Jedinstvo bez istine: vjerski pluralizam i kriza katoličkog identiteta
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 11 Veljača 2026 16:06
Rasprava o vjerskom pluralizmu svojedobno je snažno ušla u središte crkvenog života nakon događaja u Abu Dhabiju 2019. godine. Tada je papa Franjo, potpisujući Dokument o ljudskom bratstvu, prihvatio formulaciju prema kojoj su pluralizam i različitost religija mudra Božja volja.
Takva izjava izazvala je ozbiljnu teološku sablazan jer se mogla shvatiti kao tvrdnja da Bog pozitivno želi različite religije kao jednako istinite.
Na to je reagirao kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere. On je upozorio da se takva tvrdnja ne može shvatiti u smislu Božje pozitivne volje, jer Bog ne može htjeti zabludu niti proturječne religijske istine. Prema katoličkom nauku, Bog može jedino dopuštati postojanje religijske raznolikosti zbog ljudske slobode, ali ju ne može htjeti kao takvu. Müller je naglasio da Krist ostaje jedini Spasitelj, a Katolička crkva jedini nositelj punine objave. Dokument je, rekao je, pastoralne naravi, ali formulacija ostaje teološki neprecizna i opasna jer može voditi u relativizam.
U tom kontekstu nužno je podsjetiti na temeljno i trajno učenje Crkve: extra Ecclesiam nulla salus – izvan Crkve nema spasenja. To ne znači da su svi koji formalno nisu članovi Katoličke crkve automatski osuđeni, nego da svako spasenje, ako se dogodi, dolazi isključivo po Kristu i po Crkvi koju je On osnovao. Čak i oni koji se nalaze izvan njezinih vidljivih granica mogu biti spašeni jedino po milosti koja izvire iz Crkve, a ne neovisno o njoj. To učenje isključuje svaku ideju da bi različite religije ili crkvene zajednice bile paralelni i jednako vrijedni putovi spasenja.
Upravo je slabljenje tog jasnog shvaćanja jedna od najtežih negativnih posljedica Drugog vatikanskog koncila. Iako Koncil sam po sebi nije zanijekao nijednu dogmu, njegov pastoralni i često neprecizan jezik otvorio je prostor tumačenjima koja su u praksi potisnula jasnu tvrdnju o jedincatosti Crkve. Umjesto govora o obraćenju i povratku punini istine, u crkvenom se govoru sve češće počelo govoriti o dijalogu bez definiranog cilja, o zajedništvu bez istine i o pluralizmu koji se više ne promatra kao dopuštena posljedica ljudske slobode, nego gotovo kao pozitivna vrijednost. Tako se postupno razvio mentalitet prema kojem se izbjegava jasno razlikovanje između istine i zablude kako se ne bi „uvrijedilo“ druge, što je dovelo do današnje konfuzije u kojoj se sve češće gubi svijest o tome zašto Crkva uopće postoji.
Nema jedinstva gdje sadržaj vjere nije isti
Pred koji dan papa Lav XIV. dao je izjavu koja ponovno izaziva zabrinutost. Prema izvješću LifeSiteNewsa, papa Lav je tijekom molitve za jedinstvo kršćana izjavio da su različite kršćanske vjere već jedno te je pozvao vjernike da to vatikanjedinstvo prepoznaju, žive i učine vidljivim u svijetu. Ta tvrdnja predstavlja kvalitativno novi problem. Dok se u Abu Dhabiju govorilo o religijama općenito, ovdje se govori izravno o kršćanskoj vjeri i o njezinu navodnom već ostvarenome jedinstvu.
Upravo tu katolička teologija mora postaviti granicu. Katolička crkva od apostolskih vremena uči da je Crkva jedna po vjeri, sakramentima i hijerarhiji. Jedinstvo Crkve nije osjećaj, nego objektivna stvarnost utemeljena na istini. Jedna vjera podrazumijeva isti dogmatski sadržaj, isto shvaćanje sakramenata, isto razumijevanje Crkve i isto vidljivo jedinstvo pod rimskim biskupom. Ondje gdje te stvarnosti ne postoje, ne može se govoriti o jednoj vjeri.
Katolik i luteran ne vjeruju isto niti o euharistiji niti o svećeništvu niti o naravi Crkve. To nisu sporedna ili disciplinarna pitanja, nego temeljni članci vjere. Zbog toga se ne može tvrditi da postoji jedna vjera ondje gdje sadržaj vjere nije isti.
U tom svjetlu potpuno je opravdano pitanje koje je postavio John-Henry Westen: govori li papa Lav da su katolici isto što i anglikanci sa svojim ženama-svećenicima? Ako su različite kršćanske vjere već jedno, tada se mora jasno odgovoriti jesu li katolici jedno s anglikanskim zajednicama koje imaju žene-svećenice, od kojih su neke i pripadnice LGBT skupine.
Katolički nauk na to daje nedvosmislen odgovor. Crkva nema vlast zarediti žene. Anglikanski redovi proglašeni su nevaljanima još u buli Apostolicae curae pape Lava XIII. Ako nema valjanog reda, nema ni valjane euharistije. Ako nema euharistije, nema sakramentalnog središta Crkve. Ovdje se ne radi o disciplinskim razlikama, nego o samoj ontologiji sakramenata.
Problem postaje još ozbiljniji u suvremenom kontekstu, kada se zna da su neke od tih takozvanih svećenica u anglikanskim zajednicama otvoreno u istospolnim vezama. Katolička crkva ne sudi osobe, ali mora suditi nauk i krssakramentalnu stvarnost. Ako netko tvrdi da je svećeništvo moguće bez apostolskog nasljedstva, bez valjanog reda i protivno onome što je Krist ustanovio, tada se više ne radi o istoj vjeri, nego o posve drukčijoj religijskoj stvarnosti. Riječ je o raskolništvu.
Reći da je sve to već jedno znači izbrisati granicu između istine i zablude. Takav jezik stvara ozbiljnu pomutnju među vjernicima. Vjera se svodi na osjećaj zajedništva, dogma postaje prepreka dijalogu, a istina se žrtvuje radi privida jedinstva. Ako je sve već jedno, tada se neizbježno postavlja pitanje zašto uopće ostati katolik. Ako nema razlike između valjane i nevaljane euharistije, između sakramenta i njegova oponašanja, između Crkve i zajednice, tada pojam vjere gubi svoj stvarni sadržaj.
Katolička crkva može priznati da izvan njezinih granica postoje određeni elementi istine. Također može i mora upućivati poziv na jedinstvo, jer je Krist htio jednu Crkvu. Međutim, to jedinstvo ne može se shvatiti kao već ostvareno stanje, nego kao cilj kojemu se teži. Ono se ne može postići prihvaćanjem razlika kao trajnih i legitimnih, nego jedino povratkom onih u raskolu u puno zajedništvo Katoličke crkve.
Jedinstvo koje ne počiva na istoj vjeri nije crkveno jedinstvo, nego privid zajedništva bez stvarnog temelja u istini. Crkva ne može graditi jedinstvo razvodnjavanjem dogme, nego vjernošću objavljenoj istini koju je primila od Krista. Upravo zato zabrinutost mnogih vjernika ne proizlazi iz tvrdoće srca (kako bi to htjeli modernisti), nego iz odgovornosti prema vjeri, jer Crkva nije pozvana prilagođavati se svijetu, nego čuvati i naviještati istinu koja joj je povjerena.
Davor Dijanović
