Kako su nervozni Europljani u Davosu čekali Trumpa
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 28 Siječanj 2026 14:04
Jesi li ti opazio da su dani dulji, barem za deset centimetara”, pita me mačak Mak. „Jesam”, velim, „ali daleko smo mi još do proljeća. Ne čujem ptice, iako im bacam mrvice kruha. Možda su sada i vrapci postali ptice selice. Zima je oštra, nitko od vajnih meteorologa nije ju najavio, osim mene.
Sjećaš se da sam negdje u kasnu jesen napisao u kolumni da Indijanci skupljaju drva, a to znači da će zima biti gadna. Inače, glede Indijanaca, kojih hhjoš nešto ima, čujem da su i njih uzele na zub Trumpove SS trupe, pitaju ih kada su se doselili u Ameriku. Osim Indijanaca, okomili su se i na Hrvate, ne samo potomke Croatan Indijanaca, nego i friške, hvataju ih i nogiraju u Hrvatsku. A Hrvatska ne zna što bi s njima. Politika stalno govori o radosnoj potrebi da se iseljeni Hrvati vrate u domovinu, a kada se tko vrati naleti na radosnu hrvatsku birokraciju, pa neki postaju i beskućnici. Domovino, milo radovanje, kako je glasila davna pjesma. Je, moj Mak, čudna je zemlja Hrvatska, ima više birokratskih vratolomija nego Europska unija zajedno, eto čujem za slučaj čovjeka bez ruke, koji svako malo treba doći na nekakvu komisiju i dokazivati da mu ruka u međuvremenu nije izrasla.“
Tora muče druge brige, cijelu se zimu oporavlja od športske ozljede križnih ligamenata, HNL je startala bez njega. Osim toga, pročitao je da su hrvatski ovčari postali nematerijalno dobro. „Pa kako cucak može biti nematerijalan?“, pita me, a ja kažem da ni meni nije jasno. Možda su samo mješanci kao ti materijalni, tješim ga.
Onda gledamo televiziju i čitamo novine, uz kavu i kroasan. Zanimljiv stariji film o Jamesu Bondu, koji se bori protiv nekoga luđaka, za svijet spremnog, odnosno nakanoga da zavlada svijetom. Ali onda naleti na Bonda. „Pa to se sada događa“, kaže Mak. „Nemoj ti meni tako to, znam na koga ciljaš, ali moramo ostati u dobrim odnosima sa SAD-istom, ma što se događalo.“ Tako kaže hrvatska politika, da ne velim nešto gore. Osim toga, nikada ne znaš što će Trump uraditi kada ustane na lijevu nogu. „Znaš što mene zabrinjava?“ pita Tor i odmah odgovara: „Onaj slučaj s otetim Madurom. Ma pomisli kako bi bilo da Trump otme Milanovića. Onda smo nadrapali.“
I tako, sve se u prošlom tjednu a i inače, vrti oko Trumpa, horizontalne moralne vertikale ovoga svijeta. U Davosu su ga čekali vrlo nervozni Europljani, navodno mu se pokvario avion. A kada je napokon došao, ni Ursula ni Macron više nisu bili u Davosu, što ga nije spriječilo da ostalima održi tako smislen govor, kao da je hrvatski ministar vanjskih poslova. Na kraju su europski predsjednici, premijeri i ostali odahnuli, a kako i ne bi , već su bili spremni na EU-tanaziju, rasap NATO pakta, ogromne carine i američku invaziju na Grenland, kadli od toga ništa. Barem za sada. Putinu se takav razvoj situacije nimalo ne sviđa, pa je u bijesu raketirao Ukrajinu, osobito gradove i energetske izvore, oštra mu zima ide na ruku. Kada mu ne ide o ruke osvajanje Ukrajine, pa čak ni cijeloga Donbasa, odlučio se Trump WEFza Staljinovu taktiku. Ne gladomor (iako nije isključen) nego smrzomor. Umjesto zamrzavanja rata i pregovora, odlučio se za zamrzavanje Ukrajinaca. Ali ne odustaje ni od lažnih pregovora, poznati lažov. Pregovori idu dobro, sve dok na red ne dođe pitanje – teritorija. Ma nemojte. Donbas o morte, kaže Kaligula, i tu sve zastaje.
„Ma dobro, on bi samo Donbas, a Trump cijeli svijet“, jamra Mak. „Ne bi on samo Donbas, on bi rado sve zemlje bivšega i budućega Varšavskoga ugovora, u suradnji s Mađarskom, Slovačkom, Češkom i Srbijom, na koje računa glede europskih zemalja. Trump je ipak skromniji, on bi samo Grenland i Kanadu, ponešto Južnu Ameriku, više-manje kao vazalne zemlje. Ostale vazale želi pridobiti svojim novim iznašašćem, narodnooslobodilačkim odborom za mir, kojemu bi doživotno predsjedao, kao i USA-om. Već je uspio pridobiti neke manje značajne vazale, ali većina velikih i manjih država ne želi sudjelovati u farsi, pa ni Farski otoci. Da smijurija bude veća, pozvao je i Rusiju, valjda i Kinu, koje se valjaju od smijeha. I Vatikan, računajući da je papa Lav Amerikanac. I Hrvatsku, koja nije rekla ni da ni ne, čekajući kao i obično, da vidi kako će stvari krenuti, što je vanjska politika nalik onoj Kud svi Turci, tud i mali Mujo. „Pa ne ćemo mi valjda postati Trumpovi pingvini“, zarežao je Tor, doduše tiho. „Ne ćemo“, velim,“ barem što se mene tiče, ali tko mene pita. Nisam zabrinut, ali nikada se ne zna. Već smo ulaskom u tu žalosnu Uniju izgubili podosta od suvereniteta, o euru da ne govorim, samo bi nam još trebalo da se prostremo pred narančastim narcisoidom. „Ne vrijeđaj“, pobuni se Mak, „i ja sam narančast.“ „Oprosti“, povukao sam se i objasnio mu da za upad u Trumpov narodonooslobodilački odbor treba pljunuti milijardu dolara. A otkud nam? „Pa dobit ćemo gotovo dvije milijarde iz SAFE programa, europskog“, javi se Tor. „Jednu možemo dati Trumpu. To se zove trampa.“
Razgovor je utihnuo. Kavu smo popili, popušili nešto cigareta i nastavili, ali o domaćim temama. Mak je negdje pročitao o Havelu, a kako ništa ne zna, mislio da se radi o češkom Havelu, koji je svojedobno u komunizmu bio Boris hproganjan i zatvaran. Objasnio sam mu da ima još Havela, jedan živi u Hrvatskoj, a i on je progonjen u zadnje vrijeme, to jest Boris Havel. Napisao nešto kratko o ljevičarskoj novinarskoj ikoni, pa doživio specijalnu operaciju ljubitelja njezinoga lika (a s likom je sve počelo) i djela. Jest, to se zove zajednički ljevičarski pothvat: prvo puste ljubitelja Antonija Fekaliju, poznatoga prostaka, da navali na Havela, onda se priključi Klub studenata politologije, i povrh uprava Fakulteta političkih znanosti, legla ljevičara, te kao šlag na tortu dekan toga fakulteta provede stegovni postupak protiv Havela. A kud će suza nego na oko, eto i etičkoga povjerenstva Društva pisaca i piskarala. Kažem vam ja, usporedba sa češkim Havelom u olovnim vremenima posve je na mjestu. Partija se sjedinila u zajedničkom pothvatu, samo što nije Havela strpala u zatvor, a ne bi bilo čudo jer je verbalni delikt opet na snazi, osim što je Sud dao pravo Bulju, ali to je druga priča. U svakom slučaju, što nije po volji antife, izaziva kolektivnu histeriju, a mediji pružaju potporu. Jadna naša Hrvatska. Tako je riječka gradonačelnica neoprezno nešto učinila ili rekla, pa je odmah iz kaveza pušten Milenko Murale, oboružan zubima i istovrsnim prostačkim rječnikom kao A. Fekalija, a u podtekstu je gubitak crvene Rijeke, koja se održala bila desetljećima nakon proglašenja samostalne demokratske Hrvatske, a sada popustila.
S dotičnima u svezi: nisu rečeni prostaci tek osobe koje se u novinama i drugdje služe vulgarnostima najniže vrste. Oni su odabrani. Odavno. Oni su projekti. Projektirani da zagađuju hrvatsko novinstvo i novinarstvo, neki i hrvatsku književnost i hrvatski jezik osobito, za što su dobro plaćeni. Plaćenici onoga svjetonazora, ideologije i sramotnoga protuhrvatstva, projugoslavenska klatež kojoj je medijski prostor širom otvoren. I to je naša zbilja.
Kad čovjek spomene jugonostalgiju i njezine apologete, odmah se ti isti ili slični jave i kažu kakve su to gluposti, Jugoslavije nema niti će je biti. Je li tako? Možda ne u onom obliku, ali sve je moguće. U europskoj davoskoj panici izrečena je i možda nedovoljno zapaženo misao da bi se Europa lakše branila od ugroza kada bi se obrana spustila na nižu razinu, spomenuta je riječ – podsavez. Usporedo je Ursula, ako se ne varam, kazala da namjerno izbjegava riječ – fragmentacija. A ta bi riječ bila prava, fragmentacija u smislu regionalizacije, „podsavezne“, što bi za nas u najcrnjem scenariju značilo stvaranje jugoistočnoga regionalnog saveza, pa ako u međuvremenu sve zemlje iz toga jugolsavijapodručja uđu u Uniju, i ona nama posebno draga, eto nama opet Jugoslavije u nekom obliku, a bilo koji oblik je krajnje opasan, ne moram vam objašnjavati.
Kao i obično, predradnje se obavljaju u kulturi. Recimo, film pod naslovom Svadba imao je neuobičajeno snažan marketing, u hrvatskim prilikama posve izniman. Već i to bi trebalo biti znak da je „hrvatska kultura“ sjela kao muha na ljepenku. O čemu je riječ vjerojatno znate, o svadbi Hrvatice i Srbina ili obratno, ne znam. Komedija. Kakva je vrijednost filma, nismo uspjeli saznati, uopće nije genijalan, napisala kritičarka, ali svi se smiju, glumci dobri, a što će, glume što im je ponuđeno, trude se. Eto hrvatskoga filma, zabavnoga. Ono što nije zabavno pitanje je zašto se ne vjenčaju Hrvat i Austrijanka, recimo, Hrvatica i Filipinac, Hrvat i Čehinja ili Slovakinja? Ma zato što „mjerodavno“ filmsko tijelo ne bi držalo zabavnim. I ne bi pridonosilo „lukavom“ podtekstu, svi smo isti, s istim manama i vrlinama, „istim“ jezikom, pustimo stare ratne priče i otrcale već „probleme“ iz novije povijesti. Kažem, ta barnumska filmska premijera i publika tko zna kako i gdje pripremljena, ima svoj smisao.
Postjugoslavanski, da. Na jednom postjugoportalu čitam ipak nešto više o filmu Svadba. Autor teksta s velikim zadovoljstvom priopćuje da su u filmu Srbi prikazani kao gospoda, a Hrvati kao seljačine.
Jezik naš svagdanji
Otvoren Hrvatski športski muzej. Lijepo. Pozornost izaziva pridjev športski, a ne sportski. I to je lijepo, poštuje se jezična baština, izgubljena u vrijeme komunizma. Ne posve, imamo sada i opet HAŠK 1903., zagrebački klub. Tako i treba, pa nisu igrači sibirski haski, nego pravi dečki.
X x x
U tijeku je izbor najbolje nove riječi, odnosno najboljih novih riječi, za nagradu nazvanu po mučeniku za hrvatski jezik dr. Šreteru, kojega su ubili srpski teroristi. Predsjeda sjajna jezikoslovka Sanda Ham. Koliko vidim, a vidim, ove će godine konkurencija biti znatna, jer su u ponudi vrlo dobre i odlične hrvatske riječi koje do sada nisu postojale, a mnoge od njih zamjenjuju agresivne anglizme. Očekujem također da će se u medijima kao i svake godine javiti idioti, koji su protiv novih riječi, pa i zato što još nisu svladali one u dugoj uporabi. Ili oni koji se služe s dvjesto riječi, dovoljno im.
