Jonjić spomenuo 'dojučerašnje Jugoslavene': 'Uz škrgut zubi, ogrću se hrvatskom zastavom'
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 18 Siječanj 2026 10:51
Usput priznajući da volim primijetiti kako su dojučerašnji Jugoslaveni, makar uz škrgut zubi, prisiljeni ogrnuti se hrvatskom zastavom i makar verbalno prisezati Hrvatskoj (jer ta njihova kapitulacija naša je pobjeda, premda je počesto podcjenjujemo)
Zastupnik Skupštine Grada Zagreba Tomislav Jonjić na Facebooku se osvrnuo na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i njegove dnevnike.
"Iz komentara koji se na društvenim mrežama objavljuju uz ovo moje pabirčenje po dnevničkim zapisima Franje Tuđmana, vidim da mi neki spočitavaju da Tuđmana 'branim', drugi da ga 'napadam'. Jao meni! Na početku ove nizanke, 7. prosinca prošle godine, napisao sam koja je njezina svrha, ali – teško je išta objasniti ljudima koji ne čitaju baš ništa, a još je teže nešto objasniti onima koji ne žele da im se išta objasni. Ne treba, pak, ništa objašnjavati onima koji obavljaju svoj plaćenički posao (kakvi im gospodari, takva im i plaća). A one koji u nijednu od te tri kategorije ipak ne žele spadati, podsjećam da sam u prvom dijelu ovih pabiraka posve jasno kazao koja im je svrha", započeo je Jonjić objavu na Facebooku pa nastavio:
"Svrha im je pokazati kako se, ironijom sudbine, na Tuđmanov mladenački 'antifašizam' i jugoslavenstvo te na njegovu pripadnost Komunističkoj partiji Jugoslavije nitko danas ne poziva takvim žarom i takvom strašću kao što to čine oni krugovi koji su se sve do jučer, nazivajući ga (Tuđmana!) pukim kompilatorom i plagijatorom, podrugljivo izražavali o njegovim povjesničarskim kvalitetama i koji su, poput Jelene Lovrić, Žarka Puhovskog, Vesne Pusić i njima sličnih 'ujdijevaca' – kao zaljubljenici u komunističku Jugoslaviju, Jugoslaveni po nacionalnom opredjeljenju, a nekad i kao ideolozi integralnog jugoslavenstva – Tuđmanov politički program i njegovu stranku 1989./90. nazivali 'strankom opasnih namjera' te pozivali JNA da odmah intervenira i 'pohapsi Tuđmanove ustaše'.'
Još je istaknuo: "Ne radi se, dakle, ni o kakvoj 'obrani' Tuđmana niti o 'napadaju' na nj, nego se radi o tome da se pokaže kako instrumentalizacija njegova imena, njegovih tekstova i njegovih izjava počiva na staklenim nogama, jer su stvari puno složenije nego što se to čini kojekakvoj klateži, i da je Tuđman nerijetko javno govorio jedno, a intimno mislio drugo. Usput priznajući da volim primijetiti kako su dojučerašnji Jugoslaveni, makar uz škrgut zubi, prisiljeni ogrnuti se hrvatskom zastavom i makar verbalno prisezati Hrvatskoj (jer ta njihova kapitulacija naša je pobjeda, premda je počesto podcjenjujemo), napominjem i to da bi pristojnija čeljad, dakako, prije davanja svog suda pričekala da ova nizanka bude završena. No – jao onome koji računa na pristojnost, dvaput jao onome tko zbog toga pati."
'Po zakonu rukom se ne smiju vršiti nikakve izmjene'
Jonjić je napisao i sljedeće: "A vratimo se mi Tuđmanovu dnevniku. U prethodnom smo nastavku zabilježili jedan njegov komentar suđenja Andriji Artukoviću 1986. godine. Iz njega se vidi da je o Artukoviću mislio puno drugačije nego što je mislio režim koji mu je sudio, i puno drugačije od kojekakvog šljama koji je kasnije, sve do danas, slavljen u mnogim hrvatskim medijima, a tada je, poput one starice uz lomaču Jana Husa, požurio toj lomači priložiti svoj suharak. Evo, pak, Tuđmanove bilješke od 4. svibnja 1986. ('Šesta obljetnica Titove smrti') o razgovoru s jednim od Artukovićevih branitelja: 'Željko Olujić. Starac spava; optužba se potkrepljuje svjedocima; obrana konstatira 'to nema veze s inkriminiranim djelima'. A o njima Željko govori da nema potvrde ni u kakvim povijesnim dokumentima, pa ni u kakvoj povijesnoj literaturi kao što je Fikreta Butić ili Rada i Tošo Bulat... Ali zato ima drugih dokumentarnih bisera: Ja mu spomenuh kako je Tito u ratu spomenuo u Jasenovcu čak deset tisuća ubijenih (navodi i Dedijer u 'Prilozima'). Olujić je u prijepisu, tj. fotokopiji sudskog procesa Ljubi Milošu našao kako je ovaj izjavio da je u Jasenovcu ubijeno 'nekoliko tisuća' ljudi, što je predsjednik suda Vimpulšek svojom rukom ispravio u 'nekoliko stotina tisuća', a po zakonu rukom se ne smiju vršiti nikakve izmjene!"
Nastavio je Jonjić potom citat: "Proces će biti završen negdje sredinom tjedna, a presuda izrečena do polovice svibnja. Dakako, Artuković će biti osuđen na smrt, ali kako poslije toga obrana ima pravo utoka na četiri instance, što i po ubrzanom procesu mora trajati i više od godinu ili godinu i pol do dvije godine, to je za očekivati da to neće dočekati... Inače i strani novinari izvješćuju kako u puku uopće nema zanimanja za to suđenje 'hrvatskom narodu' pod izlikom stvarnih i uveličanih zločina NDH. A o raspoloženju ljudi – nastavlja Tuđman – i dalje veoma uvjerljivo govore vicevi. Već sam pribilježio neke iz zagrebačkog i dalmatinskog izvora, a evo što je Ujči danas ispričao kako o tom procesu govori jedan Imbra – Krleža bi rekao Skunkač – no on je živ, konkretan čovjek iz središnjeg područja Hrvatskog Zagorja (između Zaboka i Krapine): 'Je, je, u Dalmaciji su zabranili popevati 'Vratija se barba iz Amerike', a u Zagrebu 'Super Andrija', a mi si Zagorci popevlemo: 'Dobre nam došel prijatel'! 'Nu, ja, buju ga morali vmoriti još ove lete, jerbo bi drugač morali saditi 88 stablov!!' 'Pak i prav je da i Zagreb dobi 'Kućicu cvetja'! I tako – zaključuje Tuđman – u tom duhu teče pučka, pardon, narodna mudrost. Nevjerojatno koliko je običan čovjek povijesno mudriji negoli mudraci koji bi to morali biti.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. III., str. 189.) Komentar je, rekao bih, nepotreban (a tu nije kraj)... (Nastavit će se)"
