Vladine muke po komunikaciji

Detalji: Objavljeno: Utorak, 27 Siječanj 2026 09:54

Kod razumijevanja medija u Hrvatskoj, ali i šire, treba razumjeti interese u medijima, kao i način njihova financiranja. U medijima postoji više, pa i suprotstavljenih interesa, od novinarskih i uredničkih do vlasničkih interesa. Mediji se većinski financiraju od oglašivača, pa postoji njihova ovisnost o izvanjavnim interesima.

U narodu je poznata duhovita uzrečica „u krojača poderane gaće“, što je samo po sebi metafora za nemogućnost prenošenja profesionalnih i stručnih sposobnosti na osobnu sferu. Tako je naš premijer sjajan komunikator, no ima probleme, čak ih i sam uočava, a to su komunikacijski problemi Vlade i stranke.

Na više sastanaka premijer, kao predsjednik stranke, traži snažniji komunikacijski angažman i osobno izlaganje članstva. Trebalo bi se podsjetiti kako Vlada RH već duže vrijeme provodi čudnovate promocije kadrova te nema glasnogovorničke sposobnosti. Naime, koliko je poznato, tada rukopoloženi glasnogovornik nije imao ni dana radnoga staža. To bi značilo da je mlađahni glasnogovornik bio na nečemu poput pripravničkoga staža, koji je tek nedavno ukinut za neka zanimanja. Postoji format za takav ulazak u svijet rada, tj. struke, kao „rad pod nadzorom“.

Svojevremeno je predsjednik Vlade imao i savjetnika za strateško komuniciranje. To je bio vrstan, iskusan i potentan komunikator, kojemu bi više odgovarala uloga koordinatora za strateško komuniciranje. On je bio nešto poput nadziratelja Vladine komunikacije, a naravno i glasnogovornika. No nije dugo potrajao u javnosti jer se poskliznuo na izjavi o prevratničkom potencijalu dočeka srebrnih Vatrenih iz Rusije.

Glasnogovornička slabost Vlade

Tek nakon nekoliko godina glasnogovornik Vlade je progovorio i to više puta u jednome danu. Nakon niza godina došao je do statusa glasnogovornika stažista i to bez mentora. Pa se onda netko čudi zašto je komunikacija Vlade nevidljiva i nedostatna, kako po reaktivnoj, a posebno po proaktivnoj komunikacijskoj funkciji. Ovo se ne može ne vidjeti, iako je premijer sjajan komunikator, ponekad i maestralan. Ovo je sretna okolnost, ali može nositi i različite probleme. Premijer ne mora i ne može biti sam svoj glasnogovornik, a posebno ne glasnogovornik Vlade.

Glasnogovornik ili glasnogovornica zvijezda je komunikacije i reputacije organizacije, tj. odnosa s javnošću. On ili ona trebaju biti stalno dostupni novinarima. Moraju biti upućeni u trajnije stavove svoje organizacije jer istodobno rade tri stvari: informiraju, zastupaju i posreduju, a često trebaju i trenutačno reagirati. Glasnogovornik ili glasnogovornica može medijski pripremiti i organizirati medijske treninge za čelne ljude. Oni su kao komunikacijska proteza organizacije. Oni izlaze pred novinare u najtežim trenucima za čelnike organizacije ili institucije, kada se čelnik ne želi u potpunosti identificirati s događajem ili situacijom, ali želi dati odgovor ili komentar. Šutnja institucije ili organizacije najbolji je ubrzavač glasina i nepoželjne komunikacije.

Ovdje imamo glasnogovornika koji se, barem za javnost, stvorio niotkuda. No to nije jedini slučaj u kadroviranju najveće nam stranke. Ukratko, problem u komunikaciji Vlade nije jedan, nego ih je više i to kao: komunikacijska glasnogovornička slabost Vlade, organizacijska neprilagođenost komunikaciji te stanje u našem javnom prostoru, tj. medijima.

Kako smo o prvoj komunikacijskoj boljci, neimanju glasnogovorničkoga formata i sposobnosti Vlade RH, već dosta rekli, treba prijeći na drugi komunikacijski problem Vlade.

Organizacijska neprilagođenost Vladinim komunikacijama

U Vladi pri ministarstvima radi respektabilan broj ljudi na poslovima odnosa s javnošću, od pedeset do stotinu djelatnika prema gornjoj granici. Oni obično rade različite poslove za svoje šefove. Često se ne shvaća značenje odnosa s javnošću javne vlasti, kao ni to kakav bi profil osoba trebao raditi u odnosima s javnošću i s kojim ciljem. Zaboravlja se što je cilj odnosa s javnošću neke organizacije ili institucije, a to je upravljanje ugledom i vjerodostojnošću. Ugled raste stepenicama, a spušta se liftom.

Posao odnosa s javnošću, posebno u javnim službama, često je smjesa elitizma s primjesama besadržajnih anglizama, od evenata i pseudoevenata, content sadržaja, kreativnih industrija pa sve do PR-a. Upravljanje vlada rhkomunikacijom u javnim službama i institucijama prečesto se svodi na šegrtovanja za veće menadžerske funkcije ili pričuvnu ulogu za funkcioniranje po principu Katica za sve. Tako se umjesto stručnih djelatnika i stručnjaka stvaraju „pijaruše“ i „pijarci“. Stvoreno je nešto poput povratne sprege ili zatvorenoga kruga, i to od neadekvatne komunikacije koju stvaraju neprilični stručnjaci, pa je teško razaznati što je posljedica čega.

Neophodno je organizirati sposobnosti za strateško komuniciranje. Strateško komuniciranje na razini države može se jednostavno pojasniti kao glazba koju stvara simfonijski orkestar, gdje su glazbenici akteri komuniciranja ili komunikatori, njihovi instrumenti kanali komunikacije, partiture komunikacijski planovi, a dirigent je Vlada.

Kako bi strateško komuniciranje bilo učinkovito, potrebno je zaokružiti komunikacijski proces od istraživanja, programiranja komunikacije i tehnika, od sadržaja do kanala, samoga komuniciranja i procjene njegove uspješnosti. To ne može sam ni rasni glasnogovornik jer je za navedeno potreban cijeli tim. Tako bi najlakše bilo organizirati nešto poput Komunikacijskoga ureda Vlade. Taj ured mogao bi imati fleksibilnu strukturu i biti organiziran horizontalnim uvezivanjem, prvenstveno od ljudi koji su raspoređeni po ministarstvima. MORH sa Samostalnom službom za odnose s javnošću za dva koplja u komunikaciji ispred je ostalih ministarstava i Vlade u cjelini. Srećom i zalaganjem to je tako jer obrana i sigurnost gotovo u potpunosti ovise o potpori javnosti.

Neizgrađenost medijskog sustava i utjecaj na javnost

Neizgrađenost medijskoga sustava u javnom prostoru i ozbiljan nedostatak javnoga interesa u informiranju ozbiljan su društveni problem. Na to se nadograđuje pohlepno ponašanje vlasnika i aktivističko ponašanje urednika i novinara. Stanje se ogleda u slaboj samoregulaciji i koregulaciji medija. Samoregulacija je svedena na smjesu aktivizma i sindikalizma. Bivšem ravnatelju HND-a „skidani“ su šarafi na automobilu, a protiv sadašnjega, u najvećoj javnoj medijskoj kući, bio je pokrenut postupak za seksualno uznemiravanje.

Tek odnedavno Agencija za elektroničke medije treba vršiti koregulaciju svih medija, ne samo elektroničkih, a ujedno davati prikaz vlasništva u pojedinim medijima. Ministarstvo kulture i medija nije snažnije zahvatilo u problematiku medija. Koliko će vremena proći dok se Agencija za elektroničke medije transformira u Agenciju za medije? Hoće li Vlada to materijalno i organizacijski pomoći i prepoznati kao javni interes? Koliko će trebati da se Zakon o medijima i Zakon o elektroničkim medijima integriraju u jedan zakon i tome prilagodi Zakon o HRT-u? Hoće li se dati snažniji zakonski značaj nadzoru koncentracije medija, bilo da se radi o vertikalnoj ili horizontalnoj koncentraciji, kao i o vlasništvu medija općenito? Bez vizije Vlade o tome bit će to teško izvesti, uz rizik traljavoga ishoda.

Nova Agencija za medije imat će proširene nadležnosti koje će uključivati davanje i oduzimanje koncesija, nadzor medijinad poštivanjem programskih načela i medijskog pluralizma, sprječavanje nedopuštene koncentracije te nadzor nad postupkom imenovanja upravljačkih tijela javnih medijskih servisa Hrvatske radiotelevizije (HRT) i Hrvatske izvještajne novinske agencije.

Osim toga, u ovim velikim javnim servisima trebalo bi imati nešto poput koordinatora za stratešku komunikaciju (op. a.). Potrebni su ozbiljni istraživački timovi za otkrivanje prikrivenoga vlasništva. Prikriveno vlasništvo u medijima jest javni i sigurnosni problem. Ovdje se otvara pitanje utjecaja na političke i druge odluke u društvu, s potencijalnim utjecajima na državu vanjskih državnih i nedržavnih aktera.

Prošle godine donesen je i usvojen Europski akt o slobodi medija (EMFA). Ova uredba Europske unije ima za cilj zaštititi neovisnost, pluralizam i transparentnost medija unutar Europske unije, a zakon o njegovoj provedbi prihvaćen je krajem studenoga, uz tumačenje nadležnog Ministarstva kulture i medija kako je riječ o zakonodavnom koraku usklađivanja s novim europskim standardima zaštite medija. „Naglasak je stavljen na uspostavu mehanizama koji će osigurati transparentnost vlasništva i financiranja medija, spriječiti utjecaje te zaštititi uredničku neovisnost.“ Država će financirati distribuciju tiskanih medija, kao i u većini europskih država.

Osim toga, postoje urednici i novinari koji su ideološki integrirani u različite izvanrazumske ideologije, a neki po više učinaka i manifestacija djeluju podložni i vanjskim interesima. Mediji u Hrvatskoj, odnosno njihovi urednici i novinari, djeluju po propagandnim principima i po principima informacijskih, točnije medijskih operacija. Sve to dodatno dolazi do izražaja uslijed praznina u komunikacijskim kanalima Vlade i nedostatka sposobnosti državnih, odnosno vladinih komunikacija.

Krizno opozicioniranje

Na sve to veže se i ponašanje većeg broja političkih aktera u Hrvatskoj, posebno vodećih oporbenih stranaka. HDZ je na vlasti već treći mandat, a kako stvari stoje, bit će i četvrti. Ustvari, HDZ je na vlasti gotovo cijelo vrijeme, osim u izvanrednim situacijama, kao što su smrt predsjednika stranke i države ili ostavka premijera i uhićenje doskorašnjega predsjednika stranke. Oporba je shvatila kako ne može doći na vlast pobjedom na izborima u normalnim okolnostima PRpa stvara teatar kaosa i bezizglednosti. Počelo je u parkiću na Marulićevu trgu ustavnim udarom uz potporu predsjednika i traje sve do danas. Takvu komunikaciju panične krize moguće je prevladati samo planiranom strateškom komunikacijom s elementima kriznoga komuniciranja.

Budimo svi glasnogovornici

Opisana „kuknjava“ premijera već se prelila i na medije, pa hrvatska javnost posredstvom medija sada može doznati kako premijer dijeli „packe“ zbog pasivnosti u komunikaciji ministrima i drugim stranačkim dužnosnicima. Prema medijima je to drastičnije eskaliralo na Predsjedništvu stranke i Nacionalnom vijeću. Navodno je poznat premijerov usklik: „Izvolite se ukopčati.“ Posebno mu teško pada što nema komunikacije iz Vlade, a oporba po cijeli dan „arlauče“ o lopovima, korupciji pa još i o kršenju Ustava, i to bez imalo srama.

Svaka suvisla i ciljana komunikacija vodi se iz jednoga centra, ali iz kvalificiranoga i vjerodostojnoga centra. Vladine komunikacije ne mogu se voditi na razini stažiranja bez mentora, a to ne može činiti ni premijer jer je to njemu sekundarna zadaća. Za vođenje vladinih komunikacija potreban je netko kome je to primarna zadaća i tko ulijeva povjerenje svima u Vladi u kvalitetu komunikacije, ali i javnosti u prihvaćanje komunikacije.

Ne može se jednostavno od biranoga po kriteriju poslušnosti i podobnosti očekivati komunikacijskoga lava. Eunuh ne može imati muževan glas, a bečki dječaci ipak su nešto drugo.

Na krize kriznim komuniciranjem

Nalazimo se u naizmjeničnim valovima kriza i izraženih društvenih podjela kao njihovoj posljedici. Tako se ne može kročiti kroz neizvjesna i, po svemu sudeći, zahtjevna i nesigurna vremena. Ovdje je potrebna krizna komunikacija, što i ne bi bio problem kada bismo imali sposobnosti za strateško komuniciranje, jer krizno komuniciranje u biti je isti oblik komunikacije, samo nametnut krizom, kako po sadržajima tako i po komunikacijskim tehnikama i kanalima.

Vlada ne može samo reći da je dobila izbore i da upravlja Hrvatskom jer uslijed komunikacijske zapuštenosti sada imamo krize u oblicima pseudoizvanrednih situacija. One, htio to netko ili ne, zasljepljuju javnost i utječu na javno mnijenje i potporu Vladi jer ih mediji u Hrvatskoj nekritički, a velikim dijelom i partnerski, prate i pronose. Problem može biti i u tome što se krizna komunikacija planira, uvježbava i uči za svaki predviđeni oblik krize.

Pojam „kriza“ („κρίσις“) etimološki prema grčkom označava odluku ili presudu, odnosno trenutak nakon kojega se događaji mogu odvijati u dva bitno različita pravca. Ili će organizacija krizu prebroditi kao reputacijski pobjednik ili će s krizom nestati ili ostati trajno oštećene reputacije. Proaktivna strateška komunikacija bitno smanjuje vezanje negativnoga utjecaja uz organizaciju ili instituciju i znatno umanjuje potrebu za reaktivnom komunikacijom. Ovdje neće proći plitka kompetitivna rješenja, nego potpuna rekonstrukcija komunikacije.

Jesmo li spremni za vremena koja dolaze?

Nalazimo se u zahtjevnim, a možda i odsudnim vremenima za Europu, ali i svijet. To dodatno uvećava europska nespremnost, kao i specifična i jedinstvena hrvatska nespremnost za turbulentna vremena koja dolaze. Ne treba smetnuti s uma da je moderna hrvatska država nastala na valu velikih svjetskih, ponajprije europskih promjena. Mudro i hrabro vodstvo uspjelo je ostvariti san hrvatskoga naroda, hrvatsku državu. Bili smo ništa, imali smo ništa, ali upitnikimali smo narodnu volju, vodstvo i uspjeh nije izostao. Prije nekoliko dana obilježili smo Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, 15. siječnja.

Nakon višegodišnjega zanemarivanja strateških funkcija države, ali i javnih dobara, od sigurnosti i obrane do informacijske potpore, Vlada sada nadoknađuje propušteno. Hrvatska vojska se modernizira, bolje reći revitalizira ili oživljava nakon sustavne devastacije. Morala je nastupiti funkcionalna, gotovo klinička smrt zrakoplovstva da bi se krenulo u nabavu novih borbenih letjelica koje od nove godine, sukladno Ustavu RH, obnavljaju hrvatske zrakoplovne sposobnosti u obrani hrvatskoga neba.

Uslijed svega navedenog, kvalitetna, a posebno krizna komunikacija snažno je povezana s načinima i vremenom izlaska iz krize, a time i sa sigurnošću, djelujući i na sigurnosni sektor. Javna i nacionalna sigurnost snažno su povezane s osjećajem sigurnosti, a njega ponovno stvara dobra komunikacija. Komunikacija, a osobito krizna, bitan je dio i alat sigurnosti.

Stoga krizna komunikacija nije isključivo stvar komunikatora, nego multidisciplinarno uvezanih komunikacijskih, sigurnosnih, obavještajnih, vojnih i drugih stručnjaka, s posebnim naglaskom na predviđanje koji bi, i prije planiranja same komunikacije, izradili procjene rizika. Takve procjene trebale bi sadržavati prepoznavanje tema i komentara koji imaju krizni potencijal, uz identifikaciju potencijalnih kriza i problema. To su scenariji mogućih, ali izglednih kriza. U velikoj mjeri to bi značilo upravljanje temama, uz prepoznavanje tema i aktera njihova komuniciranja. Prepoznavanje tema i komentara koji imaju krizni potencijal sljedeća je faza procjene, uz predviđanje trajanja „života“ teme. To treba pratiti određivanje zainteresiranih ili pogođenih strana, pri čemu je neizostavna i analiza medija.

Slaba komunikacija potiče krize i snaži učinak komunikacijskih ispada

Ustrajna Vladina komunikacijska slabost, s pretežitim izostankom glasnogovorničkih sposobnosti i neadekvatnom koordinacijom komunikacijskih aktera, kao i stanje na medijskoj sceni, doveli su do simuliranih kriza koje utječu na reputaciju Vlade. Ovdje čak i Vladini uspjesi mogu imati negativan učinak jer potiču oporbene aktere na paničnije i javno štetnije akcije. U pitanju su osobne ambicije uvećane političkom apstinencijom od vlasti već treći mandat.

Postoji još jedna zanimljiva činjenica kod naše vladajuće stranke. Njezini dužnosnici često kao da nisu skloni iznositi jasne činjenice koje bi kompromitirale vodeće oporbene aktere ili bivše ministre. Tako je, primjerice, jedan od bivših ministara obrane, u kontekstu nabave novih borbenih zrakoplova, izjavio kako je mogao tražiti odgovornost ili čak prijaviti odgovorne za kriminalni remont MIG-ova u Ukrajini. Jednako tako, u više je navrata glavni državni odvjetnik javno pitao predsjednika SDP-a gdje je bio 16. rujna 2020. godine. Nijednom mediju, primjerice, nije bio bitan ni prvi ni drugi slučaj. Bivši predsjednik spomenute stranke pred kamerom kaže kako je predsjednik Ustavnog suda „gnjus“, i to zamre u informacijskim kanalima medija u Hrvatskoj.

Reakcija MORH-a na napade predsjednika na vanjske aktere i države

Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga nedavno se okomio na Vladu tvrdeći kako je ispala „oruđe“ NATO-a za privlačenje Srbije. „Napao“ je i Francuze optuživši ih da su nas, kao partnere, izdali prodavši nove borbene anušićzrakoplove Srbiji. Dodao je kako Francuska privlači Srbiju na Zapad preko hrvatskih leđa, istaknuvši kako „ispadamo papci“.

Odgovorio mu je francuski ministar za Europu izjavom da Francuska, Hrvatska i ostali partneri u Europskoj uniji i NATO-u dijele strateški interes da se regija, a osobito Srbija, postupno oslobađa ovisnosti o Rusiji i jača svoje veze sa zapadnim državama. Nastavio je kako Hrvatska u tom kontekstu ima korisnu ulogu, primjerice osiguravanjem alternativnih pravaca opskrbe naftom i plinom za svoje susjede, uključujući Srbiju.

Na to je odgovorila najkvalitetnija komunikacijska sastavnica Vlade, MORH, kao i ministar. Istaknuli su da Hrvatska i Srbija nisu, niti mogu biti, u istoj kategoriji. Republika Hrvatska Rafale nabavlja kao punopravna članica NATO-a i Europske unije u okviru strateškog partnerstva s Francuskom. Hrvatski Rafalei nisu nabavljeni radi regionalnog nadmetanja, nego radi zaštite hrvatskog zračnog prostora, jačanja nacionalne sigurnosti i ispunjavanja obveza u okviru kolektivne obrane NATO-saveza.

Hrvatska je 2021. godine kupila tada najnoviji standard F3-R. U međuvremenu je razvijen standard F4 te Hrvatska, kao i svi ostali korisnici, podiže svoje avione na novi standard. Istaknuli su i kako Hrvatska, nakon više desetljeća zapuštanja, sustavno modernizira svoje Oružane snage i radi ono što rade ozbiljne i odgovorne države. Naglasili su da tvrdnje prema kojima je prodaja određenih sustava Hrvatskoj i Srbiji presedan pokazuju elementarno nepoznavanje funkcioniranja međunarodne trgovine naoružanjem. Velike sile, Sjedinjene Američke Države, Francuska, Ujedinjena Kraljevina, Rusija i Kina, desetljećima prodaju isto ili slično naoružanje državama koje su u napetim, pa i otvoreno suprotstavljenim odnosima. Sjedinjene Američke Države istodobno naoružavaju i Izrael i Egipat, Indiju i Pakistan, a Zapad paralelno i Grčku i Tursku.

Istaknuto je i kako je nabava eskadrile Rafalea najviše podigla razinu sigurnosti Republike Hrvatske od svih pojedinačnih projekata opremanja u novijoj povijesti te da je upravo to ono što predsjedniku Republike najviše smeta. Njegovu stvarnu „brigu“ za Hrvatsku vojsku, navode, najbolje pokazuju odluke koje je donosio dok je bio predsjednik Vlade. U njegovu mandatu proračun Ministarstva obrane smanjen je za čak 17 posto. Dodaju i da će mandat Zorana Milanovića u području obrane ostati najviše upamćen po brutalnom rezanju materijalnih prava pripadnika Hrvatske vojske, pri čemu su nekim vojnicima ukinuti juha i salata u obroku.

Navode i da je riječ o jedinom predsjedniku države u suvremenoj Europi, a vjerojatno i šire, koji se sustavno, uporno i javno trudi potkopavati vjerodostojnost vlastite vojske, zapovjednika i savezništava, i to u vremenu najvećih sigurnosnih izazova u Europi od Drugog svjetskog rata. Zaključuju kako obrambeni sustav nije pogodan za politiziranje te da će ova Vlada činiti sve kako bi povećala sigurnost građana.

Ministar obrane bio je nešto rezolutniji i kraći prilikom posjeta Kraljevini Norveškoj, istaknuvši kako predsjednik svaku nabavu naoružanja problematizira, zapitavši se zašto to čini i zna li kakav to učinak ima na pripadnike Oružanih snaga.

Predsjedniku ni to nije bilo dovoljno pa je, govoreći o Grenlandu i budućim sjevernim pomorskim putovima, upravo u vrijeme posjeta ministra obrane norveškim obrambenim tvrtkama izjavio: „Postoji, samo ne znam jesu li u američkoj administraciji to još vidjeli na karti, Svalbardsko otočje. Ono pripada, u principu, Norveškoj. Ono je malo istočnije od Grenlanda i tamo završava Golfska struja i more nije zaleđeno. To je interesantno. Evo, dao sam im temu za razmišljanje. Možda su vidjeli na karti da postoji i to otočje. Grenland je beskoristan.“

Naravno, oglasili su se Norvežani. Državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova Eivind Vad Petersson oštro je odbacio bilo kakve usporedbe s Grenlandom ili propitivanje statusa otočja, istaknuvši da je Svalbard jednako dio Norveške kao i pokrajine Agder, Trøndelag i Finnmark. Naglasio je kako se Svalbard geografski i politički razlikuje od milanovićGrenlanda i ne može se s njim uspoređivati te da je daleki sjever najvažnije strateško područje Norveške. Dodao je da Norveška radi na obrani kako bi postigla sigurnost i stabilnost, vlastitim resursima i u bliskoj suradnji sa saveznicima, naglasivši da je Svalbard norveški te da Norveška ima više od sto godina iskustva u suočavanju sa sovjetskom i ruskom prisutnošću na Svalbardu.

Predsjednik lokalne uprave na Svalbardu ocijenio je ovu izjavu „izopačenom idejom“, naglasivši da je suverenitet nad otočjem pravno potpuno jasan i neupitan.

O svemu se oglasio i ruski veleposlanik u Oslu Nikolaj Korčunov, koji je ideju nazvao provokativnom. Naglasio je važnost poštovanja Svalbardskog sporazuma iz 1920. godine, koji Norveškoj daje suverenitet nad arhipelagom, dok potpisnice, uključujući Rusiju, imaju jednaka prava na eksploataciju resursa i slobodan pristup.

Ako se i pomisli da je riječ o nekonzistentnoj komunikaciji, stvar je dodatno pojasnio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekavši: „Gospodin Milanović je rekao da o sudbini Grenlanda može odlučivati samo narod Grenlanda. Ako umjesto Grenlanda u rečenicu stavite Krim, sve će vam postati jasnije.“

Možemo li naučiti ili su lekcije preteške?

Uglavnom, ovo je dobar, loš primjer u vremenima sigurnosne nestabilnosti i slabljenja međunarodnoga pravnog poretka. Ovdje samo nije jasno koliko je to loše i komu. Nije jasno je li to loše za predsjednika, ali sigurno je loše po nacionalnu sigurnost. Sada se pokazalo dobrim to što je očuvana komunikacijska sposobnost MORH-a, pa makar, kao sada, reakcijom na neviđeno javno dezavuiranje. Dalje od ovoga ne može nam dati jedna komunikacijska analiza, dalje je na institucijama. Za sada Vrhovnika u njegovim napadima ne prate ni njemu skloni ni od njega ovisni mlađi politički partneri.

Ova burna vremena, uz opasnost zapadnijih vjetrova, traže jasnu i kristalnu stratešku komunikaciju. Nikako je ne treba zamijeniti s propagandom niti sa svojstvom komunikacijskoga monopola. Strateško komuniciranje jest komuniciranje države u pluralnome društvu. Ono daje ton javnoj komunikaciji, ali i imunitet protiv pogrešnoga ili zlonamjernoga komuniciranja, odnosno dezinformiranja. Posebno su obrana i sigurnost, kao funkcije države, ali i kao javna dobra, osjetljive na lažne vijesti i dezinformiranje jer svoju kakvoću uvelike grade i na javnoj prihvaćenosti.

Svaki suparnik, protivnik ili neprijatelj aktivno će se truditi poljuljati javno povjerenje u naše sigurnosne i obrambene napore ako do toga dođe. U to treba biti siguran, ali vrijedi i obrnuto. Sama komunikacija, njezini sadržaji, tehnike i kanali određuju status aktera prema hrvatskom društvu, državi i njezinim građanima. Stoga i ova začudna i jedinstvena komunikacija naših državnih aktera kao da ipak ima neku korist. Nije samo jasno je li to zbog zime i dugo očekivanoga snijega i tragova u njemu ili, nadajmo se, zbog naučenih lekcija.

Darko Marinac/hkv.hr

Zadnji komentari

Vladine muke po komunikaciji