Katolička crkva može i treba opet biti putokaz razvoja društva
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Siječanj 2026 08:47
U svojemu odnosu prema društvu i državi Katolička crkva vidi svoju zadaću da u svjetlu objavljene Božje istine izradi načela i norme za izgradnju strukturalnih i institucionalnih uvjeta za razvoj uspješnog života. U tu svrhu Crkva razvija u povijesnom času ljudske povijesti teoretske smjernice za izgradnju dobrog i pravednog uređenja društva.
Cilj toga nastojanja je omogućiti svakom čovjeku osobni razvoj života u svakom vidu ljudske naravi, u svjetlu Božjih zakona i pomoću njih.
U društvenoj perspektivi taj se cilj naziva „opće dobro“ kao sustav onih mjera i zahvata u organiziranje javnog života u kojem može uspijevati rad i djelovanje svakog pojedinog čovjeka na njegovo osobno dobro i na dobro njegove obitelji kao osnovne zajednice društva.
Kao primjer toga djelovanja Crkve možemo navesti glas pape Lava XIII. na početku industrijalizacije društva u Europi. Papa je u svojoj enciklici Rerum Novarum (1891.) predstavio svjetskoj javnosti svoje gledanje općeg dobra u strahovitom zamahu snaga industrijalizacije u kojemu su egzistencijalno - više negativno nego pozitivno - bili pogođeni radnici kao novi tip čovjeka u borbi za život.
Cilj Rerum Novarum
Papa je tražio da se stvore takvi društveni i politički preduvjeti da radništvo kao nova klasa društva može ljudski živjeti i napredovati dobivajući primjerenu i pravednu plaću za svoj rad. Na neki način je enciklika Rerum novarum bila početak oblikovanja teoretsko-sistematskog zahvata Katoličke crkve u društveno-politički život nadolazeće civilizacije sa sve kompleksnijim problemima, najprije u Europi, a onda po cijelom svijetu.
Katolička crkva sa svojim je društvenim naukom stala na stranu demokracije spoznajući da je demokracija ono političko uređenje koje ispunja nužne pretpostavke za legitimitet svoga postojanja, a to je poštovanje dostojanstva svakog čovjeka i odgovornost za njegovu zaštitu ostvarivanjem ljudskih prava, a prije svega i prije svakog drugog rnprava je to pravo na život svakog čovjeka od prvog časa začeća do posljednjeg daha života. Država, kao vlast dana od Boga, može najefikasnije ispuniti zadaću institucionaliziranim principom solidariteta svojih građana i pravno utemeljenim principom supsidijariteta državne „sile“ u dinamici društva.
Princip solidariteta i princip supsidijariteta izvorne su spoznaje iz duha Evanđelja koje Crkva zastupa kao preduvjet općeg dobra i uspješnog funkcioniranja države na korist svakog građanina. To je sadržaj kršćansko-katoličke personalne slike čovjeka bez koje nema razumijevanja ljudskih prava niti dostojanstva čovjeka.
Čovjek je stvoren na sliku Božju
Dostojanstvo čovjeka i prava čovjeka imaju jedini izvor svoga postojanja u istini da je čovjek stvoren na sliku Božju. Čovjek je osoba od prvog časa začeća do zadnjeg daha života. Ta kratka i evidentna istina Svetoga pisma imala je i ima snagu da pokrene čovjeka na otpor protiv totalitarnih ideologija 20. stoljeća: nacionalsocijalizma, komunizma i raznih ideologija kulturno-revolucionarnog karaktera našeg vremena.
O tomu govore novonastali pojmovi kao primjerice „kulturna revolucija“, „promjena tradicionalnog sustava vrjednota“ u vezi s brakom, obitelji i spolnim odnosima, kao i cjelokupna ekološka problematika. U tijeku tog cijelog razvoja društva kulminirala je problematika zaštite života općenito, a posebice zaštita ljudskog života koji je postao tema agresivnih rasprava i osporavanja od strane društveno-političkih pokreta, npr. ideologije feminizme i rodne teorije.
Država popušta zahtjevima nepoštivanja prava na život
Na pitanje zašto Crkva nije mnogo prije digla svoj glas u obranu nedodirljivosti i svetosti ljudskog života, konkretno protiv propagiranja pobačaja i eutanazije, može se donekle zadovoljavajući odgovor pro naći u činjenici da su demokratske države Europe bile zadužene ustavnim pravima i principima štititi pravo na život i to kaznenim zakonima. Pobačaj je bio uvršten u red kaznenog zakona u stavci o„Umorstvu i pokušaju ubojstva“ nerođenog djeteta.
Slično je država postupala u slučaju „ubojstva na zahtjev“, dakle u činu eutanazije. Crkva nije osjećala potrebu posebnog obrađivanja ovih pitanja tako dugo dok je ustavno-pravno uređenje države pružalo zaštitu svih ljudskih prava, i pobačaj i eutanaziju zabranjivalo kaznenim zakonom.
Nepoštivanje ustavnog prava bez kazne
To se iz temelja promijenilo 70.-tih godina prošlog stoljeća, kada su mnogobrojne države ukinule zabranu pobačaja - neke i eutanaziju - pod prijetnjom kazne zadržavši i dalje uvjerenje da nitko nema pravo na pobačaj jer je on kao čin protiv života dio ustavno-pravnog reda. Jednostavno rečeno: nitko nema pravo na pobačaj jer nerođenom djetetu pripada neotuđivo ljudsko pravo na život snagom ustava. Ako ipak to čini, ne će biti kažnjen. Moglo se očekivati da pravosuđeće ta nejasna odluka ustavnih sudova povesti javnu svijest na krivi put s načelom: što nije od države zabranjeno, dozvoljeno je. Tako se i dogodilo u većini država.
Tko bistrog razuma može prihvatiti odluku države: „pobačaj je umorstvo nero- đenog djeteta, no ako ga učiniš, ne ćeš zbog toga biti kažnjen“? Zašto ne, pita se obični građanin? Odgovor obično glasi: jer se pokazalo da prijetnja kaznom ne sprječava efikasno ubijanje nerođene djece. Zar je to logično? Kakve li logike! Analogno: kažnjavanje krađe ne sprječava krađu, dakle kradi bez bojazni jer ako ćeš i biti uhvaćen, ne ćeš biti kažnjen? Da obični ljudi slijede drugu logiku nego visoki sudci, pokazalo se vrlo brzo po tome da broj pobačaja raste u milijunskim brojkama po cijelom svijetu.
Sudci su bili dužni korigirati tu svoju lošu odluku, ali nisu. Obećali su da će, ako se ovim oslobođenjem od kazne zbog pobačaja ne smanji znatni broj pobačaja, ponovno uvesti kaznu za pobačaj. To bi bilo pravedno. Ali nisu učinili ništa u tom smjeru. To je njhov krimen sa strašnim posljedicama.
Preko 40 milijuna nerođene djece bude uništeno pobačajem kroz godinu u svijetu. Strašno! No još je strašnije kako ovaj potez, mimo jasnog ustavnog prava na život svakog čovjeka, upravo otvara širom vrata u daljnje degradiranje ljudskog potencijala i daljnje nepoštivanje dostojanstva čovjeka.
Posljedica ove zablude: stvoren temelj društva bez Boga
Još više. Ovim je dan signal da moderna država, zapravo državnici, sudci itd., više ne poštuju, bezuvjetno, klasičnu pravno-filozofsku tezu da ljudska prava prethode državi i zato ih država mora poštivati i štititi od bilo kojeg oblika samovolje pojedinog čovjeka, primjerice diktatora, ili bilo koje grupacije ljudi, primjerice političkih partija ili aktivist. Ili primjerice od bilo kojeg pokreta, primjerice „pro choice“, „moj trbuh pripada meni“, „majčinstvo je ugnjetavanje žene“, „brak je uništenje seksualne slobode“ i sl.
Time su uzdrmani temelji moderne pravne države. Time je oslabila vjera u svetost ljudskih prava koja se sastoji u vjera„religioznom“ doživljavanju istine da ljudska prava nemaju porijeklo u državi, nego u naravnom redu, odnosno u Stvoritelju toga reda: u Bogu. Time je preko sudstva stvorena država bez Boga.
Ovom duboko riskantnom praksom ustavnih sudova gotovo je prekinuta metafizička povezanost čovjeka sa sveukupnom zbiljom cijelog Svemira čiji dio je i sam čovjek kao stvorenje. Tom praksom oslabila je kolektivna i individualna svijest odgovornosti ljudi za objektivnu stvarnost i njezinu zakonomjernost.
Katolička crkva može i treba pomoći
Svaki dobronamjeni čovjek lako će prihvatiti zaključak kako ovaj strašni negativni razvoj kulture u EU, SAD i svijetu nužno treba jednu takvu ustanovu kao što je Katolička crkva, koja je jedina u stanju zaustaviti propast čovječanstva poučavajući ljude istinu da je poštivanje Božjih zapovjedi jedini temelj života na Zemlji i vječnog spasenja na Nebu. Crkva se osjeća odgovornom da pomoću katoličkog društvenog nauka podigne svoj proročki glas protiv takvog razvoja zapadne civilizacije. Ona argumentima zahvaća u diskusije o tim pitanjima kako bi pomogla dati drugi smjer razvoju moderne civilizacije: smjer prema iskrenoj „kulturi života i spasenja“, a protiv sadašnjeg aktualnog smjera „kulture smrti“. (papa Ivan Pavao II.)
