, jer pravi izazovi tek slijede kroz bitke s ključnim globalnim protivnicima. A za njih su mu nužni i europski saveznici – preciznije – poslušnici.
Europske elite pritom nemaju nikakvog drugog izlaza, već stati na Trumpovu stranu i podržavati sve ono što na prostoru vanjskopolitičkog djelovanja on poduzme – koliko im god to degutantno bilo. U protivnom bi lako mogle doživjeti sudbinu prkosnog Nicolasa Madura.
Trump zna da u toj istoj Europi ima sve više onih koji za njima i ne bi previše žalili. Isto to, naravno, znaju i europske elite, pa stoga i nemaju izbora.
O tempora, o mores!
