Europa će opstati samo ako se vrati svojim duhovnim i civilizacijskim temeljima
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Ožujak 2026 13:01
To je upravo put koji je Franjo Tuđman trasirao za Hrvatsku – suverenu državu koja se ne predaje nadnacionalnim pritiscima. Taj duh hrvatskog domoljublja, utemeljen na samostalnosti i nacionalnom ponosu, ostaje ključan za budućnost ne samo Hrvatske, nego i cijele Europe.
Razgovor s profesorom Boštjanom Markom Turkom
Slovenski književni povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani Boštjan Marko Turk u svojoj knjizi Rat u ime mira iznosi kritički pogled na suvremene društvene i političke promjene u Europi. U razgovoru govori o temama koje obrađuje u knjizi, o izazovima europskog identiteta, ideološkim raspravama današnjice te o političkoj i geopolitičkoj situaciji u Europi.
Poštovani gosp. Turk, prije dvije godine u Hrvatskoj je objavljen prijevod Vaše knjige „Rat u ime mira". O čemu pišete u knjizi i kakva je recepcija knjige na hrvatskom tržištu?
Pišem o kritičkom pogledu na raspad zapadne civilizacije, pri čemu je revolucija 1968. ključni prijelomni trenutak. Događaji u svibnju ove godine kao prijelomni trenutak mogu se negativno sažeti kao: raspad tradicionalnih vrijednosti, radikalizacija politike, trajni društveni sukobi te politizacija kulture i obrazovanja. Pokret je započeo u Parizu i brzo se proširio po cijeloj Europi.
Analiziram dalje utjecaj wokizma, marksizma, freudizma i drugih suvremenih trendova koji po mom mišljenju potkopavaju europski identitet, nacionalni suverenitet i tradicionalne vrijednosti. Oslanjam se na ideje autora poput Rémija Braguea, Patricka Buissona, Michela Onfraya i kardinala Roberta Saraha, te naglašavam gaullizam Charlesa de Gaullea kao model patriotizma i humanizma koji se suprotstavlja nadnacionalnim strukturama poput Europske unije.
U hrvatskom kontekstu to se duboko povezuje s nasljeđem dr. Franje Tuđmana – državnika koji je Hrvatsku izveo na put samostalnosti i uspostavio temelje suverene domovine utemeljene na nacionalnom identitetu, obitelji i vjeri. Taj duh hrvatskog domoljublja, koji je Tuđman utkao u samu bit države, danas predstavlja najjači štit protiv ideoloških trendova koji žele razgraditi ono što je Hrvatska postala nakon 1991. Rat u Ukrajini vidim kao simptom slabosti Zapada, a obrađujem i pandemiju COVID-19, umjetnu inteligenciju (npr. ChatGPT), transhumanizam i zelenu agendu. Knjiga završava nadom u duhovnu obnovu Europe i otpor prema „kulturi smrti“.
Knjiga je već objavljena na slovenskom, hrvatskom, ukrajinskom i engleskom jeziku, što uostalom svjedoči i o njezinoj kvaliteti. U lipnju izlazi i francusko izdanje u Parizu kod izdavačke kuće Réinharc, a do kraja godine očekuje se i poljsko izdanje, dok su u pripremi također talijansko, češko i grčko izdanje.
Dosta ste pisali o rodnoj ideologiji koja nedvojbeno predstavlja istaknuti element tzv. kulture smrti. Tko stoji iza te ideologije i koji su njezini ciljevi?
Skeptičan sam prema rodnoj ideologiji i vidim je kao važan dio „kulture smrti“. Po mom mišljenju iza nje stoji neo-marksistički utjecaj koji potječe iz revolucije ’68., podržan od centara moći na Zapadu – Europske unije, SAD-a i međunarodnih organizacija (npr. WHO, UN). Ideologija se širi preko mainstream medija i elita koje je koriste kao oruđe za razgradnju tradicionalnih vrijednosti: obitelji, naroda, religije. Ciljevi su po mom uvjerenju:
uništavanje autoriteta (oca, učitelja, političke elite),
promocija individualizma i konzumerizma,
borba za prava manjina (koja se stalno širi: LGBTQIA+ itd.),
na kraju razgradnja „bijelog“ europskog čovjeka i zapadne civilizacije.
To vodi gubitku smisla života, porastu samoubojstava i raspadu metafizičkog temelja (kršćanstva). U Hrvatskoj to vidimo kao izravnu prijetnju onome što su generacije Hrvata gradile: – jakoj obitelji i narodu koji živi u skladu s vlastitom tradicijom i vjerom.
Pišete i o zelenom fundamentalizmu. Je li pravi cilj te ideologije smanjenje broja ljudi na Zemlji?
Zeleni fundamentalizam vidim kao dio wokizma i kulturne revolucije nakon 1968. Figuru Grete Thunberg tretiram kao simbol tog nadomjestka za identitet, gdje se staklenički plinovi koriste za ideološku indoktrinaciju i kontrolu. Nisam uvjeren da je eksplicitni cilj smanjenje broja ljudi na Zemlji, ali smatram da je riječ o oruđu elita za ograničavanje razvoja (npr. putem zelenih politika EU), što potiče oportunizam i slabost Zapada. To posredno utječe na demografiju preko migracija, kulturnih promjena i ekonomske krize (npr. recesija u Njemačkoj). Pravi cilj po meni je razgradnja tradicionalnih vrijednosti i promocija „posthumanizma“. U Hrvatskoj to dodatno otežava demografski oporavak – zato je potrebno ulagati u obitelj i natalitet kako bi se očuvala budućnost hrvatskog naroda.
Kako gledate na ideologiju transhumanizma?
Transhumanizam vidim kao jedan od „slučajnih“, ali opasnih trendova koji potječu iz revolucije ’68. i suvremenih devijacija. Smatram da ugrožava samu bit čovjeka jer želi nadmašiti čovjeka umjetnom inteligencijom (npr. ChatGPT) i robotima, što će donijeti masovnu nezaposlenost, traume i „izgon čovjeka iz povijesti“. Transhumanizam povezujem s gubitkom smisla i metafizike – stroj postaje „bog“ umjesto čovjeka. To je dio šireg raspada Zapada, koji uspoređujem s biblijskim istočnim grijehom, i upozoravam da nas može dovesti do izumiranja ako se ne vratimo tradicionalnim vrijednostima. Tuđman je vjerovao u čovjeka i narod – ne u strojeve. Taj humani i domoljubni pristup ostaje ključan za očuvanje hrvatskog identiteta.
Imaju li sve ove ideologije prikrivenu eugeničku pozadinu?
Iako izravno ne govorim o „eugenici“, uvjeren sam da wokizam, transhumanizam i zelene ideologije skrivaju agendu usmjerenu na razgradnju „europskog čovjeka“ i promociju manjina na štetu većine. Wokizam vidi „bijelog“ čovjeka kao uzrok nepravdi i želi ga „ukloniti“ putem novih oblika diskriminacije (npr. krivnja za kolonijalizam). To je povezano s marksizmom koji svodi čovjeka na društveni proizvod i s freudizmom koji potkopava slobodnu volju. Sve te ideologije su po meni oruđe „kulture smrti“ koja povećava samoubojstva i gubitak smisla – što posredno upućuje na eugeničku pozadinu putem demografske krize i promocije „posthumanizma“. U Hrvatskoj to znači borbu protiv depopulacije – Tuđman je stvorio državu za Hrvate, a očuvanje tog naroda ostaje najviši domoljubni prioritet.
woke
Kako gledate na političku situaciju u današnjoj Europi. Mogu li suverenističke i konzervativne stranke obrnuti pogubne trendove? Kako vidite budućnost europskog identiteta u vremenu globalizacije?
Vrlo sam skeptičan prema trenutnoj političkoj situaciji u Europi. Vidim je kao krizu koju je izazvala revolucija ’68., wokizam i slabost EU koja je izgubila izvornu viziju osnivača (de Gaulle, Schuman). EU je po meni postala oruđe nadnacionalne nadvlade koje potkopava suverenitet država (Poljska, Mađarska) i potiče migracije, multikulturalizam i ekonomsku krizu. Rascjep istok–zapad i sjever–jug dubok je, a rat u Ukrajini simptom je te slabosti.Vjerujem da suverenističke i konzervativne stranke mogu preokrenuti trendove. Vidim pozitivne primjere:
pobjedu Giorgie Meloni u Italiji,
Ulfa Kristerssona u Švedskoj,
Petteri Orpoa u Finskoj,
i drugo
To pokazuje „novu zoru“ i otpor wokizmu (npr. zabrana LGBT+ sadržaja u školama u Norveškoj). Mladi se po meni suprotstavljaju ideologijama zbog prirodnog skepticizma. U Hrvatskoj taj duh najdosljednije brani nasljeđe Tuđmana – suverenitet, nacionalnu sigurnost i otpor nadnacionalnim pritiscima. Dok se taj duh čuva, Hrvatska ostaje jaka i domoljubna. Budućnost europskog identiteta u globalizaciji vidim optimistično samo ako se vratimo duhovnim vrijednostima (kršćanstvo – kao što je rekao veliki francuski pisac André Malraux: „21. stoljeće će biti duhovno ili ga neće biti“). Globalizacija po meni slabi, uzdižu se civilizacijski imperiji (Kina, Indija) koji odbacuju wokizam. Europa može obnoviti identitet kroz patriotizam, otpor elitama i povratak metafizici – inače riskira izumiranje.
Može li Europa ostati ili ponovno postati autonoman geopolitički subjekt?
Skeptičan sam, ali istovremeno optimističan. Trenutno vidim Europu kao slabu, ovisnu o SAD-u, Rusiji i Kini. Unutar EU postoje duboki rascjepi i gubitak izvorne vizije. Rat u Ukrajini pokazuje nedostatak diplomacije i snage. U spomenutoj knjizi pokušavam dati iskrenu i neuljepšanu sliku stanja Europe. Europa danas nije slaba zbog vanjskih faktora – slabost dolazi iznutra. Smatram da ju je načela ljevica, i to na više razina: ideološki, kulturno i politički. Ideološki, mnoge europske države su počele favorizirati politiku kratkoročnog popuštanja i moralnog relativizma, što je dovelo do slabljenja odlučne, strateške politike. Kulturno, kontinentalni identitet i povijesna svijest polako su potisnuti pod ideologijom koja ne priznaje nužnost zaštite interesa nacije i kontinenta. Politički, fragmentacija i nedostatak kohezije među državama članicama doveli su do toga da Europa više ne može djelovati jedinstveno i odlučno.
Sjećam se vremena kada je kancelar Kohl bio najmoćnija figura u Europi. Njegova politička snaga i vizija omogućile su da se Europa širi, jača i ujedinjuje. Rusija se tada povlačila, a Europa je mogla djelovati kao geopolitički faktor. Danas, međutim, Rusija ponovno vrši pritisak, a Europa se dijeli. Brexit je samo najočitiji znak da se kontinent fragmentira, gubi jedinstvo i time svoju moć.
Kroz svoj rad i iskustvo mogu reći da sam imao priliku i da sudjelujem u procesima koji su mogli oblikovati politiku, što mi je dodatno otvorilo oči: problem nije u Trumpu, američkim izborima ili vanjskim pritiscima. Problem je u Europi samoj. Bez promjene politike – dubokog preispitivanja strateških odluka i unutarnjih procesa – Europa je osuđena na na drugorazrednost u globalnom poretku.
Konkretno, ljevica oslabljuje Europu na tri glavna načina. Prva je politička fragmentacija – države članice često djeluju pojedinačno ili slijede unutarnje ideološke agende koje ne korespondiraju s europskim interesom. Drugo je gubitak strateške odlučnosti – Europa se boji nametnuti svoje interese u svijetu, iako ima resurse, povijest i poziciju da to učini. A treće je erozija unutarnjih vrijednosti – zanemarivanje suvereniteta, povijesnog identiteta i kulturne kohezije čini kontinent ranjivim na vanjske pritiske.
Rješenje, po mom mišljenju, nije u vanjskim savezima ili privremenim političkim sporazumima. Rješenje je u unutarnjoj obnovi Europe:
Jačanje političke kohezije kroz institucije koje djeluju strateški, a ne ideološki.
Vraćanje odlučnosti – Europa mora imati sposobnost i hrabrost da štiti svoje interese i djeluje kao jedinstvena sila.
Obnova kulturne i civilizacijske svijesti – država i kontinent moraju prepoznati vrijednost vlastite povijesti, identiteta i sposobnosti da oblikuju globalni poredak.
Ove ideje uz analizu svoje knjige nedavno sam predstavio u intervjuu na jednom od najvećih poljskih internetskih portala, u časopisu sindikata Solidarnost. On ima 2 – 4. milijuna dnevniih posjetitelja. Tamo sam posebno naglasio da bez odlučne unutarnje reforme Europa riskira da izgubi svoj značaj, moć i sposobnost da oblikuje svijet prema vlastitim principima.
Unatoč tome vjerujem da Europa može postati autonoman geopolitički subjekt – ali samo kroz suverenizam:
neovisnost od nadnacionalnih tijela,
poštovanje naroda,
otpor imperijalizmu (uključujući wokizam),
povratak civilizacijskom modelu utemeljenom na kršćanstvu i razumu.
To je upravo put koji je Franjo Tuđman trasirao za Hrvatsku – suverenu državu koja se ne predaje nadnacionalnim pritiscima. Taj duh hrvatskog domoljublja, utemeljen na samostalnosti i nacionalnom ponosu, ostaje ključan za budućnost ne samo Hrvatske, nego i cijele Europe. Bez duhovne obnove Europa će propasti, inače može vratiti „doba veličine“ – a Hrvatska će, uz Tuđmanovo nasljeđe, biti dio te obnove.
Pratite i razvoj rata u Ukrajini. Hoće li doći do mirovnog sporazuma i je li pravedan sporazum uopće moguć?
Ruska invazija na Ukrajinu 2022 mnogi tumače kao posljedicu dugotrajne geopolitičke slabosti Zapada. U praksi, ratovi se najčešće ne završavaju pregovorima nego odnosom vojne sile na terenu. Tek kada se uspostavi jasna vojna ravnoteža ili pobjeda jedne strane, dolazi do političkog sporazuma. Primjer je Domovinski rat u Hrvatskoj: oslobađanje teritorija nije postignuto pregovorima nego vojnim operacijama poput operacija Bljesak i Oluja, nakon kojih su politički dogovori postali mogući. Zato mnogi smatraju da će i u Ukrajini konačni ishod prije svega odrediti vojna snaga, a ne pregovori.
Kako ocjenjujete stanje slobode medija u Sloveniji i Europi?
U Sloveniji i šire u Europi formalno postoji visoka razina slobode medija, ali se često raspravlja o koncentraciji vlasništva, političkom utjecaju i ideološkoj homogenosti dijela medijskog prostora. Kritičari tvrde da pluralizam mišljenja ponekad nije dovoljno zastupljen, posebno u velikim medijskim institucijama, dok drugi naglašavaju da su europske demokracije i dalje među najpluralnijima na svijetu.
Što je najveći izazov današnjeg sveučilišnog obrazovanja? Ima li akademska zajednica dovoljno prostora za slobodno izražavanje različitih mišljenja?
Jedan od glavnih izazova suvremenog sveučilišnog sustava je ravnoteža između stručnog obrazovanja, istraživačke slobode i ideološkog pluralizma. U nekim dijelovima akademske zajednice pojavljuje se osjećaj da određene teme ili stavovi nailaze na veći društveni pritisak nego prije. Zbog toga se često naglašava važnost očuvanja otvorene akademske rasprave i prostora u kojem se različita mišljenja mogu iznositi bez straha od institucionalnih ili društvenih posljedica.
Kako ocjenjujete političku situaciju u Sloveniji?
Trenutačna politička situacija u Sloveniji smatra se problematičnom, ponajprije zbog percepcije velike koncentracije utjecaja u rukama lijevo-centrističkog političkog i medijskog prostora. Slovenija živi u sjeni partijske prošlosti jer nije provela lustraciju. Najveću moć i dalje imaju pripadnici nekadašnje nomenklature: sloboda tiska ne postoji, a sloboda govora je ugrožena. Nije ništa čudno da je premijer Robert Golob došao na vlast u travnju 2022. uz snažnu podršku većine glavnih medija i dijela nevladinog sektora. Zbog toga se često naglašava da političko natjecanje nije potpuno uravnoteženo, jer pojedini politički akteri navodno dobivaju znatno povoljniji javni tretman od drugih.
U tom kontekstu, Janez Janša se često predstavlja kao političar koji upozorava na navodne nepravilnosti u sustavu i zagovara konzervativnije i državotvornije političke pristupe, dok Slovenska demokratska stranka nastupa kao glavna politička alternativa trenutačnoj vlasti. Prema toj interpretaciji, političku dinamiku u Sloveniji danas obilježavaju snažna polarizacija između vlasti i opozicije, rasprave o reformama ključnih javnih sustava poput zdravstva, poreza i mirovinskog sustava, polemike o ulozi medija i institucija te afere povezane s nadzorom komunikacija.
No najviše se danas u Sloveniji govori o tzv. aferi tajnih snimaka. Eksplodirala je u ožujku 2026., tik prije parlamentarnih izbora, i razotkriva tešku korupciju, zakulisne zloupotrebe moći i kriminalne veze unutar Golobove vlade i stranke Gibanje Svoboda. Serija anonimno objavljenih audio-snimaka na društvenim mrežama (Facebook, X) pokazuje nezakonito snimljene razgovore ključnih dužnosnika: od koruptivnih dogovora, krađe javnog novca, utjecajnih mreža povezanih sa Zoranom Jankovićem, Alenkom Bratušek i drugima, do Golobova upravljanja GEN-I iz sjene, podmićivanja medija i pranja novca na strane račune. Snimke otkrivaju mafijašku pozadinu „otete države“, nevjerojatno ponašanje premijera i kontrolu policije i tužiteljstva kako bi se zaštitili vlastiti ljudi i progonila opozicija.
Vlada tvrdi da su snimke manipulirane ili generirane umjetnom inteligencijom, dio „prljave kampanje“ SDS-a i Janeza Janše, te podnosi prijave – što je, prema kritičarima, samo dimna zavjesa za prikrivanje istine, dok mainstream mediji (RTV, POP TV) minimiziraju skandal i štite vlast. Neovisni stručnjak Niko Gamulin (AI inovator) analizirao je snimke metodama frekvencijskog spektra, 50 Hz signala i varijabilnosti govora te zaključio da su autentične, nisu sintetičke, iako možda selektivno izrezane – što dodatno potvrđuje korupciju.
Afera naglašava katastrofalnu polarizaciju: Golobova vlada uništila je zdravstvo, podigla poreze i cijene života, oslabjela obranu i depolitizirala institucije u korist tranzicijske elite (veze s Milanom Kučanom, posljednjim sekretarom Centralnog komiteta Saveza komunista Slovenije i danas najutjecajnijom osobom u Sloveniji), dok Janša i SDS zagovaraju pluralizam, depolitizaciju, snažnu sigurnosnu politiku i poduzetnički orijentirano gospodarstvo. Ovo nije samo predizborni skandal – to je dokaz sustavne korupcije koja zahtijeva hitnu smjenu vlasti radi očišćenja i povratka državotvornosti. Nakon ove afere u Sloveniji ništa više neće biti kao prije jer su snimke otkrile duboku korupciju u nasljednicima nekadašnje partijske elite koji imaju u Sloveniji svu vlast.
Što je najveći izazov današnjeg sveučilišnog obrazovanja? Ima li akademska zajednica dovoljno prostora za slobodno izražavanje različitih mišljenja?
Jedan od temeljnih izazova suvremenog sveučilišnog obrazovanja proizlazi iz dugoročnih posljedica kulturnih i intelektualnih promjena koje su započele nakon Revolucije 1968 u Parizu i poslije dalje u čitavoj Europi. U tom je razdoblju snažno dovedena u pitanje tradicionalna autoritetna struktura obrazovanja, posebno autoritet profesora kao nositelja i prenositelja znanja.
Filozofi poput Michela Foucaulta kritizirali su školu kao prostor odnosa moći, tvrdeći da se poučavanje temelji na hijerarhiji između onih koji znaju i onih koji tek trebaju naučiti. Međutim, takav pristup često zanemaruje osnovnu funkciju obrazovanja: prijenos znanja. Kao što ističe Jean Sévillia, svaka edukacija nužno uključuje određeni stupanj hijerarhije – jer netko mora poučavati, a netko učiti.
Današnji izazov zato nije ukidanje autoriteta u obrazovanju, nego pronalaženje ravnoteže između akademske slobode i jasno definiranih obrazovnih standarda. Sveučilišta i dalje trebaju biti mjesta slobodne rasprave i pluralizma mišljenja, ali istodobno moraju očuvati svoju temeljnu zadaću: sustavno prenošenje znanja i formiranje intelektualne discipline.
U praksi, akademska zajednica formalno ima prostor za slobodno izražavanje različitih mišljenja, ali taj prostor ponekad ograničavaju ideološke polarizacije ili institucionalni pritisci. Stoga je najveći izazov suvremenog sveučilišta očuvati otvorenu raspravu bez relativiziranja same ideje znanja i akademske izvrsnosti.
Kako vidite budućnost Hrvatske, Slovenije i Europe?
Budućnost Slovenije, Hrvatske i Europe vidim kao proces stalnog prilagođavanja i rasta. Unatoč izazovima, vjerujem da će ljudska društva, baš poput prirode, slijediti Božje djelo – gdje se uvijek nastoji uspostaviti ravnoteža. Svaka kriza ili poteškoća nosi sa sobom priliku za učenje, obnovu i jačanje zajedništva. Ako njegujemo vrijednosti solidarnosti, kreativnosti i poštovanja prema prirodi, moguća je stabilna i prosperitetna budućnost za sve.
Razgovarao: Davor Dijanović/hkv.hr
